Mediji pršte eksluzivnim naslovima o senzaciji i čudu u Dortmundu, i potpuno su u krivu. Ni jedno ni drugo m nije se dogodilo. Dogodila se primjena postojećeg znanja i veliko hajdučko srce.

Dođoh, vidjeh, pobjedih.

Nije Hajduk do sada iz natjecanja izbacio Slaven Belupo i Lokomotivu već Šahtar i Manchester City. I takav je gard na terenu bio od prve minute. Svaki minut utakmice je domaćinu pokazivao kako protiv sebe imaju suparnika koji zna što radi. A i bilo što drugačije dovelo bi do sigurnog poraza.

Sama priprema utakmice je očito bila fantastična. Igrači odavno imaju povjerenje u Budimira i stožer, a kako i ne bi nakon velikih prethodnih pobjeda. Tako su upijali i nove komadiće znanja s prikazanih videa igre Borussije.

Radi se o sjajnim tehničarima, brzim igračima, kojima ako dopustite “run and gun” mogu vas teško poraziti. I zato je bila potrebna velika disciplina u obrani. U niskom i srednjem bloku.

Igra s petoricom u zadnjoj liniji uvlačenjem Kavelja i njegovo i stopersko stalno iskakanje na igrače u međuprostoru izbezumilo je mlade igrače Borussije. Tim sustavom je otupljeno i dupliranje boka uz pomoć sredine gdje su odličan posao odradili Vrcić i Brajković.

Mike Tullberg je bio skakao na domaćoj klupi zbog nemoći svojih igrača. Često glasom i gestikulacijom zazivao i trojicu na boku. Ma mogao je četvoricu, svejedno bi mu bilo.

Hajduk je žuti zid obojao u bijelo. Dio po dio je rastakao Borussiju dok nije u potpunosti nestala i kap žute boje.

Bilo kakvo srljanje domaće ekipe kažnjavalo se brzim i opasnim kontranapadima. Školski primjer dominacije na svakom pedlju terena. Hajduk je imao i bolje prilike iz kojih je mogao povesti, ali nisu iskorištene.

Tom sjajnom pripremom i izvedbom Bilih na terenu mladi igrači Borussije su gubili samopouzdanje iz minute u minutu. Mahali bi rukama jedni na druge frustrirani činjenicom da ne mogu ništa napraviti.

Nakon poluvremena očekivalo se novi nalet domaćih jer im je trener imao što reći u svlačionici. Ali Hajduk je i na to bio spreman. Još ranije bi se iskakalo u međuprostor, još opasnija bi bila tranzicija.

Ni igrači Borussije ne znaju kako su se izvukli u 90 minuta od poraza. Gotovo da nisu imali priliku u napadu, a natrag ih je i prečka spašavala.

S koliko samopouzdanja u svoje znanje je Hajduk istrčao na Westfalen najbolje govori činjenica kako je ulazak kadeta Skoke i Ćalušića donio novi val napada. U prošlosti bi često bili svjedoci valjanja po terenu, glume ozljeda, polakog ubacivanja iz prekida. Ne samo hrvatskih ekipa, nego općenito.

Ne. Ovaj Hajduk je i tako pomlađen napadao. U 90-oj. I pogodio prečku.

I zbog svega navedenog, ne zovite ovu pobjedu senzacijom ili čudom. Nije Borussia natjerala Hajduk u rupu da se grčevito brani već smo bili bolji. Oni su se nas bojali cijelo vrijeme. S razlogom.

Igrači i stožer su ovo odradili svojim znanjem i srcem. U svakom trenutku su znali što rade. Pa čak i na penalima.

I dok su navijači grizli nokte i kidali živce, oni su jedan po jedan kao da znaju kakav je kraj, s toliko samopouzdanja odradili 9 penala kao da se radi o utakmici ispred zgrade na ulici.

Upravo ovo je jedan od najboljih primjera kako se stvara ono što Hajduku često nedostaje, kult pobjednika.

Dođeš, malo se diviš stadionu, sjajno odigraš i pobjediš.

I za kraj, predsjednik bi morao zatomiti ego i zamoliti Budimira da mu oprosti na prethodnoj izjavi o odlasku negdje u seniorski nogomet. Ponuditi mu novi, daleko bolji ugovor koji će mu pokazati kako će biti idući trener na klupi prve momčadi.

A tko bi mogao biti bolji izbor od njega s generacijom koju je ispolirao za najveće uspjehe i koja mu tako vjeruje?

Renato Čupić