Iako je već 25 godina jasno da europski košarkaši mogu igrati u NBA klubovima, svaki put kada se pojavi novi Europljanin, američka publika se pita kako će se snaći. I to čuđenje dočekalo je Damjana Rudeža, 28-godišnjeg košarkaša koji je u srpnju prošle godine potpisao ugovor s Indiana Pacersima. A upravo su Pacersi prošle godine bili najbolja momčad regularnog dijela Istočne konferencije, da bi u konferencijskom finalu izgubili od Miamija. Dakle, jedan od najboljih NBA klubova, čiji je predsjednik jedan od najboljih košarkaša svih vremena Larry Bird, odlučio je potpisati ugovor s Rudežom.

“Kada sam došao u Ameriku osjetio sam da sam pod povećalom, pod nekom posebnom prismotrom zato što sam Europljanin. Nisam igrao sveučilišnu košarku u Americi, nisam bio ‘draftiran’, zapravo sam bio velika nepoznanica. Oni su bili skeptični, a ja sam znao da se moram dokazati. Nisam se previše bojao, nisu me u klubu tretirali drugačije od ostalih igrača, ali sam osjetio da se moram nametnuti, da kao čovjek koji dolazi s drugog kontinenta moram raditi i pokazati više od ostalih kako bih dokazao da nisam tu zalutao. Pogotovo ne sa svojih 28 godina”, kaže nam Rudež sumirajući prvu sezonu u NBA ligi. “Došao sam kao formiran čovjek i igrač te sam imao osjećaj da me je sve što sam prošao u karijeri pripremalo za NBA. I to nije floskula. Život u Belgiji i Španjolskoj, profesionalizam u Europi, pritisak igranja u klubovima gdje se nakon dva poraza paniči te se skidaju glave. Zbog svega što sam prošao u posljednjih deset godina, pa i s aspekta američke kulture s kojom smo svi bombardirani, osjetio sam da sam došao pripremljen u Ameriku”.

• Nakon odigrane prve sezone u NBA ligi za momčad Indiana Pacersa, hrvatski reprezentativac Damjan Rudež sumira utiske

• Za Nacional se prisjeća susreta s Kobeom Bryantom i LeBronom Jamesom te priznaje da mu u SAD-u nedostaju ćevapi i burek

ONI KOJI ZNAJU OVOG REPREZENTATIVCA I BIVŠEG IGRAČA CEDEVITE, Cibone i španjolske Zaragoze, da navedemo samo tri posljednja kluba u kojima je igrao prije odlaska u NBA, znaju da je uvijek imao samopouzdanja. Novinari u Indianapolisu, gradu domaćinu Indiana Pacersa, također su bili prilično iznenađeni. “Samopouzdanje sam temeljio na tome što sam u Europi nešto napravio, uspješno sam prošao neke stvari u karijeri. Odigrao sam puno bitnih i stresnih utakmica, to je 10-godišnje iskustvo igranja na visokoj razini. Prošao sam drugu i prvu hrvatsku ligu, NLB ligu, Eurochallenge, Eurocup i Euroligu, europsko i svjetsko prvenstvo te Olimpijadu. Ne postoji razina u košarci koju nisam prošao. To me na neki način pripremalo na to da u NBA dođem spreman i pun samopouzdanja”, kaže nam Rudež.

Osim toga, ljude u klubu Rudež je oduševio i mnogim drugim stvarima, primjerice odličnim znanjem engleskog jezika. “Oni su bili u pozitivnom šoku, bili su oduševljeni. Ne znaju da se kod nas američke serije prikazuju na televiziji, ne znaju da učimo engleski jezik već u osnovnoj školi. I da znamo sve što je vezano za glazbu, film i pop kulturu. I zato su bili ugodno iznenađeni kada sam im sve to objasnio jer su me stalno pitali kako sam tako dobro naučio engleski jezik. To je neki drugi svijet, ali u njega sam uplivao spreman”.

