Damir Urban ove godine u rujnu napunit će 50 godina. U svom formativnom razdoblju sredinom osamdesetih poželio se baviti rock’n’rollom pa je osnovao sastav La bellona. Prvi uspjeh postigao je s Lauferom, s kojim je 1993. snimio debi album “The Best Off…”. Objavili su zajedno još tri izdanja, nakon čega je započeo samostalnu karijeru koju su obilježili pet studijskih albuma, jedan EP te dva albuma snimljena uživo. Kroz svoj umjetnički izraz, glazbu i pjesme postao je jedan od važnijih autora na hrvatskoj rock sceni, a u intervjuu za Nacional prisjetio se svoje karijere i nagrada, komentirao je život u Hrvatskoj i najavio nove projekte.

NACIONAL: Ove godine navršava se 20 godina od albuma “Žena, dijete”, vašeg drugog samostalnog albuma koji glazbeni kritičari često uvrštavaju u sam vrh najboljih albuma snimljenih u Hrvatskoj unazad 27 godina. Po čemu vi pamtite taj album i njegovo nastajanje?

Prva asocijacija koju imam na album “Žena, dijete” moj je tadašnji boravak u Splitu. Bend u nekakvom klasičnom smislu tada nisam imao. Sa mnom su tada svirali Marko Bradaschia na bubnjevima i Ljubo Silić na basu pa smo nas trojica jednostavno otišli u Split. Sve ostale glazbenike koji su nam nedostajali odlučili smo nadomjestiti raznim suradnjama s glazbenicima sa splitske scene, koja mi se tada činila najaktivnijom i kao da je tada najviše obećavala. Na albumu su sudjelovali i momci iz TBF-a, koji je tek nastajao. Pridružio nam se i fantastični gitarist Nikola Radman koji je svojom gitarom dao poseban zvuk tom albumu. Bio je tu i Dragan Lukić koji je tada u Splitu bio otvorio studio, a mi smo bili prvi izvođači koje je u tom studiju snimao. Kako je on živio u Splitu, bilo je normalno da se i mi tamo preselimo. Međutim, predviđenih mjesec dana boravka pretvorilo se u skoro godinu i pol dana ostanka u Splitu. Album “Žena, dijete” pamtim prvenstveno po Splitu, suradnji sa splitskim glazbenicima i činjenici da je to jedini put u životu da sam nešto snimao bez svog benda, orijentirajući se na same pjesme i potrebe koje sa sobom nose.

NACIONAL: Za taj album dobili ste tri Porina, i to za album godine, najbolji album alternativne rock glazbe i produkciju, ali ste Porin u kategoriji za alternativni album odbili. Što danas mislite o tom svom činu?

To je sve izvedeno relativno nespretno. Bio sam mlađi i neiskusniji i vrlo uzbuđen u tom trenutku. Nisam svadljivac po životnom opredjeljenju i ne snalazim se kao većina ljudi u takvim situacijama. Bilo mi je teško to izgovoriti i odbiti tu nagradu. S jedne strane učinjena mi je velika čast, a s druge strane mi se činilo da se ne mogu kititi tuđim perjem. Poznajući sebe, odlučio sam ipak skupiti snagu i odbiti nagradu radije nego da me čekaju neprospavane noći zbog lošeg mišljenja o samome sebi. Zato sam tu nagradu odlučio ne prihvatiti i odreći je se u ime ljudi koji stvarno rade alternativnu glazbu, a zbog mene bi bili oštećeni. Nisam čovjek koji ne voli nagrade, imam svoj tašti dio i volim da me se hvali i volim nagrade. Međutim, tepanje i nezaslužene nagrade kod mene izazivaju kontraefekt. Iako sam možda to nespretno realizirao, pomoglo je Porinu da se u sljedećih nekoliko godina malo bolje profilira i poveća broj kategorija u glazbi, odnosno kategorije su se počele malo jasnije definirati. Puno je manji problem u samom Porinu i u tijelu Porina, a puno veći među glazbenicima koji ne ukazuju na probleme, već se zadovoljavaju onim što im se poklanja. Ista stvar ponovila se s albumom “Kundera”. Također je dobio Porina za alternativni album i također sam ga odbio, iz istih razloga. Reklo bi se da se povijest ponavlja.

NACIONAL: Poznato je da ste tijekom snimanja albuma “Žena, dijete” imali problema s narkoticima, ali je to ujedno i album s vašim najvećim hitovima kao što su “Mala truba”, “Black Tattoo”, “Odlučio sam da te volim” itd. Što mislite, koliko narkotici pomažu inspiraciji i kreativnosti?

