Nedavno je predstavljen program Muzičkog biennala Zagreb koji će se održati u travnju 2019. godine, ali i novi programski odbor, čiji član je i Damir Martinović Mrle, vođa riječke rock grupe Let 3 i sve traženiji skladatelj kazališne i filmske glazbe, glazbeni inovator i inicijator niza glazbenih i umjetničkih manifestacija.

Damir Martinović Mrle karijeru glazbenika počeo je krajem 70-ih godina kao basista riječke punk grupe Termiti koja se često navodi kao jedna od prvih punk grupa u Jugoslaviji. Nakon razlaza Termita Martinović je radio s eksperimentalnom glazbeno-scenskom grupom Strukturne ptice i paralelno je osnovao i grupu Let 2. U drugoj polovici 80-ih grupa je promijenila ime u Let 3. Od tada su objavili osam studijskih i dva live albuma, odsvirali stotine koncerata i izazvali niz skandala izjavama i nastupima. Tijekom tih godina Martinović je – najčešće u suradnji sa životnom partnericom Ivankom Mazurkijević – skladao glazbu za kazališne predstave i igrane filmove, a za mnoge je i nagrađivan.

Zahvaljujući sve češćim skladanjem kazališne i filmske glazbe i instrumentalnih inovacija i audioeksperimenata, Martinović je pozvan ove godine u programski odbor jednog od najcjenjenijih glazbenih festivala u Hrvatskoj, Muzičkog biennala Zagreb (MBZ) koji se održava od 1961. MBZ će se održati u Zagrebu od 6. do 13. travnja 2019. na temu „Glazba, prostor, grad, zvuk”, uz sudjelovanje brojnih međunarodnih glazbenika.

NACIONAL: Nedavno je predstavljen program Muzičkog biennala Zagreb. Jedna od novosti je ta što u programskog odboru sjedite i vi. Je li to bila vaša želja ili ste pozvani?

I jedno i drugo. Želje su bitan segment privlačnosti i moja unutrašnja želja da se okružujem različitom odličnom glazbom rezultirala je pozivom. Obožavam glazbu, možda se to vidi na meni?

NACIONAL: Što ste predložili i što biste preporučili publici da pogleda na MBZ-u?

Predlagao sam sljedeće izvođače: Aphex Twin, Flying Lotus, Amon Tobin, Autechre i Plastikman. Ono što bih preporučio je Brand Brauer Frick Ensemble, a iste večeri i Brand Brauer Frick DJ SET. Oni kombiniraju minimalistički techno i orkestralne instrumente, a nakon prvog dijela koncerta slijedi DJ SET. Rolf Wallin s projektom „The Otheroom” nije samo koncert, nego predstava s genijalnom koreografijom i scenografijom. Glazbenici sjede na svjetlećim mobilnim kubusima koji se kreću unutar prostora u kojem se nalazi publika. Svaki glazbenik na svojem mobilu ima mali zaslon koji je spojen na glavni kompjutor, putem kojeg kompozitor šalje određene glazbene strukture, frktale, koje glazbenici izvode u interakciji s ostalima te u određenom okviru imaju prostora za improvizaciju.

NACIONAL: Jeste li proteklih godina pratili program MBZ-a? Što vas se najviše dojmilo, a što vas je iritiralo?

Nisam stigao stručno pratiti program, nego samo periodično kao dio publike. I naravno, uvijek možemo kritizirati ili pohvaliti no na kraju, postoji lako mjerljiva izvrsnost koja unutar MBZ-a nikad nije bila upitna. Iskreno, ovdje se nalazim, barem mi se tako čini, kao autor koji može pomoći u nepredvidljivom te autorski popularnijem izboru nekih gostiju.

NACIONAL: Koliko vam je bliska takva glazba?

Od najranije mladosti slušam svakakve vrste glazbe i negdje po putu čuo sam Milka Kelemena na radiju i to mi je ostalo kao “slatka tajna nekakve klasične glazbe” koja se može zvati, ne znam kako, kako god. Onda sam dotaknuo i vijest o festivalu koji je uz takva imena imao Gang of Four koji je nastupio na MBZ-u 1981. i to mi je bilo strašno uzbudljivo. Na tom primjeru možemo vidjeti da postoji način da se nađu i privuku mladi slušatelji poput mene tada i da to ne mora biti slučajno tipkanje po radijskom postajama. Iako te to, kao u mom slučaju, možda može definirati u životu. Danas je sve dostupno, no nije lako pronaći stvar koja će te u potpunosti ispuniti. Muzički biennale Zagreb otvara vrata za istraživanje, neke nove susrete i drugačija iskustva.

