Damjan Rudež okončao je košarkašku karijeru koja je obilježena i trogodišnjim igranjem u NBA ligi. Za Tempo govori o životu u Americi, NBA lifestyleu i luksuzu te izazovima s kojima se morao nositi

U košarkaškoj karijeri 35-godišnjeg Damjana Rudeža, koji ju je prošli mjesec okončao, najznačajnija razdoblja bile su dvije sezone, od 2012. do 2014., igranja za španjolski klub Real Zaragoza, te tri sezone, od 2014. do 2017., odigrane u NBA ligi. Rudež je tada igrao za Indiana Pacers, Minnesota Timberwolves i Orlando Magic. Život u najboljoj košarkaškoj ligi na svijetu bilo je nešto sasvim posebno za nekadašnjeg hrvatskog košarkaškog reprezentativca. Uostalom, to je uvijek i želio, mogao je ostati u Europi, igrati za veći novac nego u NBA-u, ali je sve te ponude odbio. Sada za Tempo sumira kako izgleda život u i oko NBA terena te ga uspoređuje s igranjem u Europi.

TEMPO: U NBA ligu, odnosno Indiana Pacerse, došli ste nakon što vas je na treningu gledao Larry Bird i rekao vam „Nikuda ti ne ideš, potpisat ćeš za Pacerse“. Je li to trenutak za koji možete reći da je možda i najdraži u vašoj košarkaškoj karijeri?

Taj trenutak sigurno je bio prekretnica u mojoj karijeri. Sam trening bio je nevjerojatno i stresno iskustvo jer sam na terenu bio sam pred Larryjem Birdom, cijelom upravom kluba i trenerskim timom. Nije bilo mjesta za sakriti se već je to bilo – sam si na terenu, pokaži što znaš. Sretan sam što sam ostavio tako značajan dojam na njih i da je time započeta moja NBA karijera. Nisam očekivao tako brzu reakciju nekoga iz kluba, pogotovo Larryja Birda. Do kraja dana već sam imao riješenu situaciju s ugovorom u Indiana Pacersima.

TEMPO: NBA liga je poznata kao mjesto gdje se okreću deseci milijuna dolara, gdje je lifestyle košarkaša otkvačen i nevjerojatan, gdje su partyji također nevjerojatni. Kakve impresije, u tom pogledu, nosiš iz NBA?

Sigurno je da NBA liga pruža glamur i lifestyle o kojima se nadaleko i naširoko priča. Ja sam se u te tri godine koje sam proveo tamo stvarno trudio biti što posvećeniji košarci, što profesionalniji. Ako previše uživaš u noćnim izlascima, u svim tim blagodatima koji ti se pružaju na sve strane, lako je izgubiti fokus s košarke. Ali točno je da ti se, kada živiš NBA život u tom nekom NBA balonu u kojem boraviš cijelo vrijeme, nude najbolje stvari koje Amerika može ponuditi i da je NBA način života jako specifičan.

Rudežov suigrač u momčadi Indiana Pacersa bio je argentinski reprezentativac Luis Scola, koji ga je zadivio svojom predanošću. FOTO: AP PHOTO/R BRENT SMITH/GuliverImage

TEMPO: Kako ste se prilagodili na svoje suigrače koji primaju 10 milijuna dolara godišnje, koji imaju pratnju prijatelja koji ih prate na svaku utakmicu i koji onda navečer organiziraju urnebesne partyje i vjerojatno se u zoru dolazi na trening?

Bilo je i takvih slučajeva. Puno toga se, iz kolegijalnosti, ne govori za medije. Naravno, imao sam priliku par puta izaći sa svojim poznatim suigračima koji su superzvijezde u Americi. Količina pažnje koju oni dobivaju je, po mom mišljenju, neugodna i nenormalna. Nije lako boraviti u njihovu prostoru jer si pod stalnom paskom medija i ljudi. Sada, u modernom dobu, svatko te može snimiti s mobitelom. U svakom trenutku moraš paziti što radiš, moraš paziti na jedan određeni imidž koji NBA igrač treba održavati. Zabave tamo su fenomenalne. Sve je to zanimljivo do određene mjere, ali nisam toga previše iskusio niti me previše zanimalo. Želio sam biti što fokusiraniji na košarku, nisam bio zvijezda koja si je mogla dopustiti takav stil života.