Na to razdoblje nisam ponosan. Rijetko to i spominjem. Za mene je to prošlo svršeno vrijeme. Mislim da u stvaralaštvu narkotici niti pomažu niti odmažu. Pjesme su nastale puno prije odlaska u studio. U to vrijeme dosta teško sam se nosio sam sa sobom. To je bilo vrijeme nakon rata u Hrvatskoj i koliko god sam se trudio distancirati od svega lošega što se događalo, teško je to bilo moguće. Desio mi se tada neki feedback svega što me samljelo godinama prije i očito nešto za što nisam bio pripremljen. Vjerojatno mi je to pomoglo da kroz cijeli taj proces prođem što manje svjestan. Nisam ponosan na taj period, ali me je on doveo do toga da sam jednog dana shvatio što mi je važno, koji su mi prioriteti i zašto radim to što radim. Da mi se nisu desile neke loše stvari u životu, pa i to, možda ne bih doznao odgovore na pitanja koja sam si postavljao. Narkotici te ne dovode do kreativnosti jer ili si kreativan ili nisi. Puno faza svog života već sam ostavio iza sebe i razvio sposobnost da živim što je više moguće u sadašnjosti. Prošlost ne mogu promijeniti. Trudim se biti što bolji čovjek, što bolji glazbenik, što bolji suprug i što bolji otac. Važno mi je da sam iz onog lošega što sam radio i činio, izvukao pouku za ovo danas.

NACIONAL: Što vam je najviše pomoglo da se riješite ovisnosti?

Osim financijskih problema u koje neminovno zapadneš, što su iskusili i bogatiji i siromašniji ovisnici, dogodi se da zapustiš ljude oko sebe pa i ono čime se baviš. Ne znam kako to odrade drugi, ali meni nije preostalo drugo već da taj dio života ostavim iza sebe. Pozdravio sam se s tim ljudima i završio taj dio života. Jednostavno je ta osoba morala umrijeti i dati priliku nekoj novoj osobi da započne život. Dvije stvari su na mene najviše tada djelovale. Prvo – rođenje mog prvog sina, kada sam shvatio da jednostavno neću biti sposoban biti otac u tom stanju, a netko me treba. Fokus se u tom trenutku prebacuje na dijete i sve te stvari poput bolova, problema i tjeskobe padaju u drugi plan i postaju potpuno nevažne. Osim toga, i glazba je počela patiti.

NACIONAL: Nakon albuma “Žena, dijete” u sljedećih 20 godina snimili ste tri studijska albuma, jedan EP i dva live albuma. Stječe se dojam da se unatoč kvaliteti tih albuma i pjesama, vaše novije pjesme sve rjeđe čuju na hrvatskim radiostanicama. Kako to komentirate?

Meni se čini da je ta situacija samo logična posljedica šire slike, odnosno da svijet glazbe, kao i drugih umjetnosti, nije cijepljen protiv bolesti cijelog društva. Svi smo vezani poput nekog hranidbenog lanca. Radio nije isključen iz toga. Sve se okreće tržištu, nekoj kratkotrajnoj zabavi i napadu na sva čula. Važno je da se onaj koji se vozi u autu ili kupuje u shopping centru lijepo osjeća, da ga ne uznemiravamo, da ga dodatno ne opterećujemo, već da sve to prođe što lakše i bezbolnije. Pitam se imaju li nas takve pjesme čemu naučiti. Često slušamo neke projekte u kojima dvije osobe rade tekst, tri osobe glazbu pa njih petero sve montira i troje producira. Na kraju dobiješ izvođače čije su pjesme poput Frankensteina, sastavljene od senzibiliteta deset ili petnaest ljudi, zbog čega se meni teško poistovjetiti s tom pjesmom i tim izvođačem. Sve je to nenapadno i nikoga ne tjera na razmišljanje. Ako napraviš pjesmu koja je nešto sporija i duža i u koju si usadio dio sebe pa nekome dok sluša tu pjesmu stvori grč u želucu, naravno da to nije pogodno za radio jer danas to više nikome ne treba. Pogotovo ne nekome oglašivaču čija reklama treba uslijediti nakon takve pjesme.

U kakvom svijetu živimo, takve političare imamo i takvu glazbu imamo. Nije glazba izuzetak. Međutim, mene tješi da su i u puno lošijim vremenima postojali ljudi koji su radili predivne pjesme, pisali knjige i komponirali predivnu glazbu. Možda više ne možemo računati na veći broj takvih ljudi, ali postoje radiostanice koje vrte glazbu poput moje. Postoje urednici na nekim radiostanicama koji ne podilaze trendu, a postoji i publika koja želi čuti nešto iskrenije. Iskrenost uvijek nađe put do barem određenog broja ljudi.

NACIONAL: Budući da ste neko vrijeme radili kao predavač na sveučilišnom preddiplomskom studiju glume u Rijeci, kakva su vaša iskustva sa studentima u to vrijeme, a kako biste okarakterizirali današnju mladež?

Ne bi bilo fer kritizirati mlade ljude u bilo čemu. Nisu oni bolji ili lošiji od nas. Radi se jednostavno o prilikama koje im se nude i što oni vide. Badava priče ako oni vide nešto drugo. Ja ih ne mogu kriviti za nezainteresiranost ili povremenu nepismenost. Radi se samo o tome da se društvo promijenilo. Mladima danas ne nudimo kreativne sadržaje. Sve se pretvorilo u tržišnu utakmicu. U tom čušpajzu mladi čine najbolje što mogu. Ako im se ne ponudi kvalitetan sadržaj u kojem će oni sebe moći kreativno izraziti ili ispucati svoju ogromnu energiju, onda idu tamo gdje to mogu. Jesmo li mi time zadovoljni ili ne, to je druga stvar.

