Hrvatska košarkaška reprezentacija bori se za odlazak na svjetsko prvenstvo i to na čelu s izbornikom Damirom Mulaomerovićem koji za Tempo govori o stanju u hrvatskoj i svjetskoj košarci

Krajem lipnja hrvatska košarkaška reprezentacija odigrat će posljednje dvije utakmice prvog kruga kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo koje će se 2023. godine igrati u Japanu, na Filipinima i Indoneziji. Hrvatska se nalazi na posljednjem mjesto skupine u kojoj igra s Finskom, Slovenijom i Švedskom. S obzirom na to da će se tri od četiri reprezentacije plasirati u drugi krug kvalifikacija, tako Hrvatska u utakmicama protiv Slovenije (30. lipnja u Ljubljani) i Finske (3. srpnja u Rijeci) još uvijek može osigurati nastavak natjecanja. Naročito stoga što će ovog puta izbornik Damir Mulaomerović u reprezentaciji imati NBA igrače Bojana Bogdanovića i Ivicu Zupca i igrače koji igraju u jakim europskim klubovima.

Na početku ovih kvalifikacija izbornik je bio Veljko Mršić, dok je Mulaomerović bio njegov pomoćnik. Istovremeno, Mulaomerović je i trener Cedevite Junior. Kako je Mršić početkom godine napustio reprezentaciju, tako je Mulaomerović postao izbornik. U tom trenutku reprezentacija je ubilježila dva poraza u kvalifikacijama za SP, da bi s njim kao novim izbornikom prvo izgubila u Zagrebu od Švedske, a onda u gostima pobijedila. Mulaomerović je 48-godišnjak, rođen u Tuzli, koji je sa 17 godina došao u Zagreb, potpisao za Cibonu i uzeo hrvatsko državljanstvo. Za Hrvatsku je nastupio na Olimpijskim igrama u Atlanti te na četiri europska prvenstva. Nakon odlaska iz Cibone 1998., igrao je za niz velikih europskih klubova (Fortitudo, Efes Pilsen, Panathinaikos, Real Madrid, Olympiacos), pri čemu je s atenskim Panathinaikosom koji je vodio Željko Obradović postao i europski prvak.

TEMPO: Kako ste vidjeli posljednju, petu, utakmicu finala hrvatskog prvenstva u kojoj je Cibona pobijedila a Zadar se kasnije žalio na suđenje?

Bila je to utakmica na malo koševa, nije se umiralo u ljepoti, kraj je sezone pa su igrači već bili umorni. Uz to, bilo je vruće u dvorani zbog čega su uvjeti za igru bili teški. Cibona se tu bolje snašla, prvenstveno defanzivno, te je apsolutno zasluženo pobijedila. Zadar je imao priliku, došli su na pola koša razlike, ali su Nakić i Gegić odlično odigrali te Prkačin kojem je ovo bila najbolja utakmica finala doigravanja. Cibona je bila bolja i timski i individualno. Da sam ja trener Zadra, možda bi pokušao s alternativnom obranom. Zadar je imao premalo raspoloženih igrača. Ono što me veselilo bio je navijanje, ugođaj je bio pravi. Izjave predstavnika Zadra nakon utakmice ne mogu komentirati, možda se dogodila neka greška, ali ne želim ulaziti u odnose dva kluba. Ja sam gledao igrače koji će za koji dan doći na pripreme reprezentacije.

TEMPO: Zašto ste, u jako teškom trenutku za hrvatsku košarku, prihvatili mjesto pomoćnika izbornika reprezentacije a zatim, odlaskom Veljka Mršića, i izbornika?

Osim svoje obitelji najviše volim košarku. Košarka mi je, kao mladom čovjeku i igraču koji je sanjao i ostvario neke snove, dala sve. Igrao sam u vrhunskim klubovima, da mi je nekada netko u mojoj Tuzli rekao da ću igrati u Realu, vjerojatno bih mu rekao da je lud. Međutim, biti u reprezentaciji, biti izbornik, privilegija je, čast i obaveza. Nikada ne bih ušao u to da ne mislim da možemo nešto promijeniti. Svaki izbornik, svaki čovjek iz naše branše koji se time pokušava baviti, pokušava donijeti nešto pozitivno. Složit ćemo se da posljednjih godina nismo imali pretjerano dobrih rezultata. Ne možemo ništa garantirati osim da ćemo s pozitivom i otvorenog srca pokušati napraviti sve što je u našoj moći. To nije lak posao, velika je odgovornost biti izbornik, stalno ste pod povećalom nacije.

