U Teatru ITD 2. listopada premijerno će biti izvedena predstava “Ružni”, o korporativnom identitetu u kojem nema mjesta za vlastito ja. Igraju Josip Ledina, Lucija Barišić, Goran Zelić i Ivan Čuić, a režira Tamara Damjanović koja je dala intervju Nacionalu.

NACIONAL: Zašto vas zanima tema korporativnog identiteta i kako ćete je prezentirati?

Iz moje vizure, razlozi za rad na nekoj predstavi trebaju biti duboko osobni, odnosno moraju rezonirati s nečim što iznutra osjećam ili propitujem. Sa svijetom korporacija upoznala sam se preko ljudi koji su za mene u nekom periodu mog života bili značajni, a kako su ti susreti na meni ostavili traga, već sam se ranije pitala o utjecajima tog svijeta na ljude koji se njime kreću. Čini mi se kao da je on vrsta stroja koji u njima odgaja hladnoću i ne tolerira ranjivost, koju držim jednom od temeljnih ljudskih kvaliteta. Upravo me to u tekstu privuklo i postalo misao vodilja u postavljanju komada – pitanje tko smo kad nas povuče ambicija, želja za moći, novcem, glad za napretkom. Sve su te želje u svojoj srži ispravne, međutim, kad one nauštrb čovjeka koji ih nosi postanu same sebi svrhom, što zaista ostaje od nas?

NACIONAL: Tko je ružan, svaki onaj koji zaboravi i izgubi sebe zbog materijalne dobiti u korporaciji ili upravo ta korporacija koja je neku osobu dovela do toga da zbog gramzivosti nema vremena za humanost?

Teško bi mi bilo donijeti opći zaključak, ali doživljavam to kao suigru – postoje određene zadanosti i netko tko na njih pristaje. Tekst problematizira pitanje ružnoće na estetskom i unutarnjem planu, govori o suvremenom svijetu “naopakih vrijednosti” u kojem više nije prihvatljivo ono što je izvana ružno, a iznutra lijepo. Takvi uzusi danas više ne postoje. Ali to nije nužno loše. Posve je legitimno da netko ganja materijalizam ako je za to opremljen i kapacitiran, kao što je jednako legitimno da netko za to nema ni potencijala ni kapaciteta. A pokušaj čovjeka da se milom ili silom uklopi u norme koje ne osjeća kao svoje, neminovno stvara građanski rat u njemu samome. Čini mi se da je to mjesto, mjesto nesklada i ograničenja vlastite slobode, ujedno jedino mjesto na kojem “ružnoća” zapravo može postojati.

NACIONAL: Koliko je važna solidarnost koja se u današnjem svijetu izgubila? Ima li šanse da je ipak nekako ponovno otkrijemo?

Solidarnost, empatija, zajedništvo – sve te riječi danas kao da imaju negativan predznak, kao da na neki čudan način u zraku lebdi njihova nepoželjnost. Iz mog iskustva, neki ljudi koje sam susrela iz kapitalističkog svijeta na takve bi odlike stavili oznaku “precijenjeno” – precijenjeno je ako si dobar, ako si suosjećajan, ako imaš razumijevanja itd. – sve je to nekako passé. Međutim, na kraju dana, kad se pitate jeste li svojim djelovanjem učinili nešto bolje: za nekog drugog, za svijet, za višu ideju, za osobni rast – možda spoznate da su upravo takve pojave, one koje ne koštaju ništa, ujedno one koje čine svaku razliku. Ne razumijem kako bi to bilo prevladano. Naravno da postoji šansa da se sve to ponovno vrati. Ali ja doista ne vjerujem u ideju da će se promijeniti svijet ili čovjek na generalnom planu. No snažno vjerujem u to da svaki čovjek može donijeti bolje i kvalitetnije odluke za sebe samog, a samim time ima prostora utjecati i na ljude koji su u njegovu neposrednom okruženju. Ako pozitivno utječeš samo na jednog čovjeka, već si promijenio jedan čitav svijet – na bolje.