Čini mi se da se sustavno radi na zaglupljivanju i uništavanju svega što vrijedi. Nisu za to krivi mladi ljudi. Ljudi iz naše generacije u jednom trenutku pristali su biti sudionici u tom kulturocidu. Mi im nismo ponudili nešto bolje niti se dovoljno pobunili kada su stvari počele odlaziti u krivom smjeru. I zato danas, kao rezultat svega toga, imamo takvu generaciju, ali su za to najmanje krivi oni sami.

NACIONAL: Što mislite zašto ljudi u Hrvatskoj iz godine u godinu trpe i podnose nepotizam, korupciju i nesposobnost političara zbog kojih je standard sve lošiji, a stanovništvo sve siromašnije?

Sve je okrenuto tržištu i zaradi. Sve se ubrzalo i sve je vrlo kratkoročno, a kultura se pretvorila u zabavu. Čovjek bi rekao da glazbe nikada više nije bilo nego sada, no ako pogledaš kvalitetu svega toga što se nudi, shvatiš da je to sve pozadina koja pospješuje prodaju nečeg drugog.

Ljudi su s vremenom izgubili nadu da je moguće stvari poboljšati. Izgubili su vjeru u političare, izgubili su vjeru u doktore pa ni djecu više ne cijepe. Izgubili su vjeru u svoje susjede, pisce, glazbene kritičare pa i glazbenike. Za sve to smo svi pomalo krivi. Malo pomalo, sistem je doveo do toga da ljudi gledaju samo kako preživjeti od danas do sutra. Kada imaš ljude koji se boje i kada ljudi ne mogu planirati svoj život duže od dva, tri sata ili maksimalno kojeg dana, onda je njima puno lakše manipulirati. Dovoljno puta ljudi su se razočarali, dovoljno puta su im se nudile neke revolucionarne ideje i promjene, a onda su s vremenom ljudi izgubili nadu. Ljudi su apatični i teško ih je pokrenuti da grupno reagiraju, da se okupe i dignu glas jer su skeptični prema svemu. Mislim da Hrvatska nije izuzetak. I zemlje koje nemaju ekonomskih problema kakve ima Hrvatska, doživljavaju probleme u nekim drugim poljima.

NACIONAL: Kako se vi nosite sa životom u Hrvatskoj?

Ima dana koji su i bolji i dana koji su mi lošiji. Nije fer da se žalim jer ima ljudi kojima je daleko lošije nego meni i uopće ne želim kukati. Svatko je svjestan toga da ova zemlja ima preduvjete da uz vrlo malo rada bude bogata. Imamo stvari o kojima drugi mogu samo sanjati. Vidim da su neke zemlje koje imaju jedno jezero i jedno brdo ostvarile bolje rezultate i žive bolje od nas. Nevjerojatno kakva je nesposobnost potrebna da zemlju takvog potencijala dovedeš u ovakvo stanje. Teško mi je danas zbog djece jer ne znam što im se nudi i kakva ih budućnost čeka. Glupo smatram da imam obavezu dati sve od sebe i pokušati ovo društvo svakodnevno činiti boljim mjestom za život. To je poziv koji sve više osjećam. Što se moje djece tiče, vidjet ćemo što će oni htjeti, ali mislim da bi za njihovo mentalno zdravlje bilo bolje da odu što dalje odavde. Koliko god bi mi bilo teško što nisu ovdje sa mnom, toliko bih bio sretan što ne moraju gledati i slušati sve to što svakodnevno gledamo i slušamo.

NACIONAL: Kada ćemo čuti vaše nove pjesme i hoćemo li vas gledati možda u kakvoj novoj umjetničkoj ulozi ove godine?

Bili smo neko vrijeme bez izdavača i trenutno smo u pregovorima. Shvatili smo da dio posla ipak ne možemo sami obaviti. Ne samo da ne možemo, nego nam se i ne da. Bolje da radimo pjesme, nego da se bavimo raznim dopisima i mailovima. Bez brige, dok izađe album plasirat ćemo još koju pjesmu.

U kojoj će album biti formi i s kojim brojem pjesama, još uvijek ne znam. Što se tiče neke druge umjetničke uloge, imam par projekata u glavi, ali čekam pravo vrijeme. Jedan od tih projekata svojevrsni je storyteller projekt, kao album uspavanki za odrasle, koji radim s jednim prijateljem. To privodim sada kraju i vidjet ćemo što će od toga biti. Završavanje stvari mi najteže ide, najljepši mi je kreativni dio posla. Mozak tu sjajno funkcionira, bez kalkulacija i sitničavosti. Ali treba se povremeno disciplinirati i dovršiti započeto. Trenutno upravo to treniram.