Da, mogao je ili čak i trebao biti naslov „Hajduk do poluzavršnice sjajnom pobjedom u Osijeku“. Međutim, ova rubrika, kao i do sada će biti nešto sasvim drugačije od onog uobičajenog što novinari serviraju. S malo dubljim pogledom.

Ajmo pogledati činjenice. Samo tri dana prije ove utakmice Hajduk je odigrao sramotno u najvećem hrvatskom derbiju. Sigurno najlošije poluvrijeme u novijoj povijesti uz malo bolje drugo. Naravno, ukupni dojam je bio katastrofalan. Za razliku od toga igrači su jučer u samo prvih 20 minuta nadmašili sve brojke iz Maksimira. Vrijeme u posjedu, dodavanja, trku… i bez treniranja istog sustava mjesecima!

Kako je to moguće?

O da, moguće je. Vrlo lako. Igrači su odlučili održati lekciju treneru: „Leko, griješiš!“. Nije se stalo na tome. Prije utakmice u Osijeku plasirana je od strane novinara Tomislava Gabelića vijest iz svlačionice: „Leko se sastao sa starijim igračima i prihvatio njihovu sugestiju o 4 u zadnjoj liniji“. Čekaj malo?! U klubu s proračunom od 20 milijuna eura igrači treneru govore kako će igrati. Što slijedi? „Predsjedniče, ne radi se posao tako, trebali bi uzeti ovoga sponzora.“? „Sportski direktore, dovedi ovoga igrača.“?

Što se tiče same činjenice jesu li igrači bili u pravu ili ne, nije sporno. I baba s pazara je kupus na banku slagala s četiri u zadnjoj liniji. Međutim, nije na igračima da vode računa o tome, a kamoli da vrše pritisak. Posebno ne svojim (ne)zalaganjem. Realno, Leko je ponovno debelo pogriješio u Maksimiru, ali na igračima je da igraju. Budu profesionalci. Bacaj se po terenu, kasni u duel, ali se otkrij, uđi u duel jako, zadrži balun igrom oko linija. Izgubi pošteno. Ništa od toga se nije dogodilo. Dapače. Izbjegavalo se sve koliko se moglo.

I Lokomotiva u kupu je pokazala kako Dinamo nije bauk niti im igrači lete. Niti vrijede onoliko koliko ih domaći novinari napumpaju. Igrači Hajduk niti ne shvaćaju koliko su im oni i svojim pristupom digli cijenu. I sutra time oslabili Hajduk. Ne razmišljaju toliko daleko.

Uz to, na tribini je bilo više od 2000 navijača u gostima koji su došli usprkos hladnom vremenu i neizvjesnom dolasku i povratku kući.

Nije čak ni sporno da su osim svoje ugode igrači mislili i o Hajduku jer je Leko teško griješio. Nije lako igrati u sustavu 3-5-2. Zahtjeva prilično trke i duele po cijelom terenu. Pisao sam o tome da samo par Hajdukovih igrača ima agilnost za takav sustav. Mogu ga odigrati. Možda koju utakmicu sjajno, ali dugoročno ne. Međutim onaj 5-3-2 kad te protivnik pritisne je i prilično drugačiji, a i u HNL-u im ga može nametnuti samo Dinamo. Zahtjeva mirnoću, koncentraciju, jake duele, pravovremeno otkrivanje, miran izlazak. Kako bi uvjerili trenera da taj sustav nije za njih, igrači su odlučili stajati u Maksimiru. Skrivati se po terenu. Ne potrčati (samo napomena, ovo se ne odnosi na mlade igrače jer oni bez pomoći starijih mogu samo lutati terenom). I istina je, koliko god bi se oni i trudili, izgubili bi od Dinama. Ali ne na onakav sramotan način.

Netko će se možda i složiti s takvim stavom igrača. Netko i s prodajom informacije iz svlačionice novinarima. Neka Leko vidi. Pokažimo mu lekciju.

Osobno, na mjestu Leke bi nakon utakmice s Osijekom dao ostavku.

Sada je vrijeme da se vratimo smjeni Dambrauskasa. Kako je on otišao? Mirno, tiho i naprasno iako njegovi rezultati nisu bili za smjenu. Može li se sumnjati kako je osjetio isto što i Leko u ova četiri dana? „Ako me igrači ne podržavaju onda ovo nema smisla“? Izbor i nagla promjena u zalaganju stiže odmah nakon dolaska Karoglana (kojeg su predsjedniku podržali igrači!) čime se dodatno ojačava prethodna teorija. I zamislite, nije se mijenjao sustav igre.

Leki je sada konačno došlo do glave kako je imao potpuno krivu sliku s treninga. Igrači su mu otvorili oči. Kumovalo je i njegovo neiskustvo s takvom situacijom. Tvrdoglavost u inzistiranju. Sjetite se Tudora.

I sad se moramo vratiti na budućnost. Koliko su odnosi ovime poremećeni? Je li Leko ponižen? Može li pregristi ovu situaciju i s igračima stati na istu borbenu crtu? S četiri u zadnjoj liniji. Što su iz svega ovoga naučili sportski direktor i predsjednik? Kolika je njihova odgovornost?

Igrači će se sad sigurno zalagati i više od uobičajenog jer se igra po njihovom. Uostalom, nismo li sad u Osijeku vidjeli jednu sasvim drugačiju priču.

Hajduk je doslovno letio. Domaćin je stvorio priliku tek u 80. minuti. Lučić je na golu bio neocijenjen (Leko, nije Sentić kriv!). Lakše je igrati Melnjaku i Mikanoviću, kako nazad, tako i naprijed. Stoperi imaju pomoć, Fossati izgleda kao veliki profesor, a Grgić kao najborbeniji u ligi. Krovinović ima najviše dodavanja i prostora, Livaja je rastrčan, a Mlakar je pojačanje.

Samo, Torcidu je teško zajebati. Nisu vesla sisali. Svaku utakmicu su tu, uz Hajduk, i kad gube i kad tuku. Pokazali su to na kraju utakmice svojom tišinom. Naravno, u sebi su guštali zbog pobjede, ali i igrači su zaslužili svoju lekciju. Bez obzira koliko su se neki i osobno žrtvovali za dolazak u Hajduk, Hajduk je veći od svih njih zajedno. Puno veći.

Bio i ostat će.

Sad trebaju svi naučiti i prihvatiti ove male lekcije i zagristi zajedno ka osvajanju trofeja kupa. Biti čvrsti, jaki. Vratiti Dinamu za poraz. Pojačati se nakon prvenstva i uz nadajmo se dobar ždrijeb izboriti skupine Konferencijske lige. Samo, lopta je okrugla. Kao da pamti svako nezalaganje i vrati ti kad se najmanje nadaš. Nekad to bude upravo teškim ždrijebom.

A možda ovaj put oprosti. Možda.

Renato Čupić