‘Nije mi problem nazvati starije kolege, i Repešu i Petrovića i Spahiju, razgovarao sam s njima i prije nego što sam preuzeo reprezentaciju, tražio savjet’

TEMPO: Hrvatska košarka ima niz problema, često se spominje manjak dovoljno dobrih trenera, ističe se primjer Srbije gdje stariji treneri vuku za sobom i savjetuju mlađe te se ta hijerarhija i poštuje.

Ne bih se složio s time da kod nas nema dobrih trenera. Jurica Golemac je dobar trener, Slaven Rimac je dobar trener, Aramis Naglić je dobar trener, imamo nove kao što su Milačić i Krstić, kao i Subotić koji vodi KK Split. S trenerske strane, meni nije problem nazvati starije kolege, i Jasmina Repešu i Acu Petrovića i Nevena Spahiju, razgovarao sam s njima i prije nego što sam preuzeo reprezentaciju, tražio savjete. Svaki savjet uvijek je dobrodošao i s time nemam problema. Razgovaramo o tome gdje se može biti bolji, gdje se pogriješilo. Bilo bi sigurno bolje da su neki od tih trenera poveli nekoga sa sobom da ga, kako se to kaže, nauče zanatu. Problem je što mladi igrači ne mogu izaći na europsku scenu. Ne igraju europska natjecanja, imaju samo HT Premijer ligu i ABA ligu. Pitanje je kompleksno, nema jednostavnog odgovora.

TEMPO: Mladi hrvatski košarkaši imaju problem prelaska u seniore. Primjerice, prije 10 godina Cedevita je bila juniorski prvak Hrvatske, gotovo nitko iz te talentirane generacije nije ostvario zapaženiju karijeru. U čemu je problem?

Iz te generacije Filip Bundović je postao reprezentativac, ali tek s 27 godina. Prelazak s 18 godina na profesionalnu razinu je najosjetljivije vrijeme. Dolazite na veći intenzitet, na jače igrače koji su tjelesno formirani. Postoje igrači koji su s 18 godina mentalno i tjelesno formirani kao što postoje igrači kojima treba neko razdoblje za to. Tada se sudare s profesionalizmom, profesionalnim ugovorima, intenzitetom, radom, svim onim što profesionalna košarka nosi sa sobom. Slažem se da je to najvažniji dio. Ja sada radim tu priču s Cedevitom Junior, s mladom generacijom košarkaša u kojoj se pojavljuju ti mladi igrači na čelu s razigravačem, 19-godišnjim Vitom Kučićem. On prošle godine nije participirao ni u drugoj momčadi, ali adaptacijom na seniorsku dio te uz njegovo razumijevanje igre ostvario je određeni napredak. Radim sa skupinom momaka, među kojima je najstariji spomenuti Bundović. Svaki igrač ima svoj put, no tu se pojavljuju agenti, roditelji, različit način donošenja odluka. Imamo problem što smo, kao klub koji razvija mladog igrača, nezaštićeni. Imamo primjer Andrije Jelavića kojeg je menadžer Miško Ražnatović odveo iz Cedevite Junior u Megu za desetak tisuća eura. Imamo situaciju da ulažemo u mladog igrača kojeg njegov agent u bilo kojem trenutku može odvesti uz minimalnu naknadu. Prije je to bilo drugačije regulirano. Kada sam došao u Cibonu, ja sam morao potpisati ugovor na minimalno šest godina, takav je bio princip.

U devedesetima, Damir Mulaomerović igrao je za hrvatsku reprezentaciju s Tonijem Kukočem (lijevo), dok je početkom ove godine postao izbornik hrvatske reprezentacije (desno). FOTO: imago/Sauer/GuliverImage, Luka Stanzl/PIXSELL

TEMPO: Uloga agenata u europskoj košarci je ogromna pa je tako Ražnatović nedavno prijetio hrvatskim klubovima da će povući svoje igrače ako istupe iz ABA lige. Kako je moguće da jedan agent može prijetiti košarkaškom savezu jedne zemlje?

Radi se o jednom od najboljih agenata na ovim prostorima, toliko je umrežen da u nekom trenutku on to i može napraviti. Ima puno igrača, puno njih, od Nikole Jokića pa nadalje, odveo je u NBA, i sada pokušava napraviti pritisak. On to može zato što zastupa igrače kao što su Gnjidić, Branković i tako dalje. Ne vidim tko tu što može napraviti. Njegovo je pravo da ga odvede u bolji klub i štiti interese svojih klijenata. Je li to dobro za nas? Vjerojatno nije. Tu onda dolaze roditelji, podagenti, ljudi koji na neki način orkestriraju situacijom. To je problem za klubove, a zatim i za reprezentaciju. Mislim da Savez mora iznijeti neko svoje mišljenje jer moramo brinuti o igračima koji su budućnost reprezentacije. Nama je najvažnije da se ti igrači pravilno razvijaju i da su dostupni reprezentaciji u svakom trenutku. Imamo talentirane mladiće kao što imamo infrastrukturu i trenere koji će im se posvetiti. No sve je to nevažno ako ti mladići s 18 godina napuste klub, a mi nemamo nikakav instrument da ga na neki način zaustavimo.