NARAVNO, I RUDEŽA JE IMPRESIONIRALO MNOGO TOGA. Prva osoba koja ga je impresionirala bio je Larry Bird, 58-godišnji predsjednik Indiane koji je u osamdesetima tri puta izabran za najboljeg igrača lige, kao trener Indiane bio je 1998. proglašen za najboljeg trenera lige, dok je 2012. godine izabran za najboljeg funkcionera NBA lige. A upravo ga je Bird osobno odabrao za novog igrača Indiana Pacersa. Rudež je toliko dobro odigrao drugu sezonu u španjolskoj Zaragozi da su ga pozvali da pokaže svoje sposobnosti na NBA treningu. Ušao je u dvoranu gdje su mu, jednostavno rečeno, rekli – tu je lopta, tu je koš, pokaži što znaš. “Znao da su Pacersi zainteresirani za mene. Imao sam osjećaj da se borim za goli život. Ako dobro odradim taj trening potpisat ću ugovor, a ako ne – neću potpisati. Kasnije sam saznao da nije bilo tako jer su već tada htjeli potpisati ugovor sa mnom, samo su me željeli vidjeti uživo”, prisjeća se Rudež.

A kada je ušao u dvoranu, imao je što i vidjeti. “U dvorani su bili Bird, generalni menadžer Kevin Pritchard i trener Frank Vogel te deset njihovih glavnih skauta i deset pomoćnika, svi koji imaju veze s košarkom u Pacersima bili su tamo. A ja sam bio sam. Nije mi bilo svejedno jer sam mislio da mi je to zadnja šansa za NBA. Pogodio sam puno šuteva i odradio sam dobar trening, što je bilo dovoljno da vide kakav sam igrač“. Nakon treninga Bird mu je prišao i rekao “želim te u Pacersima, hoću da danas potpišeš ugovor”. “To je bio najsretniji trenutak u mom životu, sulud osjećaj”, kaže Rudež. Kasnije je saznao i da su Pacersi napravili ono što Amerikanci zovu “background check”: saznali su sve o njegovoj obitelji, o tome kakav je čovjek i karakter, kakav je radnik, sve su ispitali u detalj. A upravo je dio o njegovim radnim navikama uvijek bio njegov forte. Rudež je jedan od rijetkih hrvatskih košarkaša koji je, pored redovnih treninga, odrađivao i dodatne treninge s privatnim trenerom. “Još u ranoj fazi karijere shvatio sam koliko mi taj dodatni rad koristi. To nije nikakva nuklearna fizika, jasno je da onaj tko više radi ima bolje rezultate. Prvi koji je to postavio bio je Dražen Petrović, a ja se samo trudim to slijediti. To mi je u karijeri pomagalo, dodatni rad mi utječe na samopouzdanje na terenu i postaje kao droga, ne možeš funkcionirati bez njega. Ja sam jednostavno takav i to je najveći razlog što sam u karijeri došao tu gdje jesam”. Međutim, vrijedan radnik brzo je shvatio da se u NBA ligi radi još i više. “I mene je impresioniralo koliko ljudi rade. Uvijek sam mislio da malo tko može trenirati više od mene, mislio sam da sam ekstra radnik, a kada sam došao u Indianu, shvatio sam da ljudi rade dvostruko više od mene”.

Opisujući taj rad Rudež kaže: “Trenira se jednom dnevno, ali rad prije i poslije treninga, sve što taj trening uključuje, rad poslije utakmice, impresivan je. Luis Scola, košarkaš Pacersa iz Argentine koji ima 36 godina i osvojio je olimpijsko i svjetsko zlato, odigra 25 minuta na utakmici, postigne 15 koševa i 10 skokova, prebije sve na terenu, prvi je u obrani i napadu. Nakon što završi utakmica, na sebe stavlja prsluk težak 20 kilograma i odlazi na trening u teretanu. To su neke stvari s kojima se dosad nisam susretao. A kada svi tako rade, onda i ti počneš“.

Nakon što se upoznao sa situacijom u klubu, morao se upoznati i s time kako to izgleda kada igraš protiv najboljih košarkaša na svijetu. “Naravno, bio sam impresioniran kada sam došao u NBA. Bio sam impresioniran kada sam prvi put igrao u Staples Centru protiv Kobea Bryanta i u Clevelandu protiv LeBrona Jamesa, kada sam prvi put igrao protiv San Antonio Spursa. Ali kada sam sve to prošao, ništa me više nije impresioniralo jer sam shvatio da mogu igrati u NBA. Ja sam košarkaški zaljubljenik koji cijeli život prati NBA i to je bio proces koji sam morao proći. Bilo je trenutaka kada bih stao i rekao ‘Uh, čovječe’. Mi igramo protiv San Antonio Spursa, NBA prvaka, a ja sam na terenu. A nekoliko mjeseci ranije bio sam u Zaragozi”.

