Glumac Damir Poljičak u predstavi ‘Ubojstvo u Orient Express’ igra slavnog belgijskog detektiva Herculea Poirota. Ovaj roman Agathe Christie – točno 90 godina otkad je napisan – prvi put će se izvesti u hrvatskim kazalištima. Praizvedba je 20. rujna u zagrebačkom Kerempuhu, u režiji Sare Stanić Blažević.

“Ubojstvo u Orient Expressu”, roman najpoznatije autorice detektivskih romana Agathe Christie, prvi put dolazi u Hrvatsku na kazališne daske u adaptaciji Kena Ludwiga i režiji Sare Stanić Blažević. Roman je od svog prvog izdanja 1934. godine doživio mnogobrojne filmske adaptacije i izgradio prepoznatljiv lik Herculea Poirota, najpoznatijeg zabadala na svijetu koji sa svojim brčićima i malim sivim stanicama, ostaje jedan od najslavnijih detektiva u književnosti, a njegov način rješavanja zločina – koristeći logiku i psihologiju – intrigira čitatelje i gledatelje već desetljećima.

Slavni belgijski detektiv Hercul Poirot, putujući luksuznim vlakom Orient Express, mora riješiti ubojstvo koje se dogodi u vlaku između Vinkovaca i Slavonskog Broda. Zatočen u snijegu, okružen neobičnom paletom likova, Poirot mora otkriti igru i riješiti slučaj, a svi putnici imaju alibi i slučaj se samo naizgled čini jednostavan i već riješen. Praizvedba ‘’Ubojstva u Orient Expressu’’ bit će 20. rujna u zagrebačkom Satiričnom kazalištu Kerempuh, a ulogu Herculea Poirota igra Damir Poljičak.

Poljičak je rođen u Splitu 1984., a diplomirao je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Igrao je u predstavama Gradskog kazališta Žar ptica, Satiričkoga kazališta Kerempuh, Kazališta Komedija i Kazališta Ulysses. Još za vrijeme studija ostvario je značajne uloge u kazalištu, na filmu i televiziji. U ansamblu Satiričkog kazališta Kerempuh je od 1. veljače 2016.

Kako kaže, Poirot u njegovoj interpretaciji bit će nešto mlađi, energičniji, Poirot koji još nije toliko brušen kao ovaj stariji, pa je i nešto nesigurniji i nerafiniraniji. Smatra da činjenica da ljudi imaju već dobro izgrađenu ideju o tome tko je Poirot sigurno odmaže. Publika će zbog toga, prema njegovu mišljenju, nesumnjivo u kazalište donijeti svoje očekivanje ili sliku Poirota, ali ističe da on nije tu da imitira, važnije mu je stvoriti nešto autentično, njegovo.

NACIONAL: U predstavi ‘’Ubojstvo u Orient Expressu’’ Agathe Christie igrate lik Herculea Poirota. Taj naslov sigurno će biti popularan kod publike, vrlo je intrigantan, a lik belgijskog detektiva jedan je od najpopularnijih ikad. Što vam je u fokusu tijekom pripreme Poirota?

Fokus je da dobro iznesemo taj žanr. Raditi triler\krimić je poseban izazov. U kazalištu nemamo luksuz filmske montaže, kazališno vrijeme prolazi drukčije, moramo se više truditi oko raznih planova. Fokus je na zajedničkoj suigri, na onome što se ne izgovori, to jako igra za nas. Poirot kao jedan, rekao bih, nadintelektualac, svojim antenama čita između redova na instinktivnoj bazi i izazov mi je vjerno pokazati koliko mu je to prirodno i lagano.

NACIONAL: Prvi put se ovaj tekst izvodi na hrvatskim daskama, postoji li zbog toga olakšanje, da to tako kažem, jer nema nijedne produkcije za usporedbu, ili je odgovornost veća zbog toga?

S obzirom na to da je ovo prva hrvatska produkcija predstave, svakako da je manje pritiska jer nema reference koju se mora zadovoljiti. To je stanovita prednost. Ljudi prirodno vole uspoređivati, osobito kada je riječ o klasiku. Međutim, ne tako daleko od nas, u Beogradu, već neko vrijeme igra predstava ‘’Ubojstvo u Orient Expressu’’, u kojoj slavnog detektiva tumači genijalni Andrija Milošević. Predstavu nisam gledao, ali čujem samo najbolje kritike i dojmove.