TEMPO: Vi ste često isticali da je najvažnije da igrači žele igrati za reprezentaciju, ali to nije moguće realizirati zbog odnosa NBA, FIBA-e i Eurolige.

To je nešto najgore za košarku. Taj se problem treba riješiti razgovorima na najvišim razinama. Ja bih volio da se taj problem odmah riješi pa da u kvalifikacijama imamo najbolje igrače. I da se napravi raspored kvalifikacija tako da nitko neće biti zakinut. I da igrači mogu doći i igrati za svoje reprezentacije. Ja mogu koristiti NBA igrače samo 14 dana u pripremama za europsko prvenstvo. To je jako malo. Ovako to sada izgleda – krenemo s igračima koji su tu, s nekom jezgrom, i onda u pola priprema dolaze novi igrači, a mi ih moramo adaptirati, što trenerski nije lako. Sve reprezentacije s NBA igračima imaju isti problem.

TEMPO: Hoće li krajem lipnja, u kvalifikacijama za SP 2023. godine, Hrvatska imati najjaču reprezentaciju?

Svi žele doći, Bogdanović je tu, Zubac je tu, Nikola Vujčić mi je rekao da će sa Žižićem biti sve u redu. Hezonja je tu, Bender je počeo trenirati nakon ozljede, ali godinu dana nije igrao. Simon je ozlijeđen. Imat ćemo spoj mladosti i iskustva.

‘U situaciji smo da ulažemo u mladog igrača kojeg agent u bilo kojem trenutku može odvesti uz minimalnu naknadu. Prije je to bilo drugačije regulirano’

TEMPO: Nedavno je objavljena analiza koja kaže da je Bogdanović sjajan u Utah Jazzu jer se za njega pripremaju akcije, dok se u reprezentaciji od njega očekuje da sve napravi sam.

NBA i europska košarka su dvije različite stvari. Igranje u klubu i reprezentaciji nije isto. Reprezentacija je skup najboljih igrača koji u određenom, kratkom, vremenu moraju ostvariti svoj cilj. U klubu igrate godinu dana, imate uspone i padove. Igrači se ponekad, kada dođu u reprezentaciju, moraju žrtvovati za nju i ne igrati onako kako igraju u klubu. Bogdanović to prihvaća, on je vođa, on to ima u sebi. Od svih igrača treba napraviti tim koji će se žrtvovati za rezultat. Moj je posao da to napravim i kroz razgovor s igračima i kroz treninge.

TEMPO: Kako objasniti nekim igračima da ne srljaju u NBA? Primjeri Bendera, Žižića i Luke Šamanića govore u prilog tome kako ne treba prihvaćati svaku NBA ponudu.

To je vrlo teško jer im se nudi ogroman novac. NBA je postala dominantna figura u košarci. Pogledajte nevjerojatne financijske iznose i sve ostalo što NBA nudi. To je najbolja liga na svijetu i jako je teško uvjeriti nekoga da ne ode u NBA. Financijski je to neusporedivo s onim što se nudi u europskoj ligi. NBA je spektakl, šou biznis, svaka momčad ima superzvijezdu. Luka Dončić je fenomenalan, takav igrač se rađa jednom u 100 godina, on se i danas igra košarke. Bit će nam teško protiv Slovenije jer se radi o igraču koji sve čini boljima. Mlad je, a dosta toga je prošao i osvojio. Jako je teško doći iz Europe u NBA i dobiti taj dio pažnje, iako se to u posljednjih 10 godina promijenilo. Danas NBA traži da ti mladi igrači dođu što ranije kako bi ih oni odgajali i kako bi se što prije adaptirali na američki stil igre. Dončić je napravio najbolju stvar. Ostao je u Realu, osvojio sve što se moglo, došao je spreman i onda se adaptirao. Primjerice, Bender je otišao u NBA bez iskustva, bez odigrane euroligaške utakmice, kao i Šamanić. Oni su otišli u NBA na temelju svojih tjelesnih predispozicija, ali na to je potrebna nadogradnja. Ne možemo nikome ništa zamjeriti jer se tu donose životne odluke u kojima sudjeluju i roditelji. Teško je odbiti ponudu koja dođe iz NBA lige. Ja sam pobornik europske košarke, Euroliga nudi vrhunsku košarku, užitak mi je gledati. Ipak, kao europski trener proveo sam mjesec dana u Las Vegasu s Brooklyn Netsima. Razuvjerili su me kada sam vidio njihov način rada. Sve je tu perfektno, od pripreme utakmice pa nadalje, tada vidimo koliko su oni ispred nas Europljana.