Kada smo ga pitali koliko se, nakon prve sezone u NBA ligi, osjeća boljim igračem, koliko je napredovao, rekao je da jedna sezona u najboljoj košarkaškoj ligi ne znači da je sada dvostruko bolji igrač.

“POSTOJE NEKI ELEMENTI IGRE koje sam u Španjolskoj radio bolje nego što ih sada radim. U prvoj godinu u Indiani moj fokus je bio na tjelesnoj snazi i na šutu za tri poena, tako da sam ostale košarkaške elemente malo zapostavio. Zato je teško reći ‘da, ja sam bolji igrač’. Sigurno je da je to iskustvo igranja svake večeri s najboljim igračima na svijetu učinilo svoje. Kada si okružen najboljima, daješ više od sebe. Funkcioniraš drugačije, trčiš brže. Sigurno je da se osjećam fizički spremnije i iskusnije”. A onda je shvatio zašto su američki košarkaši najbolji na svijetu. Toliko bolji da i kada dođu na svjetsko prvenstvo s trećom postavom, s lakoćom osvajaju titulu. “To je surova istina. Tamo igraju najbolji igrači na svijetu, Amerikanci su najbolji košarkaši. Njihove tjelesne predispozicije se ne mogu uspoređivati s onim u košarkaša u drugim zemljama”.

Rudež je nekada razmišljao kako nikada neće dobiti priliku da igra u NBA ligi. Prije sedam godina pojavio se na NBA draftu, ali ga ni jedna momčad nije izabrala. “Dallas mi je obećao da će me izabrati, ali su se u posljednji trenutak predomislili. Čak su bili toliko zainteresirani da su sljedeće godine, kada više nisam bio na draftu, zvali da za njih igram ljetnu ligu. No nisam to mogao jer sam imao ugovor s ljubljanskom Olimpijom koja je tada igrala Euroligu. I onda je sve neko vrijeme stalo. Tijekom četiri godine, dok sam igrao u Cedeviti, Ciboni i u prvoj sezoni u Zaragozi, nije mi palo na pamet da ću igrati u NBA. A onda je Indiani zapeo za oko moj šut za tri poena. Tijekom druge godine u Zaragozi igrao sam jako dobro i odjednom sam počeo razmišljati o NBA. Ta liga se promijenila, prije je igrač morao sve raditi, imati savršenu obranu, skok, šut i asistencije. NBA je postala liga specijalnih sposobnosti. Puno igrača ima samo jednu ili dvije kvalitete, ali su dovedene do savršenstva. A ja sam jednu svoju vještinu doveo do razine da mogu igrati u NBA”, rekao je Rudež misleći na šut za tri poena.

Rudež će, kao i do sada, igrati u rujnu za reprezentaciju HrvatskeFoto: Igor Kralj/PIXSELL

NAŽALOST, VEĆ PROŠLOG LJETA SE ZNALO da ove sezone Indiana Pacersi neće biti tako uspješni jer im se tada teško ozlijedio najbolji igrač Paul George, koji je doživio otvoreni prijelom noge. Na kraju, nisu ušli ni u ovogodišnji play off. Zbog ozljeda Georgea, ali i još nekih igrača, Rudež je provodio na terenu mnogo više vremena nego što se to moglo očekivati. “Krajem ljeta smo znali da je George izgubljen za cijelu sezonu, pa je promijenjen način igre. Svi su nam govorili da nećemo ući u play off, ali malo nam je nedostajalo. Vidio sam u tome svoju priliku, samo je bilo pitanje hoću li je iskoristiti. U predsezoni me trener dosta gurao na teren, želio je vidjeti kako reagiram, a ja sam želio pokazati da svaku minutu na terenu mogu računati na mene. Da neću raditi gluposti na terenu, da ću svoj posao odrađivati profesionalno i pouzdano. Igrao sam između 15 i 20 minuta po utakmici, što je super”.

Kaže kako je u trenutku kada je potpisivao ugovor s Pacersima imao dvije ponude iz Europe koje su financijski bile puno bolje od njihove. “Glupo bi bilo reći da mi novac nije bitan, ali nisam želio propustiti priliku. Ovo je prilika života”, kaže Rudež, ali se vidi da mu je neugodno kada ga podsjetimo da je lokalni list Indianapolis Star objavio godišnje plaće košarkaša Pacersa. Njegova godišnja plaća je 1,1 milijun dolara bruto, a nakon oporezivanja ona se prepolovi. Uz to, za razliku od europskih klubova, u Americi košarkaši sami plaćaju najam stana i korištenje automobila.