NACIONAL: Kakav je vaš odnos prema tom književnom, ali i televizijskom i filmskom liku? Pomaže li glumcu ili odmaže igrati toliko popularnog lika?

Iznimno cijenim stvaralaštvo Agathe Christie, pogotovo lik Poirota. Veliki broj ideja koje su proizašle iz romana Agathe Christie u svoj je rad implementirala i forenzika tadašnjeg vremena. Kroz Poirota i gospođicu Marple progovara njeno ogromno znanje o balistici, otrovima, medicini… Agatha je bila toliko orijentirana na detalje i time dala toliko informacija koje mi mogu samo pomoći da kreiram svoju, a opet izvornu verziju Poirota. Ta bi količina informacija možda nekome bila preplavljujuća, ali meni koristi. Volim imati precizne upute, a kada se radi o ovako popularnom liku, želimo ispoštovati i njegov modus operandi, tako nastaje lice.

Činjenica da ljudi imaju već dobro izgrađenu ideju o tome tko je Poirot sigurno odmaže. Publika će nesumnjivo u kazalište donijeti svoje očekivanje ili sliku Poirota, ali ja nisam tu da imitiram, važnije mi je stvoriti nešto autentično, moje. To nije uvijek lako jer se u procesu proba, u nesigurnim trenucima, želiš osloniti na nešto što je postojeće, provjereno, dobro.

NACIONAL: Kakav je Poirot u interpretaciji Damira Poljička? Jeste li se vodili filmskim i televizijskim inačicama ili ste stvorili novog Poirota?

Filmske i televizijske interpretacije su odlične, ali kroz proces rada na predstavi shvatili smo da je autentičnost važnija. U romanu ovo je zadnji Poirotov slučaj nakon kojega ide u penziju. Nismo htjeli ići tim putem. Odlučili smo da godinama budem bliže sebi tako da igram jednu mlađu, energičniju verziju Poirota koji još nije toliko brušen kao ovaj stariji, Poirota koji je nešto nesigurniji i nerafiniraniji. Volio bih istaknuti tu posebnu Poirotovu karakteristiku da se distancira, pritom možda izgledajući možda smiješno ili čudno, ali u konačnici vrlo oštroumno. Tako da stvaram svog, novog Poirota.

NACIONAL: Ovaj je naslov imao nekoliko filmskih, kazališnih i televizijskih adaptacija, kako je postavljena ova Kerempuhova produkcija? Primjećujem da je nešto manje likova, znači li to da je tekst prilagođavan ili ste zadržali original?

Točno, tekst je imao nekoliko adaptacija od kojih je svaka fantastična, svaka ima nešto posebno. Naš tekst je, naravno, prilagođen, smanjen je broj lica, ali su sve funkcije i dalje tu kako bi komad dramaturški funkcionirao. Teško mi je puno govoriti o našoj produkciji jer smo sada u završnoj fazi, nešto je više od mjesec dana do premijere. Ono što mogu reći jest da redateljica Sara Blažević želi zadržati taj romantični stari štih, koristi se i originalna glazba, ali sve je s uzeto s malim pomakom. Imamo i rotirajuću binu, a svaki naš pokret, pogled, gesta je koreografirana, sve je u službi cjelokupne predstave koja bi trebala funkcionirati kao švicarski sat. Ali ne bih više otkrivao, ostavio bih neka iznenađenja za naše gledatelje.

NACIONAL: Kakav je vaš odnos prema poznatim, kultnim književnim likovima? Ima li potrebe da glumac u novoj produkciji ode skroz izvan poznatog i prepoznatljivog ili bi baš trebao ‘’ući’’ u isti takav lik, ali sa svojim osobnim glumačkim vještinama ipak pokazati nešto novo?