NACIONAL: Program pokazuje da je došlo do radikalnog zaokreta u pogledu na suvremenu glazbu, s obzirom na to da je prethodni MBZ 2017. proglašen konzervativnim. Koji su najveći pomaci u programu?

Programski odbor upravo radi s umjetničkim ravnateljem festivala 2017., skladateljem Krešimirom Seletkovićem. I on i mi, kao članovi programskog odbora, u startu smo bili svjesni da festival mora proći kroz određene promjene. Namjera nam nije bila obračunavati se s prošlim festivalima, nego problematizirati, preispitati poziciju takvog dinosaurskog festivala kao što je Biennale u današnjem super brzom promjenjivom društvu. One možda nisu čak toliko vidljive u programu koji je zaista vrhunski, nego upravo u tom stavu da se omogući i otvori prostor za novi pogled na glazbu i kroz glazbu. Da se makne stigma sa suvremene umjetničke glazbe i da se komunicira o svemu, bez ograda. Osim toga, o kvaliteti ili radikalnosti programa i uopće o tome mora li bijenalski program biti radikalan, prosudit će na kraju publika.

NACIONAL: Tema MBZ-a je „Glazba, prostor, grad i zvuk”. Koliko je ona povezana s vašim festivalom Sailor – Sweet & Salt nastao u sklopu programa “Rijeka 2020. – Europska prijestolnica kulture’’ u srpnju u Rijeci, čiji je cilj bio učiniti zvuk grada vidljivim?

Rijeka slovi za rokerski grad, grad s vrhunskim jazz glazbenicima, živi glazbu i ona je njegov važan segment prepoznatljivosti, ali moramo priznati da je pomalo bizarno da je nema u programu “Rijeka 2020. – Europska prijestolnica kulture’’. Glazba nije zastupljena u važnoj mjeri i u tome se bitno razlikuje od MBZ-a. Koncept festivala Sailor nastao je na ideji frekvencije Rijeke, odnosno zvuka koji nas okružuje i taj zvuk odlučio sam materijalizirati. Na tragu jedne druge priče došao sam do ideje “skulpture od soli” snimajući na Trsatu zvuk, tj. frekvenciju Rijeke.

NACIONAL: Kako ćete materijalizirati zvuk?

Unutar rada na frekvenciji Rijeke dobio sam ideju kroz razgovore s Andrejem Škedlom o mogućnostima nastanka zvučnog karburatora, stroja koji mješavinu morske vode i buke pretvara u skulpturu od soli, nakon čega zvuk postaje vidljiv. Uspjeli smo zainteresirati, a to je najzanimljiviji dio ove ideje, znanstvenu zajednicu, riječko sveučilište i u suradnji s Vanjom Travašem, prodekanom Građevinskog fakulteta u Rijeci, radimo, eksperimentiramo i tražimo najbolji način kako napraviti zvučni karburator.

NACIONAL: Kada očekujete da bi zvučni karburator mogao profunkcionirati?

Nadamo se u rano proljeće 2019. “javnim eksperimentom”, uz zanimljive glazbene goste, prezentirati jedan od najvažnijih dijelova stroja, a to je zvučna pumpa. Radi se o ideji staroj, ako ne i starijoj od Da Vincija i činjenici da znanost i umjetnost moraju ići zajedno prema interesantnijoj budućnosti.

NACIONAL: Znači li to da je “Rijeka 2020. – Europska prijestolnica kulture’’ prihvatila vaš projekt materijalizacije zvuka kao dio predstavljanja kulture grada?

Prihvatila je ovaj znanstveni dio mog projekta, no popratno glazbeni zasad je u čudnoj fazi jer je ovo znanstveno-umjetnički projekt i ne može funkcionirati bez glazbenog dijela, glazbenika, umjetnika. Stoga je logično da sam projekt osmislio kao festival i tu se po izboru gostiju Sailor podudara s MBZ-om. Osim toga, s Ivankom i dosta novih suradnika nadam se osposobiti prostore poput “Muzeja Energije” koji bi opisao najbitnije energetske priče Rijeke. Čini mi se da su to su punk i nogomet. Uz to bih osmislio laboratorij koji bi se bavio zvukom, novim tehnologijama i zvučnim karburatorom kroz promatranje mora, a u smjeru prema budućnosti.

