Znate li kad je Slaven Belupo zadnji put primio više od jednog gola? U prosincu, 23.12. Zekić je svjestan limitiranosti svoje momčadi i igra isključivo na taj jedan gol. Ako ga da najčešće ne gubi, a ako ga primi… a što se tu može.

Tako je bilo i na Poljudu. Dvije linije autobusa parkirao je usko 5-4-1, jedna kraj druge i nema mrdanja. Usput izvadi sve bitnije rezervne dijelove pa ih još dodatno porazbaca kako bi posao suparniku bio puno teži. Istina, i njegovoj momčadi put naprijed.

Siguran sam kako gostujući igrači ne znaju tko je Hajduku bio na golu pa ni koje boje mu je bio dres. Praktički su ga samo jednom dobro vidjeli, kod rukovanja na centru prije početka.

S druge strane itekako su upoznali vezne igrače i napadače koji su gotovo strugali o njih svaki napad u gusto postavljenim linijama bez puno prostora.

Hajduk je nažalost tek na početku neke organizirane igre i lukavi Zekić je bio toga itekako svjestan. Nastojao je otežati nešto što je već samo po sebi bilo teško.

U tom sendviču najbolje se snalazio Benrahou. Sakupljao je razasute rezervne dijelove autobusa, pronalazio ono malo prostora, ali i kad bi dobro odradio taj dio posla uslijedio je centaršut koji ni nije mogao pronaći nekoga u toj modroj šumi. Čak 14 pokušaja i samo 1 precizan.

Uz njega od bijelih se još više od ostalih isticao Mlakar s čak 10 dobijenih duela od 14. Svi ostali tako-tako. Sigurnost prije svega i nedostatak brzine odluka. Samo je Ferro izgledao kao netko tko bi pomogao Zekiću, čak i više od njegovih igrača. Čudne su uvijek izražene želje stopera za isticanjem iznad njihovog objektivnog znanja. Ako je rizik ostalih po svoj gol izražena brojkom 3 od 10, njihova je nekad i 15. Teško ih je kontrolirati i zaustaviti u tim naumima. S par baluna Ferro je pomislio kako igra u sustavu s 3 iza pa kao da mora preuzeti taj rizik organizacije napada. Srećom koprivnički autobus nije micao na njegove poticaje.

Kad su svi već pomislili kako će tek pauk na kraju utakmice odšlepati goste, ukazao se mehaničar Mikanović. Točnije, trebalo je uvesti Nikolu Kalinića za kojim će odletjeti stoperi Slaven Belupa na centaršut bočno izvučenog Livaje. Uslijedio je “dropkick” meštra za konačnih i zasluženih 1-0.

Nije se Mikanović nazabijao takvih golova pa su iznenađenje i radost bili još i veći. Obično bi do sada uslijedilo ono “dobra, dobra” i već umorni trk sakupljača baluna koji bi isti tražili tamo oko semafora. Srećom, ovaj put je dobro poklopio. Točnije sjajno. Školski.

I tim jednim jedinim velemajstorskim potezom odvezoše se autobusi put Koprivnice. Sretan im put.

U najavi utakmice, na presici, Leko je potvrdio isti sastav i sustav iz Osijeka. Po prvi put ove sezone. Potvrdio je taj balans od iza, osiguravajući prvo svoj gol. I vidi se kako i koliko je to drugačije od onih bezglavih muha koje lete naprijed težeći golu dok je u obrani teški propuh.

Sad treba raditi na rješenjima u tom sporijem napadu. U gustom rasporedu. Dio po dio nove zagonetke slagati. Kupljeno je dragocjeno vrijeme mira kad slijedi kratka pauza za finale sezone. Kako u kupu tako i u prvenstvu.

Nekako smo dogurali do očitih zaključaka i osnovnih postavki igre koja nam više odgovara. Trebalo je vremena i poraza. Nesuglasica. Gdje će nas to na kraju dovesti u prvenstvu nažalost ne ovisi samo o nama. Čak i ako budemo najbolji ikad. Srećom i Dinamo u zadnje vrijeme daje i te kako ruke. Neka samo nastave, nemamo ništa protiv.

Renato Čupić