To je stvar senzibiliteta redatelja i ekipe koja radi na ‘’kultnom’’ liku i predstavi. Istina je da ljudi vole poznato, jer poznato je i sigurno. Zato vjerojatno i svjedočimo stotinama remakeova, rebootova u zadnjih 20 godina. Iako smatram da sam u manjini, smatram kako je naša dužnost pokazati nešto novo. Jedino tako možemo doći do nekih novih ideja, isprobavanjem, preispitivanjem, greškama.

NACIONAL: U ansamblu Kerempuha ste već gotovo devet godina, kako je došlo do vašeg angažmana baš u Kerempuhu? Je li satira nešto što vas je oduvijek privlačilo i kakvo je vaše mišljenje o satiri, koliko je važna, zašto je važno izvoditi satirične tekstove?

Već sam ranije surađivao s Kerempuhom u periodu kad sam radio kao slobodni umjetnik. Nakon nekoliko godina su me ponovo zvali da radim s njima, odradio sam par predstava, u potpunosti se udomaćio s ansamblom i svima u kazalištu pa je ponuda za angažman došla potpuno prirodno.

Satira je važna jer mora postojati mjesto gdje se možemo igrati i konstantno propitivati uloge moći, društvenih situacija, aktualnih tema, trenutnog stanja. To je važno zbog zdravlja društva, pogotovo u doba kada sve uzimamo vrlo ozbiljno i teže se šalimo na vlastiti račun nego ikad.

NACIONAL: Osjećate li se sigurnije u ansamblu, kako gledate na tu činjenicu? Je li sigurnost glumca ponekad nauštrb kreativnosti, odnosno jeste li zbog obveza kao član ansambla izgubili poneku dobru ulogu?

Osjećaj sigurnosti nema veze s tim gdje si i s kim si, taj osjećaj je u tebi i stvaraš ga gdje god ideš. Osjećao sam se sigurno i kao slobodnjak, osjećam se i sada. Ono što i nije bilo jasno dok sam bio slobodnjak, a danas je – ja sam dio kolektiva, ansambla. To nije moje kazalište da ja radim što hoću. Dio sam grupe u kojoj je važno da svi mi radimo u službi predstave, za jedan cilj. Samim time, negdje možda izgubiš „dobru ulogu“, ali drugi put i dobiješ, kao ja sada Poirota.

NACIONAL: Kako gradite ulogu, kako taj proces teče kod vas? Je li to uvijek isto, pročitate tekst nekoliko puta i krenete, ili je to ipak malo složenije?

To nikad nije isto. Neki redatelji sjede dugo za stolom, dugo se čita tekst, a neki vole odmah otići na scenu i tamo se igraju s materijalom. Što se mene tiče, jednom kad se definiraju odnosi između likova, ili kad se nađe neka radnja tekst se s lakoćom sam upiše. Nema klasičnog učenja teksta kao za školu, barem kod mene jer onda tekst ostaje u glavi, a treba mi u cijelom tijelu.

NACIONAL: Kakve uloge vam se sviđaju? Volite li, primjerice, graditi lik ‘’iz nule’’, da vam je predložak neki tekst koji se nije izvodio ili autorski projekt, ili pak ulogu u klasičnom djelu ili poput ove predstave kad je zapravo sve poznato, a o glumcu ovise interpretacija i rezultat?

Ne pravim razlike ni sviđanja ni ne sviđanja, to je za djecu i tinejdžere koji imaju svoje top liste od glazbe, filmova, prijatelja do vrste automobila. Gledam ih po onome što nude. Jer i uloga čajnika može biti zanimljiva ako ima ono nešto, primjerice da je glavni problem tog čajnika da ne može prokuhat jer ga je ostavila djevojka – pogađate, pobjegla je na čajanku. Ili da igram fildžan viška koji čeka na komšiju kao što se i Godot čeka.

Uvijek gradim lice iz nule. Pritom predložak nije toliko važan koliko je potrebno da je dobro napisan. Ono što piše, što lice izgovara mi je daljnji hint jer sadržaj predlaže način izgovora, situacija, predlaže tempo, emocije, odnose… Toliko toga gradi lice. Čak i kada se radi o jednom dijelu poput ovog kako ste rekli – gdje je sve poznato – i to se mora ponovno otkriti. U konačnici ovo je timski sport i cijela stvar može funkcionirati dobro samo kao zajednička suigra.