TEMPO: Vjerojatno je vrijeme koje ste proveli u Orlandu, na Floridi, bio najljepši dio vašeg života, naročito u odnosu na hladnu Minnesotu.

Znate što, to je zanimljivo. Meni je, u stvari, puno bolje bilo u Minnesoti jer Minneapolis kao grad pruža puno više toga nego Orlando. Iako je u Orlandu vrijeme fenomenalno, stalno je na Floridi sunce i lijepo je, imaš i Disneyland, imaš i Universal, sve te silne zabavne parkove, ali Minneapolis je kao grad puno živopisniji, puno bogatiji, ima puno veću urbanu kulturu i puno više toga nudi za svakodnevni život. Iznenađujuće, u Minnesoti mi je bilo bolje čak i u košarkaškom smislu.

‘Način života u NBA-u je jako specifičan. Ako previše uživaš u noćnim izlascima i blagodatima koje ti se pružaju na sve strane, lako je izgubiti fokus s košarke’

TEMPO: Vi ste bili promatrani drugačijim očima kada ste došli u NBA ligu. I sami ste rekli da vas je svašta zanimalo. Ljudi nisu navikli da takve stvari košarkaša zanimaju i u neku ruku su se s čuđenjem odnosili prema vama, dovodili su vas kao gosta na televiziju da pokažu primjer jednog košarkaša-intelektualca koji dolazi iz Europe i odlično govori engleski. Je li vas to čudilo?

U jednu ruku i jest ali, znaš, uvijek je zanimljivije nešto što je drugačije i egzotično. Mi Europljani smo Amerikancima drugi svijet, ne samo u smislu života izvan terena. Čak i u smislu sposobnosti na terenu. Puno puta sam imao priliku da me američki suigrači pitaju „pa kako ste svi vi tehnički potkovani u raznim segmentima igre. Ti znaš i dodati i šutnuti i driblati, vi Europljani to znate“. Ali to je jednostavno tako. Ovdje se drugačije odgaja igrače, drugačije se odgajaju ljudi, drugačija je kultura tako da mi je bilo drago da mogu iskusiti i europski dio košarkaškog života i američki dio košarkaškog života.

TEMPO: Što se dogodilo kada ste iskusili američku hranu u odnosu na hrvatsku hranu?

Pa prvo se dogodilo naglo debljanje i šok za organizam. Iako je to sve fino, apsolutno. Američka hrana, svi
to znaju, jako je nezdrava, puna je šećera, ovoga i onoga, tako da je bilo jako zahtjevno paziti na prehranu. Srećom, u klubu smo imali nutricioniste, imali smo osiguranu prehranu od jutra do sutra, od hrane u avionu i hotelu, do dvorane. U svlačionici imaš i doručak i ručak tako da, što se toga tiče, NBA liga je fantastično organizirana i ništa ne prepušta slučaju. Ali da je bilo izazovno, stvarno je bilo.

Dvije sezone Rudež je igrao u španjolskoj ligi za momčad Reala iz Zaragoze, a igrao je toliko dobro da je nakon toga dobio angažman u momčadi Indiana Pacersa. FOTO: IMAGO/ALTERPHOTOS/GuliverImage

TEMPO: Kako ste se osjećali u trenucima kada u tjedan dana putujete u nekoliko gradova, igrate nekoliko utakmica i jednostavno se probudite u hotelu te vjerojatno ne znate u kojem ste gradu i protiv koga igrate te večeri. Ti napori su vjerojatno veliki.

