Torcida je opet šutjela nakon velike pobjede u Osijeku. Svjesni su koliko ova ekipa može i neće ih nagrađivati za ovakve pojedinačne dobre partije kad istovremeno gube od Istre, Rijeke, Dinama i Lokomotive, ne pružajući pritom ni 50% znanja i koncentracije. I ne odnosi se to samo na igrače.

Međutim, tijekom utakmice podrška nikad nije i neće biti upitna. Dapače, gromoglasno se igrače nosi prema uspjehu. Ali… izvolite posložiti svoje redove. Svaku utakmicu. Hvala.

Balans.

U najavi utakmice sam posvetio tekst ravnoteži. Koliko je bitna u svakom segmentu kluba pa tako i na terenu. I uvijek su treneri u potrazi za istim. Na primjer, Tramezzani je nagnuo bili brod prema obrani. Čvrsto, bez primljenog gola, a naprijed što bude. Donio je stabilnost, ali je to bilo negledljivo put naprijed. S druge strane, Dambrauskas je uravnotežio igru do te mjere da je Melnjak bio jedan od boljih napadača. Međutim, kad je trebalo napraviti korak naprijed nije ga bilo.

Sada, dolaskom Leke imamo transformaciju u totalni napad. Želja za stalnim visokim presingom s trojicom u zadnjoj liniji je dijametralno suprotna postavkama Tramezzanija. I brzo je ta ideja kopnila. Segment po segment.

Iako je svima bilo jasno kako Hajduku trenutno ne odgovara igrati s trojicom u zadnjoj liniji s obzirom na postojeći kadar, trener je inzistirao. Ili su mu treninzi davali krivu sliku ili prethodno iskustvo kad su njegove prošle ekipe igrale odlično. Sasvim je svejedno. Hajduk nije imao ni igru ni rezultat. Prelazak na četiri iza nije donio razliku. Opet je nedostajao balans na terenu. Kad bi sredina krenula naprijed, zadnja linija je nije pratila. I obrnuto. U toj nervozi među igračima isplivale su pojedinačne greške.

Neki „stručnjaci“ su napuštali tribinu ili kritizirali igrače kao potpune neznalice nedorasle za Hajduk. Baš me zanima njihova današnja reakcija nakon pobjede u Osijeku. Jesu li igrači naučili igrati u sedam dana? Ili se pronašao taj toliko potreban balans na terenu kako bi njihova kvaliteta isplivala?

Kad igrači na terenu vide kako plan uspijeva tada i daju više. Iako, nije njihovo da o tome odlučuju. Bez obzira na greške trenera moraju dati sve od sebe na terenu. Inače imaju Torcidinu tišinu i nakon pobjede.

Što se promijenilo?

Krovinović je konačno vraćen na nižu poziciju za izgradnju napada. Jednako tako u obrambenom segmentu bio je karika koja je nedostajala Grgiću. Njegovo iskakanje je puno smislenije od Fossatijevog, bilo u bloku, bilo u presingu. Povratna trka mu je brža. Mlakar je odigrao ulogu iz Dambrauskasova mandata. Odgovorno u obrani na boku, pomaganje u napadu.

Hajduk je put naprijed igrao sustavom 4-2-3-1 dok se iskakanjem Benrahoua u obrani to pretvaralo u 4-4-2. Upravo je Marokanac donio taj balans. Krovinoviću je najbolja pozicija ona viša, ali samo kad mu netko na vrijeme da balun. U nedostatku takvog igrača Hajduk ga jednostavno mora koristiti kao u Osijeku.

Linije su stajale usko, iskakanje bila pravovremena. Napomena, nije Hajduk sad nešto posebno briljirao. A kako bi i mogao kad još nismo odigrali dvije utakmice u istom, stabilnom i odgovornom sustavu. Ipak, i ovo je bilo i više nego dovoljno za ranjeni Osijek koji je gol mogao dati samo slučajno.

Što nedostaje?

Osijek je imao čak 64% balun u nogama s kojim istina nije znao što napraviti zbog vrlo dobre obrane Hajduka. Za više prilika i atraktivniju igru potrebno je puno češće izlaziti u presing, oduzeti više posjeda. Jednako tako, smislenije izlaziti iz presinga s manje nepreciznih ispucavanja.

Sve su to boljke traženja potrebnog balansa.
Greška Leke je što je krenuo obrnuto. Tražio je ravnotežu iz krivog smjera, onog napadačkog, ostavljajući obranu na vjetrometini. I tako uvlačio nesigurnost u svakog pojedinog igrača. Na ovaj sad način prvo daje obrani stabilnost iz koje se rađa opasan napad. I kad postavi čvrste temelje može polako grickati segment po segment igre. Bolji izlazak iz presinga, malo veći rizik u oduzimanju baluna, puno veći posjed, manje „kende“… Razrede u školi ne smijemo preskakati.

Sad treba u serijama pobjeđivati. Vratiti se na put koji vodi prema samom vrhu. Objektivno, Osijek je trenutno jedna od lošijih ekipa u prvenstvu. Daleko od onog žustrog i britkog teškog gostovanja. Sve uvjetovano velikim minusom na računu koji im je oslabio sastav.

Ovakve utakmice služe za bildanje samopouzdanja i povratak povjerenja između igrača i trenera. Povratak vjere u ono što se radi.

Ujedno, ovo je škola svim kritičarima da ovo nije škart od igrača. Znaju oni itekako igrati kad hoće i kad ih se postavi na terenu u komfornu zonu. Samo, ne treba ih pretjerano ni hvaliti, gledati sve kroz ružičaste cvike jer su svi zajedno u klubu odgovorni za neke sramotne predstave.

Na njima je da vrate povjerenje Torcide koja ih uvijek na tribini prati u velikom broju. I ne traži ništa osim potpune požrtvovnosti na terenu, pa čak i onda kad rezultat ne bude zadovoljavajući.

Renato Čupić