NACIONAL: U tekstu o predstavi pitate se “koliko je čovjek u današnjem društvu, koje postavlja visoke kriterije oko načina oblikovanja i prezentiranja vlastitog sebe, sposoban zadržati osobni pečat ili je iluzorno misliti da je to uopće moguće?” Imate li odgovor na to pitanje?

Nemam, ali imam promišljanje. Neki su ljudi kapacitirani za drugačije pa se zbog pritisaka okoline, zbog normativa koji postoje u poslovnim i privatnim okruženjima, zbog osobnih iskustava itd., ne mogu otresti straha i pristaju biti jedni od, umjesto da budu jedni jedini. Potrebno je dosta hrabrosti da bi se čovjek ogolio i razumijem zašto je to tako jezivo učiniti. Svejedno, čini mi se da takvi ljudi griješe jer propuštaju sebe same, no to je možda samo moj dojam. Jer neki drugi ljudi možda ni nemaju takve dileme, nego su jednostavno takvi kakvi jesu. Ja to, u konačnici, ne mogu znati jer, u svakom slučaju, rezultat ostaje isti, a svačiji razlozi njihova su privatna stvar. Po meni je sloboda odabira jedina mogućnost. Kakav god nečiji osobni sustav vrijednosti bio, ma koliko on bio u neskladu s mojim, uvijek mi je draže da čovjek bude točno onaj koji jest nego da vija duhove boljitka s kojima se ne zna uskladiti.

NACIONAL: Radite predstavu u Teatru ITD koji je obilježio cijelu kulturnu povijest Zagreba i Hrvatske i koji je donedavno bio jedini bastion za neke mlade nadolazeće redatelje, glumce i dramaturge. Kako ga vidite danas, kako je raditi u tom ITD-u?

Imam sreću što u ovom projektu radim s mladim ljudima, svojim prijateljima i kolegama. Trudim se u svakoj predstavi otvoriti prostor i sebi, i glumcima, i suradnicima da uživamo u tome što radimo. U konačnici, odabrali smo kreativan posao jer život doživljavamo kao igru – na vrlo ozbiljnoj razini, ali ipak igru. Takvi procesi, među kojima je i taj u ITD-u, za moj su pojam blagodat i osjećam da smo slobodom izražavanja doista privilegirani ljudi. Nešto je jako dobro u NEvezanosti – za ansambl, za kazališnu kuću, za neku vrstu gerile. Čovjek se nauči snalaziti. Čini mi se da to otvara i neku vrstu drskosti i smjelosti da se čovjek baci u ono što mu je nepoznato. Nepoznati teren jedna je od najboljih voda u koje osoba koja se bavi umjetnošću može zakoračiti.

NACIONAL: ITD i cijeli Studentski centar zapravo su primjer politički dirigirane kulture koja ne daje previše prostora ili slobode umjetnicima. Osjećate li ili ste osjećali bilo kakvu vrstu pritiska tijekom rada na predstavi?

Ne. Ovaj projekt preuzela sam nakon što se on trebao postaviti na proljeće, međutim se zbog niza okolnosti obustavio te su pozvali mene. Zato smo imali jako kratak rok za rad na predstavi, koja je već jednim nažalost neuspješnim pokušajem dizanja na noge bila prilično ranjena. Za mene je to bila vrlo riskantna i delikatna stvar, no rizik volim pa mi je bilo prirodno pristati. Zato mogu reći da ako je jedini pritisak i postojao, bio je vremenske naravi. Unutar kreativnog procesa, što se instanci u kazalištu tiče, nitko nije intervenirao na bilo koji način svojom idejom ili vizijom. Struktura kazališta, pak, druga je stvar. Postoje neusklađeni odnosi, kao i u svakom kazalištu, no nisam dozvolila da takve stvari interveniraju u naš proces. Po meni, jedina bitna stvar je predstava i svi trebamo dati maksimum napora da se ona napravi. Svi ostali – osobni, politički i drugi – interesi ne smiju biti ispred nje i nisu moja priča.