Kad sam još igrao u Europi, znao sam čitati Giričekove intervjue u kojima je on pričao o tome. Baš sam si
mislio, on je rekao „ne znaš više u kojem si gradu ni u kojoj dvorani igraš, zaboravljaš gdje ti je hotelska soba“. Tek kada sam došao tamo sjetio sam se tih njegovih intervjua i pomislio „pa ovo je stvarno nevjerojatno, ali je stvarno istinito“. Pazi, kad imaš neko putovanje od 12, 13 dana, sedam različitih gradova, sedam različitih hotela, stalno si u autobusu, stalno si u avionu. Svi gradovi se spoje u jedan i dogodilo se puno puta da na kraju putovanja, zadnjih par dana, moraš fotografirati vrata hotelske sobe da znaš koji ti je broj. Svi hoteli su vrhunski, slični jedan drugome, sve ti se na kraju pomiješa. Još je i to da slijećeš u te gradove u četiri sata u noći nakon utakmica, umoran si, iscrpljen od jet lega, ovog i onog, vremenske razlike nekad prelaziš kada ideš s istoka na zapad. Ponekad je konfuzno, ali sve je to dio NBA folklora i na sve se čovjek navikne. Dobro je to što si okružen ljudima koji brinu o tebi, u dobrom si ambijentu. Letiš ugodnim avionom koji je komforan, privatni avion, imaš hranu u njemu, spavaš u najboljem hotelu koji taj grad može ponuditi tako da to olakšava činjenicu da si stalno na putu.

TEMPO: Što vam je nedostajalo iz Amerike kada ste se vratili u Europu, preciznije u Španjolsku? Ima li nešto za čime ste žalili, a što više niste imali?

Prva stvar koja mi pada na pamet je taj avion kojim putuješ na utakmice. To je jedna stvar, kad se navikneš na nju, dosta teško je odviknuti se. Organizacijski je sve to na puno višem nivou u NBA-u nego u bilo kojoj ligi u Europi. Ne znam, nikad nisam igrao u Realu i CSKA, po onom što sam čuo od dečkiju koji igraju tamo, to je nešto najbliže što se može približiti tom NBA modelu. Ima stvari koje mi fale, ali na kraju drago mi je da sam bio tamo, da sam to iskusio. Košarka u Europi i organizacija košarkaškog života u Europi nudi neke stvari koje NBA ne nudi. Ekipno zajedništvo, puno više vremena provodiš sa svojim suigračima, stvaraš čvršće veze, puno je izraženiji ekipni duh i puno je veća kohezija među ljudima u ekipi, za razliku od Amerike gdje svatko
stavi svoje slušalice na uši i nakon leta, kada stigneš u grad, svi se razbježe k’o rakova djeca i nema velike interakcije između suigrača.

‘U Europi se drugačije odgaja igrače, drugačija je kultura, tako da mi je bilo drago što mogu iskusiti i europski i američki dio košarkaškog života’

TEMPO: Što se tiče europske košarke, postoji li ljepše mjesto za život od Španjolske?

Iz mog iskustva – nema. Ima zemalja u Europi u kojima nisam igrao, ali prilično sam siguran da će isto reći
svi moji bivši suigrači ili neki kolege koji su ikada imali priliku iskusiti Španjolsku. Evo, Italija, kažu da je slična Španjolskoj. Čuj, to je mediteranski način života na koji smo mi i navikli, koji nam je blizak. Što hranom, što mentalitetom, što ponašanjem ljudi. Španjolska je najugodnija i najljepša zemlja u kojoj sam imao priliku igrati. Kvaliteta života i za košarkaše i za ljude je jako visoka i stvarno je užitak tamo živjeti. I biti košarkaš u španjolskoj ligi.

TEMPO: Za usporedbu s Amerikom, postoji li grad gdje ste rekli „joj, ovdje bih htio živjeti, da me barem pozovu u ovaj klub, odmah bih došao“?

Da, Los Angeles mi je bio uvijek privlačan i ideja da igram u Los Angelesu mi se uvijek sviđala. New York,
naravno, kao košarkaška meka, igraš u Madison Square Gardenu svaku utakmicu, to je neprocjenjivo iskustvo
u najvećoj, najlegendarnijoj dvorani košarkaškoj na svijetu. Ima tih par klubova koji su apsolutno uvijek mamac i koji imaju veliku prednost u odnosu na konkurenciju zbog klime i glamura koji pružaju. Meni su Los Angeles i New York uvijek bili interesantni gradovi. Nažalost, tamo nisam imao priliku igrati, za te klubove, ali sam puno puta igrao tamo i vidio sam djelić toga što nude.