‘Imamo sve manje djece na treninzima. Zbog društvenih mreža djeca su izgubila interes za sportom. Potrebno je da se dogodi neka promjena’

TEMPO: Vi ste, kao bivši playmaker, idealan za pitanje o tome zašto Hrvatska godinama nema vrhunskog playmakera. Kako ste se vi izgradili kao playmaker?

Ja sam došao 1994. u Cibonu kao najbolji junior Bosne i Hercegovine te najbolji junior bivše Jugoslavije. Borio sam se, trenirao, bilo je to vrijeme rata i znao sam da nema nazad. Slažem se s tvrdnjama da je playmakera najteže stvoriti. Za to nisu potrebne samo igračke vještine, već i liderstvo gdje se morate nametnuti ekipi jer ste vi taj koji vodi sve ostale. Playmaker je produžena ruka trenera. Bilo je tu talentiranih mladića, ali su se negdje putem izgubili.

TEMPO: Je li problem što se u posljednjih 15-ak godina puno toga oko košarke promijenilo?

Slažem se. Mi imamo sve manje djece na treninzima. Zbog gadgeta i društvenih mreža djeca su izgubila interes za sportom. Zato je potrebno da se dogodi neka promjena, neki klik, pa da se djeca ponovo zainteresiraju za sport. U moje vrijeme moj uzor bio je Dražen Petrović, nisam znao što da mu kažem u trenutku kada sam ga upoznao. Imao sam toliki respekt prema njemu da sam se skamenio. Danas djeca gledaju Kevina Duranta, nemaju idole na lokalnoj razini. U moje vrijeme je bilo drugačije. Nedavno sam pričao s nekadašnjim suigračima kako smo se mi nekada borili za zadnju loptu, tko će uputiti taj zadnji šut. Danas mladi igrači ne žele preuzeti tu odgovornost.

TEMPO: Tu je i pitanje trenera, vama je jedan od trenera bio Željko Obradović, ali i mnogi drugi.

Imao sam dosta dobrih trenera, Obradović, Jasmin Repeša, Aco Petrović, Petar Skansi mi je jedan od dražih trenera. Ergin Ataman je bio moj trener u Efes Pilsenu. Imao sam privilegij učiti od doista najboljih trenera. Od svakog od njih uzimam one dobre stvari koje bih mogao uklopiti jer, znate, teže je biti trener nego igrač.

U igračkoj karijeri Mulaomerović je nastupao za ponajbolje europske košarkaške klubove kao što su Fortitudo, Efes Pilsen, Panathinaikos, Real Madrid i Olympiacos. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

TEMPO: Što biste od tih trenera željeli preuzeti i implementirati u svoj sustav?

Repeša je studiozan u pripremi utakmice, Aco Petrović fantastično vodi utakmice, Željko Obradović je 24 sata u košarci, nakon 10 osvojenih trofeja on živi za košarku. Petar Skansi vrhunski je selektirao igrače. No to ne znači da ću odustati od svog stila vođenja momčadi. Original je uvijek bolji od kopije.

TEMPO: Kada se spominje početak rezultatskog pada hrvatske košarkaške reprezentacije, onda se govori kako je do 1996. sve bilo dobro, a onda je krenulo nizbrdo. Vi ste 1996. bili u reprezentaciji, što se tada počelo događati?

Uvijek se sjetim jedne utakmice u Turskoj jer smo 2001. bili nadomak polufinala Europskog prvenstva, ali smo izgubili upravo od Turske. To mi je bio možda najteži poraz. Sjećam se i 1997. kada je Cibona ispala u Euroligi od Olimpije koja je kasnije igrala Final Four. Da smo je prošli, išli bismo na Olimpiju iz Milana. Možemo mi sada spominjati ove ili one razloge, ali ne znam…Sjetim se i 2005., četvrtzavršnice Europskog prvenstva u Beogradu protiv Španjolske, kada nisam igrao. Možda bi neka pobjeda promijenila nešto, možda i ne bi. Nemam odgovor na to pitanje, mislim da ga nema nitko.