Pisao sam u jednom od početnih tekstova o najbitnijoj stavci u nogometu, balansu u igri. Kako pronaći čarobnu formulu koja će odgovarati sposobnostima igrača koje imaš na raspolaganju. Kao neka klackalica. Ako opteretiš prednju stranu vrlo lako te izbaci iza i obrnuto.

Prevedeno na nogomet, ako sve karte baciš u napad i bezglavo jurneš, a nemaš dovoljno sposobne igrače iza da kontroliraju tu nagnutost imaš onaj Hajdukov 352. Odnosno, ako su ti Grgić i Fossati iza bez ikakvih aspiracija za organizacijom napada, a bekovi rezervirani onda imaš “kontrolirani nogomet” bez opasnosti za suparnika i rezultat 0-0.

Samo jednom bitnijom promjenom Leko je dobio to što je tražio. Malo povučeniji Pukštas i samim time još niže postavljen Krovinović. Samo, morao se ozlijediti Fossati, a Grgić biti u povratku kako bi trener tako i odigrao. Vjerojatno je veliku ulogu u odluci imala i činjenica kako je prvenstvo praktički gotovo.

Što je Hajduk time dobio? Puno više kontrole i brzine u organizaciji igre. Dok bi se prethodni suparnici bazirali na zaustavljanju Krovinovića, računajući na pasivnost spomenutih šestica, ovdje to nije bilo moguće jer Pukštas je puno jači s balunom. Ali to nije sve. Hajduk nije stajao u tih 4231 već u 4141 pa se ispod američkog Litavca znao spuštati i Benrahou. Taj trokut tehničara je izmjenom mjesta odlično pleo mrežu igre u prvom poluvremenu. Osim toga niže postavljeni Pukštas je svojim maratonskim sposobnostima davao ton u zatvaranju prostora put natrag i sigurnost Siguru. Potonji je svojom kvalitetom igrača sredine terena odigrao odlično na izuzetno zahtjevnoj poziciji beka. A sve ovo navedeno je dalo više prostora i vremena Sahitiju da pokaže što zna.

S lijeve strane je ovaj put organizirano manje napada zbog tog potrebnog balansa u igri. Ako svi jurnu naprijed normalno da bi ostala gadna rupa koju je teško pokrpati, posebno kad je Krovinović šestica. Tu treba pohvaliti izuzetno odgovornog Mlakara koji se nekad spuštao povratnom trkom i do Krovinovića (posebno je to potrebno kad i Melnjak ide visoko). Nekad zbog tolikog pokrivanja terena navijačima njegova igra ispada pasivna, a u stvarnosti je trener oduševljen.

Na kraju treba pohvaliti i često kritizirane stopere koji su imali puno lakši posao zbog ovakve organizacije igre i odgovornosti drugih. Toliko lakši da je Borevković imao samo dva duela na utakmici, jedan zračni i jedan na tlu. Ipak, njihov posao traži ozbiljnost u svakoj sekundi jer se greške teško popravljaju. Ovaj put su bili puno ozbiljniji nego inače.

U organizaciji igre je vrlo dobro sudjelovao i Lučić, u nekim situacijama i kao treći stoper.

Uz sve to je bio odličan i visoki pritisak jer su sve linije bile stisnute, a zadnja na visini 40 metara.

I tako je Hajdukova klackalica dobila jedan odličan balans pri čemu su se naprijed zbog toliko prostora i brzine nizale prilike u prvom poluvremenu jedna za drugom dok je iza stajao čvrsti obrambeni zid.

I za razliku od “kontroliranih” 0-0, ovdje je bilo dominantnih 0-0, i pravo je čudo kako Hajduk nije vodio s nekoliko golova razlike.

Kako do igre nije tako lako i brzo doći, što i sam Leko kaže, pokazalo je drugo poluvrijeme. Lokomotiva je za razliku od razbijene vojske bez imalo želje sada stajala puno čvršće. Izlazili su u visoki presing.

A kako je nogomet tako čudan i nepredvidiv, zbog čega ga i toliko volimo, Hajduk je zabio uz ogromnu dozu sreće. Benrahou se poskliznuo i pogodio balunom sam sebe u nogu. Taj odbijanac je završio u rašlje. Naravno, sreće nije bilo u dolasku u priliku već je Pukštas odličnim visokim pritiskom to isprovocirao.

Hajduk se nakon toga vratio “kontroliranom nogometu” čekavši priliku iz kontranapada. Lokomotiva nije ozbiljnije zaprijetila, ali Hajduk svejedno mora biti opasniji. Smireniji i brži u iznošenju baluna. Kao što je bio na samom kraju kad je pobjeda potvrđena. Čarobnjak Livaja je iz svog šešira izvukao nove magične trikove i usput mladima digao samopouzdanje do neba. Zanimljivo je bilo gledati kako nagovara suca da malome prizna gol jer ga zaslužuje. “Nećeš valjda ovo poništiti.” Čak se i poslovično ozbiljan sudac nasmijao. To su stvari koje Livaja donosi Hajduku i hrvatskom nogometu koje mnogi ne razumiju.

Leko je ovom novom postavkom u igri iznenadio domaćina koji je na poluvremenu morao raditi velike korekcije uz dizanje agresivnosti.

I koliko god Hajduk nadigrao Lokomotivu ovo nije bio ni približno poslovično čvrst protivnik kakvog smo navikli gledati. Prvenstvo im je već završilo. Uostalom i Hajdukova situacija je takva. Praktički je zbog razlika na tablici ostala samo jedna ozbiljna utakmica, ona u finalu kupa. Tako da ćemo pričekati za potpunu potvrdu ovog novog balansa. Puno jači protivnici će tek dati čistu i točnu sliku.

Možda ovakve pobjede izvuku i Leku iz letargije u koju je upao pa prestane kukati za nogometom kojeg bi on htio. Prvo poluvrijeme je pokazalo da balans ne mora biti ni previše naprijed ni previše natrag za odličnu utakmicu. Bit je samo uigravanje i popunjavanje sitnih rupa automatizmima za koje treba vremena. I 4231 (4141) može biti šampionski s puno prilika samo treba dosta raditi i naravno dovesti nekoliko pojačanja kako bi i balans napada bio podjednak u svakom trenutku.

Kako kaže Leko “sve je u samo 10-15” metara. Pri tome zaboravljajući izbaciti riječ “samo” jer i pet metara čini ogromnu razliku.

Renato Čupić