NACIONAL: Nedavno ste surađivali s Berlinskom filharmonijom. O kakvoj se suradnji radi?

Da, ove godine bili smo u Berlinu, a posebna zahvala ide Sanji Fister, profesorici udaraljki u Berlinu i producentu Mariju Fisteru koji su zainteresirali neke genijalne glazbenike da napravimo skladbu “Sailor Berlin”. Na tom tragu snimili smo, naravno, i frekvenciju Berlina. Suradnja bitna da je se spomene je ona s Wageningen University & Research, najvećim svjetskim institutom za bioplastiku koji nam je poslao pismo namjere. Naš stroj u prvoj fazi pod utjecajima gradskog zvuka treba stvoriti plastičnu konstrukciju na koju se onda kristalizira sol. U krajnjoj fazi plan je na novonastalu podlogu soli i plastike potaknuti rast algi i nadamo se da ćemo nešto dobiti, što za sada zovemo “nova priroda”.

NACIONAL: Znači li ta suradnja konkretno nešto više i za vaš festival Sailor?

Glazbeno putovanje festivala Sailor za sljedeće godine ima neke preliminarne dogovore s glazbenom ekipom iz talijanskog grada Orvieta, u kojem Ivanka često gostuje i snima u kolaboraciji s kompozitorom Arturom Anecchinnom. Osim toga, frekvencija Rima je sljedeće putovanje.

NACIONAL: Ove godine u Velikoj Britaniji predstavili ste projekt MrLee & IvaneSky koji stvarate s vašom partnericom Ivankom Mazurkijević, a interes je pokazao i BBC. Gdje ste nastupili i kakva je bila reakcija publike?

Ta priča nastala je u suradnji s Motovun film festivalom i njihovom suradnjom s Hullom, Europskom prijestolnicom kulture u Velikoj Britaniji 2017. Ekipa je tražila soundtrack uživo. Igor Mirković je vidio “boce” i htio je nešto takvo. Engleski producenti organizirali su manifestaciju u još dvije EU zemlje, a mi smo “pobijedili”, iako se ne dijeli nagrada. Svejedno, organizatori iz Hula odlučili su da live soundtrack filma “Tuvalu” moramo izvesti u Britaniji. Još uvijek smo u kontaktu s Englezima i planiramo mini turneju. BBC je bio na našem nastupu i napravili su lijepi prilog pa smo tako širokoj javnosti predstavili ove naše čarobne boce.

NACIONAL: O kakvim je „bocama” riječ?

Radi se o šest parova 20-litarskih plastičnih boca povezanih sedmometarskim oprugama. S jedne strane boca je predstavljala gudački instrument i zvuk se širio putem opruge koju bih ja ozvučio i kontrolirao kroz efekte u kompjuteru. Prvi put sam to koristio u predstavi „Živjet ćemo bolje” Senke Bulić.

NACIONAL: Nedavno je u Zagrebu premijerno prikazana i kazališna predstava „Mačka na vrućem limenom krovu” u režiji Paola Magellija. Kako je izgledala vaša suradnja s Magellijem?

Ivanka surađuje već 12 godina s Magellijem i stalno je gurala u smjeru da se moramo “upoznati i prepoznati” Magelli i ja. Tu je bila apsolutno u pravu, obojica smo vrlo temperamentni. Magelli je velik intelektualac i s njim raditi je poput neke raskalašene gozbe. Strast kojom on radi na materijalu i s glumcima je filmična. Zadatak je bio napraviti glazbu u glazbi. Jedna je bila za predstavu, a druga glazba je dolazila izvana i direktno od berača pamuka. Izazov je bio uskladiti te dvije atmosfere, otvoriti i kroz prozore propustiti vjetar s polja, odnosno zvuk vjetra s polja. Pjesama ima puno i u predstavi ih izvode uživo Zrinka Cvitešić i Filip Vidović.

