Jedna riječ dominira nakon utakmice u Velikoj Gorici. Sporo. Iako, za razliku od nekih prethodnih utakmica to i nije bilo toliko loše. Hajduk je u velikom dijelu utakmice kontrolirao posjed kojeg Gorica ionako rado prepusti. Nije bilo pretjeranog srljanja osim sedam minuta sredine prvog poluvremena kada su domaćini pogodili i stativu.

Gorica stane u blok i orijentira se na brze kontre. Ostatak je dugi balun na Fućka koji ga spušta na igrače koji dolaze iz drugog plana. Prilično jednostavno.

Zna se kako se takva vrsta obrane probija. Bržim balunom. Jednim dodirom. Okretanjem strane. Izmjenom mjesta u prednjoj liniji. Pravovremenim dodavanjem. Hajduk je sve to napravio kako treba možda pet puta u utakmici. Puno premalo.

Leko kao i dobar dio trenera prije njega ima problem sa stoperima koji nikako da uzmu tih pet (i više) metara prostora za približit se protivniku. Ovo je prva faza izgradnje koja uspori bar 30% napada.

Zbog čega je tome tako? Ovdje je na to vjerojatno i dodatno utjecalo nekoliko loših prethodnih utakmica Awaziema i Borevkovića pa su igrali sa što manje rizika ili bolje rečeno bez ikakvog. Kad bi se pozicionirali malo više, kod okretanja strane taj balun bi puno brže stigao do bekova ili „krila“. Linija obrane domaćih tada ne može tako brzo zatvoriti i drugu stranu. Mahao je Leko rukom i mahao kao da tjera komarce, ali nije puno postigao. Kasnije bi se Borevković i odlučivao za neke ulaske u linije protivnika, ali uglavnom bi dodavanja bila neprecizna. Toliko neprecizna da ni Gorica ne bi mogla razviti kontru.

Njegovim ulaskom među linije suparnik se mora koncentrirati više na taj prostor pa se otvara dijagonala. Međutim, i ono malo puta kad bi je primijetio nije pogodio dodavanje. Uz to i na ovoj slici se vidi ono stalno Fossatijevo mahanje rukama i ne preuzimanje ikakvog rizika.

I tako bi napad po napad propadao ili bi se usporavao.

Drugi problem u organizaciji je upravo Fossati, uostalom kao i u prošlim utakmicama Grgić. Leko sada za razliku od bjesomučnog srljanja igra preoprezno. Oba zadnja vezna igrača mu stoje kao fikusi. Ponekad se čini kako bi i trava mogla obrasti oko njih. Da utakmica traje malo duže nestali bi u žbunju. Ovakvo pozicioniranje naravno ima veze i s taktikom. Centralno vežeš neke protivničke igrače koji se moraju skupljati. Samo svi naši igrači te stvari shvate doslovno. „OK, ja tu moram stajati“. Ali nije tako, kad se ima prostora isti treba uzeti, a da bek ili drugi vezni zatvara iza. Ali, „đava je strah“. I nedostatak samopouzdanja. I automatizmi. Bitno je ne primiti gol.

I odjednom je od prerizičnog napada i puno golova sada balans debelo na obrani pa se sporo organizira napad. Naravno, bolja je ta verzija pa makar bilo i 0-0 s Goricom, ali svejedno je loše ili preciznije rečeno, ni blizu dovoljno za napad na titulu. Da je Leko tako krenuo od početka mandata možda bi bili sada puno bolji i precizniji. Ali, nije i zbog toga još uvijek ispašta.

Uz sporost se javlja i dosadna stalnost napada. Bez raznovrsnosti. Suparnik se kao i mi koncentrira na našu lijevu stranu. Leko se logično odlučio za ovakvu vrstu organizacije zbog nedostatka standardnih desnih bekova i još uvijek načetog Sahitija. Međutim, i ovo igrači doslovno shvate pa je oko 80% napada išlo lijevo. Naravno da je Gorica ogromnu većinu toga zatvorila. Uostalom, prosječne pozicije na kojima smo primali balun u noge pri organizaciji napada dovoljno o tome govore. Preplitko, preblizu našoj obrani. Čak i Melnjak koji bi u tako nagnutoj igri trebao biti krilo, odlaziti u prostor, najviše je na centru.

I sada, kako s ovakvim prosječnim pozicioniranjem stvoriti više prilika kad su stoperi daleko od prve linije protivnika, bekovi ispod centra, Fossati i desna strana pasivni… Dakle, jedino iznimno, brzim izmjenama mjesta i dodavanjem iz prvog dodira. I kad bi to i napravili, najčešće preko Benrahoua, stvorili smo par prilika. Nažalost, vrlo rijetko bi baš sve bilo kako treba. Jedan pogriješi u dodavanju, drugi u pozicioniranju, treći kasni, četvrti krivo odlučuje… Do zadnje trećine još nekako, ali nakon toga loše.

Rezultat svega je realan i najbolje opisuje utakmicu.

0-0.

Renato Čupić