No to mu nije nikakav problem. Nešto veći problem je nostalgija za domaćom hranom. “Prva tri mjeseca u Americi sa mnom je bila moja djevojka, ali se zbog vize morala vratiti u Hrvatsku, pa sam drugi dio sezone u Indianapolisu bio sam. A onda sam se ponašao klasično gastarbajterski – u koji god grad sam došao, na internetu sam tražio da li imaju hrvatski, srpski ili bosanski restoran, je li ima bureka ili ćevapa. Domaća hrana mi uvijek nedostaje”. Sve ostalo mu je baš po volji. “U Indianapolisu imam sve, grad je sasvim OK, osim što je ponekad vrlo hladno”. A onda nam je rekao što ga najviše usrećuje. “Utakmice NBA lige neprestano su dostupne na TV-u, u bilo koje doba možeš upaliti kanale ESPN ili TNT i gledati utakmicu. Ne moram više kao nekada u Europi čekati do dva sata u noći da bih gledao NBAligu. Prije odlaska u Ameriku moj život su ispunjavale američke serije i filmovi, a kada sam stigao više ih ne gledam jer pratim NBA. Ja sam ovisnik o košarci”.

Uz takav život ništa mu nije problem, čak ni naporna putovanja na gostujuće utakmice. Poznato je da kada neka momčad zareda s gostujućim utakmicama, igrači u nekom trenutku više ne znaju ni u kojem su gradu, ni protiv koga igraju. To se događalo i Rudežu. “To doista nije laž. Zaista se događa da se probudim i nemam pojma u kojem sam gradu i protiv koje momčadi igram. A onda polako počneš sklapati mozaik. Na početku sezone dobiješ na papiru raspored utakmica, ali dok ne počne taj kaos ne možeš ni zamisliti koliko je to mnogo putovanja. Pričao sam o tome i s Gordanom Giričekom i Bojanom Bogdanovićem, i njima se događalo isto. Nakon što u tri dana promijeniš tri grada, četvrti dan nemaš pojma u kojoj si sobi. Letimo u privatnom avionu, komfor je na visokoj razini, odsjedamo u najboljim hotelima, ali svejedno je naporno. Nekad imam osjećaj da si stalno u avionu”.

ZA SUIGRAČE IZ KLUBA ISTIČE kako čine jako dobru ekipu, često zajedno izlaze, a njihovo druženje najbolje se vidjelo kada je prošle godine, pred početak sezone, organiziran Fan Jam, predstavljanje momčadi u dvorani punoj navijača. “Tjedan dana prije Fan Jama imali smo klupsku večeru. Objasnili su nam da novajlije na Fan Jamu moraju pjevati. Nekoliko veterana smišljali su koju će pjesmu pjevati nas tri novaka. Meni su dali pjesmu ‘Fancy’ koju nikada nisam čuo, kao što nisam čuo ni za pjevačicu Iggy Azaleu. Pomislio sam – bit će puna dvorana, bolje da je čujem nekoliko puta pa da napravim neku dobru zafrkanciju oko toga, da ostavim dobar prvi dojam. Druga dva novaka nisu svoje pjesme ni naučili, ispali su skroz blesavi, na kraju su ih izviždali. Ja sam takav karakter, nemam problema s javnim nastupima. I onda je sve ispalo kao dobra zezancija”, priča Rudež s osmjehom na licu. A upravo takav osmijeh na terenu su imali njegovi suigrači dok je glumio Iggy Azaleu, a cijela dvorana mu je pljeskala.

Rudež se trenutno odmara u Zagrebu i razmišlja o predstojećem europskom košarkaškom prvenstvu. “Pravila NBA su takva da se ne mogu priključiti reprezentaciji 10. srpnja, nego 1. kolovoza. To znači mjesec dana reprezentativnih priprema, čemu se veselim”. Novi izbornik Velimir Perasović poznat je kao rigorozan trener, a Rudež je rigorozan radnik. “Znam da je Perasović jako zahtjevan i sistematičan, kod njega se zna red. S njim nisam radio u klubu, ali imam dobar osjećaj što se tiče ovog europskog prvenstva”. Dakle, medalja, rekli smo mu. Samo se nasmijao.