NACIONAL: Što glumca čini odličnim? Postoji puno dobrih glumaca, ali što čini razliku da je netko dobar, a netko ipak odličan? Je li to stvar uloge, spremnosti, trenutka, ili je netko naprosto talentiraniji, razmišljate li uopće o tome?

Kako za koga. Teško je odgovoriti na ovo pitanje jer je dobra gluma stvar ukusa, a o ukusima se ne raspravlja. Za mene se tu radi o točnosti. Kada glumac ne radi ni više, ali ni manje, kada pogodi tu vagu, kada je toliko vješt da pogodi tu čudesnu istinitost.

NACIONAL: Rođeni ste u Splitu, kako i gdje ste odrastali, čega se najradije sjetite iz djetinjstva, ljudi, lokacija, anegdota?

Da, odrastao sam u Omišu, u kojem sam završio osnovnu i srednju školu. Evo kad pogledam kroz prozor, sjetim se kako je nekad kraj naše zgrade bila benzinska postaja na kojoj smo s prozora gledali, jer je to tada bilo normalno, da ljudi puše dok tankaju gorivo. Kasnije u tranziciji, kada je došla svijest o sigurnosti na poslu, skužili smo koliko je to bilo opasno.

Sjećam se mlijeka koje se prodavalo u plastičnim vrećicama. Pravo mlijeko, ne ono u prahu. I općenito su pakiranja čokolade bila veća, bilo je čokolada od 100, 200 i 500 grama, a danas sve manje. Ne znam zašto me sada prebacilo na hranu kad sam uvijek bio mršav, a nisam nešto lud za slatkim. Osim višnje, s višnjom ću pojesti i… Ma bolje da ne kažem.

Da, nezamislive su neke stvari danas kao i to da nikad nismo nosili bocu vode na plažu, zapravo bilo gdje. Da ne spominjem kremu za sunčanje, nju je povremeno zamijenilo maslinovo ulje. Tako da smo krajem dana izgledali više kao da smo sišli s gradela, nego izašli iz mora.

S Omišem me veže cijelo djetinjstvo i mladenaštvo, da mogu češće bih došao, pogotovo zimi. Volio sam kada bura isprazni Fošal i općenito taj kontrast ljetne buke i zimske pustoši. Zvuk vjetra. Lamatanje roleta.

NACIONAL: Kad ste se prvi put zainteresirali za glumu?

Ja se toga ne sjećam jasno. Sjećam se pohvala i pažnje učiteljica u osnovnoj školi. Sjećam se da me učiteljica izvela pred razred i tražila da otpjevam ‘’Cesaricu’’ koja je taman bila izašla. Pred kraj pjesme ušli su i ostali i učitelji. Pa pljesak. Sjećam se slike kako u nižim razredima glumim Indijanaca okruženog gljivama od papira koje sam skupljao u platnenu košaru. Odlaskom u Split na ‘’nižu glumačku’’ ljubav je dobila krila i moja mala vatra je postala požar. Požar koji me dan danas zna potpuno obuzeti.

NACIONAL: Zašto volite glumu, kakav je osjećaj igrati pred publikom u kazalištu, zašto to volite?

Ja sam zaljubljen u život, to je ispred svega, a gluma je dio tog života. Gluma je igra, a život je igra.

Ja sam zapravo ovisnik o stvaranju i čime god da se bavim to izbija iz mene. Da postavljam klima-uređaje, ja bih ih postavljao najumjetničkije iako znam da se to tu ne traži, ali ne bih si mogao pomoć.

NACIONAL: Kakvi su vam planovi nakon Poirota?

Nakon Poirota me čeka rad na novoj predstavi u režiji Saše Broz. Jako se tome radujem jer se radi o francuskom komadu, a taj mi humor paše. Brzi su i precizni. A i ekipa koja radi na komadu je dream team: Borko Perić, Anita Matić Delić, Mirela Videk, Domagoj Ivanković. A ta predstava će biti povod za još jedan ovakav razgovor.