Kao što je navedeno u najavi, Dinamo je lagano iskontrolirao utakmicu za potreban rezultat, 0-0. Bez ikakvog rizika za svoj gol jednako kao i bez opasnosti po Hajdukov. Čak niti jedan korner nisu izveli nasuprot nešto bolja dva Hajdukova (od kojih je drugi bio u 90. minuti).

Kao da se radilo o prijateljskoj utakmici, nekakvog turnira u Sloveniji, bez oštrijeg starta, mirno. Kad se malo proširi slika, a kako je i moglo biti drugačije kad Leko cijeli mjesec dana hvali zasluženost osvajanja prvenstva Dinama i ogromnu kvalitetu nasuprot Hajdukove. Motivacija ravna nuli, kao onoj na semaforu.

Nikakvo iznenađenje nismo vidjeli ni u samoj postavi na terenu. Očekivana i najavljena zamjena Pukštas-Benrahou.

Sama utakmica je pokazala još jednom svu nemoć Hajdukove igre. U organizaciji napada stoperi sporo i daleko, Fossati malo pokretljiv, Pukštas još uvijek juniorski, bekovi s malo rizika, Mlakar i Krovinović nedorečeni. Tek Sahiti s nešto živosti. Razlika u odnosu na prethodne utakmice je samo korištenje više desne strane. Dinamo je odradio obranu kao na jačem treningu. Uvijek je imao igrača više bočno, a jako sporo Hajdukovo mijenjanje strane dovodilo je do istog slučaja nasuprot. Samo jednu dugu dijagonalu je Awaziem poslao kojom se došlo u situaciju 3 na 2 koja se uprskala prvim krivim dodavanjem.

S druge strane obrambeni dio je bio solidan. A kako i neće biti kad je i suparnik bio više nego rezerviran. I to solidan samo u smislu bloka. Tu i tamo bi Sahiti zakasnio ili Fossati, ali generalno ok. Stoperi odlični.

Lošiji dio je presing, a onaj koji ga najbolje razumije i odradi je junior, dalje ne treba govoriti. Uvijek se pojavi rupa zbog udaljenosti pojedinog igrača i sve padne u vodu. Iz aviona je vidljivo kakva pojačanja Hajduk treba tražiti.

Leko je na presici samo sve ovo potvrdio. Kontrolirani, dosadni nogomet. Kao da slušamo Krunu Jurčića. Iz svake riječi se vidi razočaranje jer momčad ne može igrati ono što je htio potpisom ugovora.

On, sportski direktor i predsjednik su svojim šlamperajem uprskali ovu sezonu što se tiče borbe za titulu. Potonja dvojica su očekivali više s malo pojačanja računajući na kvalitetu Leke. A on je pokazao da nije ni toliko kvalitetan ni toliko iskusan da nadogradi rad prethodnika već je htio nametnuti svoj stil. Igrači su odgovorili kako su odgovorili.

Svi zajedno su debelo razočarani jedni drugima što je dovelo i do kolektivne letargije.

Gledam i slušam navijače u pješačkoj koloni u odlasku kućama. Bez šušta i gušta. Bez riječi. Čak ni pretjerane ljutnje. A to je najgora stvar. Kad ti je svejedno jer vidiš da ne može bolje. Tako je i Leko zvučao ovih mjeseci.

Loptica je kao i uvijek opet na predsjedniku, a on kao da igra pikado. I to loše utreniran. Poslije par piva. Baci onu strelicu s oštećenim krilcima koja lelujavo leti lijevo desno pa gdje pogodi. Ova zadnja nije ni došla do mete.

Žalosno je to da nam je po dosadašnjem iskustvu najbolja nada narodna poslovica da i ćorava kokoš pogodi zrno.

Renato Čupić