Promjeni se formacija i svi problemi odu kao rukom odneseni. Stvarno? Pa tada je prilično lako svim nogometnim klubovima svijeta. Samo mijenjaj formaciju. Međutim, nogomet nije baš tako jednostavan. Prava istina je kako je Hajdukov problem puno dublji. O tome sam pisao nakon utakmice u Zagrebu pa sam bio prilično iskritiziran. Istovremeno, samo 3 dana nakon toga je Osijek pokazao kako se može igrati. Niti jedan sustav u 3 dana ne može napraviti takvu razliku. Niti jedan.

U kupu su igrači dali sve od sebe. Borili su se za svaki balun, bili blizu igrača, u stalnom duelu. Domaćin je osjetio kako mu stalno pušeš za vratom. Na svakom pedlju terena. I Hajduk je glatko dobio.

Ovdje imamo SofaScore graf s jučerašnje utakmice koji uvijek jasno prikaže inicijativu pojedine momčadi. U prvom poluvremenu je Lokomotiva imala posjed i do 64% do gola Mlakara. Hajduk je gubio 3-0 (pardon 2-0, hvala Aliyu), a u toj dominaciji gostiju napravio je 2 prekršaja?! Nije čudno kad pojedina ekipa napravi tako mali broj prekida protivničkih akcija kad ima posjed, međutim, ovdje je situacija bila potpuno obrnuta.

Možda je do vremena? Ne, bilo je lijepo, sunčano, idealno za igru. Možda je bio neravan teren? Ne, balun je klizio kao po tepihu. Malo se kvario tijekom igre, ali bez utjecaja na igru. Možda nije bilo motiva jer je posjeta bila loša? Ne, na domaćoj utakmici je bilo 13.499 gledatelja. Možda su im zviždali i negodovali od prvog sučevog zvižduka? Ne, dobili su glasnu podršku kao i svaku put. Navijači ih prate gdje god bili. Bodre ih cijelu sezonu pa čak i kad je očito nezalaganje. Možda smo igrali u formaciji s 3 iza? Ne, igrali smo s 4 iza. Možda smo igrali protiv Real Madrida? Ne, igrali smo protiv Lokomotive, daleko nekvalitetnije i od Dinama. Možda su treninzi prejaki pa nemaju snage? Ne, dobar dio drugog poluvremena smo apsolutno dominirali (vidi graf!).

Naveo sam gotovo sve razloge koji se mogu navesti kao opravdanje i nijedan ne stoji. Igrači Hajduka su ponovno bili samo nijemi ukopani promatrači onoga što se događa oko njih, kao u Zagrebu.

Nakon utakmice se opet pokušalo pronaći pojedinačne krivce. Ovaj put u Awaziemu i Vuškoviću. I stvarno, oba su poprilično griješili, kod svakog gola. Vušković je mlad i Leko je pogriješio što je uopće igrao treću utakmicu u 7 dana, posebno kad u paru ima čovjeka koji je glavom odavno van Hajduka. Ali, stavimo njih na stranu.

Nameću se brojna pitanja. Kako je Lokomotiva imala toliki posjed, a Hajduk bez prekršaja, s očajnim voljnim momentom. Kako je Mlakar išao u duel na boku kod prvog gola? Kakav je bila reakcija Lučića? Kako je Stojković neometan pucao s 25 metara za malo pokraj gola? Kako je kod drugog gola ispala cijela vezna linija Hajduka? Kako nema nikoga u 16 metara kad Stojković daje gol (situacija koja je trajala završila se 4 na 4)? Kako su se linije raspale već tada (kao i u većini utakmice)? Kako Lokomotiva kod poništenog gola opet izlazi 5 na 5? Kakva je to reakcija Mlakara kad daje gol?

Leko je u poluvremenu napravio dvije izmjene, ušli su Sahiti i Benrahou umjesto Fossatija i Anella. I Hajduk je proigrao, stajao bliže, igrao agresivnije i Lokomotiva je nestala s terena. Krovinović je bio više na balunu. Anello je bio čak jedan od manje slabih u konkurenciji očajnih (Fossati potpuno pogubljen). Zar jedan igrač čini takvu razliku ili je konačno Hajduk igrao disciplinirano, kako trener kaže?

Istina, nije to bila ni neka sjajna izvedba, ali u odnosu na prvi dio razlika nebo-zemlja. I čak je nakon 2-2 Livaja imao dvije prilike za potpuni preokret. Nažalost, nije ih realizirao.

Uslijedio je raspad u situacijama koje i nisu trebale biti takve. U posljednjoj liniji smo opet ostali 3 na 3. Čemu?

Dakle, glavni problem Hajduka nije ništa osim nepovjerenja jednih u druge. Igrači ne vjeruju Leki i njegovim postavkama igre. Ne provode njegove zahtjeve, bez obzira bila 3 igrača u zadnjoj liniji ili 4. Točnije, jesu tamo gdje ih on želi u prvom trenutku formacijski, ali nakon toga na terenu donose potpuno krive odluke. Najčešće zbog „težine“ zadatka. Stoji se daleko od igrača, ide se u duel kad ne treba. Kasne pa jednostavno ispadaju. Izgubi se potrebni balans pa se linije raspadnu kao juniorskim ekipama.

Sad je već pitanje koliko vremena treba za to popraviti. I ono još gore, može li se uopće popraviti? Sva opravdanja su ispucana.
Neki jedva dočekaju Hajdukove poraze pa počnu zasipati eter svojim mudroslovljem o nikakvim igračima, očajnom treneru. Odlaze s tribina. Mnogi novinari iskoriste ćakule, samo da se sve zajedno uruši. Pa kako smo „još jučer“ osvojili kup. Isti su ti igrači bili sjajni. Kako je Leko osvojio prvenstvo u Belgiji? Igrao Ligu prvaka? On je truba, a neke ga „legende“ koje nikad ništa nakon karijere nisu napravile, prozivaju.

Jednostavno stvari nekad ne sjednu na mjesto.

A ne postoji klub bez problema. Ne postoji. Samo isti treba jasno detektirati i riješiti. I to po hijerarhiji ovlasti u klubu. Jednako tako, nitko na sebe ne smije uzimati ovlasti koje nisu u domeni njegovog posla. Izlizano je već pisati: „Svatko od sebe treba dati sve u svakom trenutku. Svih 11 svih 90 minuta. Ili svih 282 svoje radno vrijeme.“. To bi se trebalo podrazumijevati u profesionalizmu.
Ako se tako ne radi onda je sasvim logično da nebo iznad Poljuda jedva dočekaju pokriti lešinari koji žele sve urušiti.

Renato Čupić