NACIONAL: Možete li nešto reći o tome kako ste surađivali s Magellijem?

Suradnja s Paolom je najljepša, no i najzahtjevnija. Interakcija s glumcima je konstanta i direktno nas inspiriraju. Na licu mjesta nastaje glazba. Uglavnom, fantastično iskustvo koje traje već nekoliko predstava, u kojima sam već snimio wagnerijanske opere za Pirandellove „Gorske divove”, priče berača pamuka, u Čehovu sam s brijaćim aparatima rušio zidove, ubijao galebove itd. Paolo te jednostavno uvuče u ludorije. Preporučujem svima da pogledaju „Mačku na vrućem limenom krovu” u zagrebačkom HNK. Ivanka je zaljubljena u Williamsove tekstove pa je to radu na predstavi dalo dodatnu dimenziju jer je u pjesme ubacivala neke njegove misli iz različitih djela. Snimili smo i objavili soundtrack predstave.

NACIONAL: Radite li već na glazbi za novu predstavu ili film?

Završili smo dječji film Tomislava Mršića i nagodinu imamo veliki film, ali je rano govoriti o tome.

NACIONAL: Ove godine obilježava se 40 godina grupe Termiti, u kojoj ste počeli svirati 1978. Što vam prvo pada na pamet kada se sjetite tog vremena i vaših najranijih početaka kao pankera u pubertetu?

Sjetim se svog prvog punk koncerta s grupom Termiti, spuštanje na koferu niz liticu bez ozbiljnijih posljedica, putovanje vlakom kompletne riječke pankerske horde od Rijeke do Ljubljane, puno pozitivno rušilačke energije, u smislu “želim svijet u kojem bi dao tebi sve što želim sebi”. Bili smo predani i divlji, zaigrani i čisti kao “Kišni razdraganci”.

NACIONAL: Ove godine obilježava se i 40 godina najdugovječnijeg rock festivala RiRock, na kojem ćete nastupiti izvodeći pjesme s prvih dvaju albuma grupe Let 3. Zbog čega je RiRock opstao 40 godina?

Jednom sam se našao u nekom klubu u kojem je DJ puštao samo riječku glazbu. Ostao sam zapanjen shvativši koliko ima genijalnih radiofoničnih, plesnih pjesama i sve to pokriva jedan pozamašan period u kojem se možeš opustiti i zabaviti. To je sigurno jedan od razloga jer su to odlične pjesme, ali ne znam je li ovo priča o opstanku RiRocka ili to samo ima veze sa zlatnim vremenima riječkih rokera i njihovom ostavštinom.

NACIONAL: Koliko je klub Palach bio važan za razvoj riječke scene?

Vrlo važnu ulogu odigrao je klub Palach. Naš dnevni boravak, prostor za druženje, razmjenu ideja, slušanje novih albuma, prezentaciju kroz koncerte, druženje s milicijom i konjima, hrvanje golih muškaraca u blatu te mjesto za sve servise koji su nam padali na pamet. Danas takvog mjesta nema, iako mislim da je potrebnije no ikad. U Palachu si mogao sjediti u bilo koje doba dana, bez ijedne kune u džepu. Zimi na toplom, družiti se, plesati, pisati zadaću itd. Ne kažem da je ovo formula za porod i opstanak bilo kakve scene, ali je nevjerojatno da u ovo naše “siromašno” vrijeme nitko ne zna i nema sluha da djeci olakša i uljepša mladost.

NACIONAL: Ove godine slavi se i 40 godina od prvog nastupa grupe Paraf i objavljivanja debi albuma „A dan je tako lijepo počeo”. Tako je nastala i ideja da bendovi iz bivše Jugoslavije obrade pjesme Parafa. Vi ste odabrali „Živjela Jugoslavija”, u kojoj oni sarkastično pjevaju o Jugoslaviji. Zašto?

Da, to je bila pjesma protiv sistema. Svi smo onda bili protiv sistema. Baš me zanima kako će se ta pjesma danas tumačiti. Gledao sam Sabor neki dan. Tamo sjede stvarno neki vrlo glupi ljudi. Nevjerojatno je to koliko su glupi. Nisam znao da postoje takvi glupani. Nije OK da takvi sjede u Saboru. Oni ne razumiju o čemu se priča. Nije u redu držati takve ljude u Saboru.