Dok je igrao za Orlando Magic, Rudežu je suigrač bio Mario Hezonja, koji se prošle sezone vratio u Europu, a sada igra za Uniks iz Kazanja. FOTO: AP PHOTO/JOHN RAOUX/GuliverImage

TEMPO: Kada ste došli u NBA ligu, morali ste proći kroz proces inicijacije. U vašem slučaju morali ste u prepunoj dvorani košarkaškog kluba Indiana otpjevati jednu pjesmu nekog poznatog repera ili reperice. Vi niste baš, koliko znam, od repanja, ali morali ste to odraditi. Kako ste se osjećali pred 10-15 tisuća ljudi koji čekaju da uzmete mikrofon u ruke i zapjevate?

Nisam baš nešto previše od repanja, ali silom prilika sam morao izvući najbolje od situacije. Gle, kako se kaže, bio sam bačen u vatru. To je proces inicijacije koji svi novajlije u NBA ligi prolaze pa i puno veći igrači od mene. Tako da nije bilo razloga da ja to ne napravim. A ja sam se vodio mišlju da, kad je već puna dvorana i kad već to moram napraviti, onda bolje da se dobro zabavim, da budem što opušteniji, da sve bude dobra zafrkancija. Publika je dobro reagirala, ja sam se dobro proveo i bio je to zabavni moment.

TEMPO: Tko je birao pjesmu, odnosno izvođača?

Pjesmu „Fancy“ Iggy Azalea je izabrao par večeri prije Paul George. Dečki su smišljali što će tko pjevati,
bili smo ja i još dvojica novajlija i svakom je dodijeljena jedna pjesma pa je onda Paul rekao da ja moram otpjevati ovu pjesmu. Ja za nju nikada nisam čuo tako da sam je par puta morao poslušati da vidim o čemu se radi, ali dobro. Na kraju je ispala dobra fora.

‘Vožnja autobusom od 15 sati od Splita do Vršca pa onda pojedeš sendvič na benzinskoj nakon utakmice… Kad to prođeš, više cijeniš NBA lifestyle’

TEMPO: Često se spominje da su te NBA zvijezde zapravo razmažene, čak i razmažena derišta. Je li ih ti milijuni zaista razmaze?

Sigurno da, kada kao osamnaestogodišnjak uletiš iz nekog siromaštva u sto milijuna dolara, kad odjednom
svakome postaneš centar svijeta, svi ti prilaze kao da si najbolja stvar ikad, svi žele nešto od tebe i svi ti povlađuju, sigurno da je onda lako izgubiti kompas i početi se ponašati nenormalno i bahato. Ima svega, sve ovisi iz kakve je netko obitelji, iz kakvog je podneblja. Obično se može vidjeti razlika između Europljana koji su prošli europski košarkaški put. Znaš ono, vožnja autobusom od 15, 16 sati od Splita do Vršca pa onda pojedeš sendvič na benzinskoj nakon utakmice i voziš se nazad još 15 sati. I onda kada prođeš takve stvari više znaš cijeniti taj NBA lifestyle i sve što ti se nudi, sve blagodati i luksuz koje uživaš. Naravno, ima svega. Mi smo u timskom avionu imali toliko hrane da je ne možeš pojesti, ne može to pojesti sto ljudi. Hrane u izobilju svih vrsta i onda se odjednom nađe jedan igrač koji kaže „hej, zašto nema sushija?“. U drugom klubu imaju sushi, mi nemamo svježi sushi na avionu, kako je to moguće. Čuj, ima sve drugo. Naravno, na sljedećem letu na sljedeću utakmicu u avionu bio je i sushi. Što da ti kažem, tamo se većinom, pogotovo najvećim zvijezdama, sve želje udovoljavaju jer ljudi žele da budeš koncentriran samo na teren i da ti ne fali, kako se kaže, ni ptičjeg mlijeka izvan terena. A onda je lako postati razmažen.

Rudež je u reprezentaciji igrao s Tomićem i Ukićem, ali nikada nisu osvojili medalju na nekom od velikih natjecanja. FOTO: IGOR KRALJ/PIXSELL