Prošlog ljeta, usred priprema za Svjetsko prvenstvo u veslanju, najbolji hrvatski skifist i trostruki osvajač olimpijske medalje Damir Martin osjetio je bol u kuku. Istom onom koji je operirao 2019. godine kada mu je prijetio prestanak karijere. Zbog te boli odlučio je otkazati natjecanja u drugom dijelu sezone, uključujući i svjetsko prvenstvo. Na sreću, bol nije bila fatalna, 34-godišnji Martin vratio se veslačkim treninzima te će od 5. do 7. svibnja nastupiti na Svjetskom kupu koji će se održati na zagrebačkom Jarunu.

Nevjerojatne veslačke uspjehe ovaj je Vukovarac započeo u četvercu na pariće gdje je veslao s Martinom i Valentom Sinkovićem te Davidom Šainom, s kojima je dva puta bio svjetski prvak, dok su na Olimpijskim igrama u Londonu 2012. osvojili srebro. Nakon raspada četverca Martin je nastavio veslati kao samac, odnosno skifist te je 2015. i 2017. osvojio zlatno na europskom prvenstvu, na Olimpijskim igrama 2016. osvojio je srebro, a u Tokiju 2021., nakon teške operacije, broncu. Nabrojali smo dio njegovih medalja kojih je iznimno mnogo, ali ono što nedostaje jest medalja sa Svjetskog prvenstva u skifu. Upravo je to ovogodišnji cilj, medalja na Svjetskom prvenstvu koje se u rujnu održava u Beogradu. No to neće biti kraj njegove karijere jer sve je to uvod u nastup na Olimpijskim igrama 2024. u Parizu.

TEMPO: Godine 2019., nakon operacije kuka, razmišljali ste o prestanku veslačke karijere. Jeste li o tome razmišljali i prošlog ljeta kada ste osjetili bol u kuku i odlučili propustiti ostatak sezone?

Manje nego 2019. godine. Znao sam da sam se vratio iz goreg, a ovog puta nije bilo tako grozno pa da se ne mogu vratiti. Nije da se dešavalo nešto što se već dešavalo i što smo uspjeli popraviti. Bio sam optimističan, znao sam da se trebam malo odmoriti, malo stati na loptu i sigurnije krenuti. Veslanju sam se vratio u rujnu prošle godine, taman nakon svjetskog prvenstva.

‘Olimpijske igre donose mi daleko najveći adrenalin i motivaciju. No kako još nemam medalju u skifu sa svjetskog prvenstva, to mi je cilj za ovu godinu’

TEMPO: Na tom svjetskom prvenstvu zlato u skifu je osvojio Oliver Ziedler koji, iznenađujuće, nije ušao u finale utrke na Olimpijskim igrama u Tokiju.

Ziedler je nadmoćan kada su uvjeti mirni, kada nema valova i vjetra koji bi mu smetali već kada su, kako se to kaže, laboratorijski uvjeti. Ne znam tko će mu i kako „sjesti na vrat“. Mislim da se nešto kuha tu kod nas tako da…

TEMPO: Tu dolazimo do vašeg trenera Srećka Šuka kojem ste nakon bronce u Tokiju zahvalili jer je morao svašta istrpjeti. Što je istrpio tada, a vjerojatno trpi i sada?

Šuk je Djevica u horoskopu, jako je pedantan i voli sve imati pod svojom kontrolom, k tome mu se sve treba poklapati s onim što je zapisao u bilježnici. Sa mnom je dobio nekoga s kojim nema šanse da radi po bilježnici, u šabloni, k tome učestalo. Čovjeka sa 60 godina naučio sam kako improvizirati. Natjerao sam osobu od 60 godina da se mijenja. Mislim da je na kraju došlo do kompromisa. Mi smo nakon Olimpijskih igara u Rio de Janeiru 2016., gdje sam osvojio srebro, rekli da ćemo trenirati kao za Rio s ciljem da u Tokiju odemo stepenicu više. Ma vraga, tijelo se u jednom olimpijskom ciklusu toliko promijeni i iscrpi, nije isto kada imaš manje i više od 30 godina, tako da smo ono prije Rija arhivirali za buduće naraštaje a mi smo krenuli pisati nešto novo. E, sad, to novo što smo imali za Tokio prošle smo godine također arhivirali i sada pišemo novu priču.

TEMPO: Kada već spominjete godine, vi ćete uskoro slaviti 35. rođendan i najstariji ste među konkurentima za finalnu utrku. Oliver Ziedler ima 26 godina, većina ostalih mlađe je od 30 godina. Znači li to da veslači nakon 30. godine padaju u formi ili ne?

Ja to gledam kroz godine staža u veslanju. Kada je 2016. godine pobijedio na Olimpijskim igrama u Riju, Novozelanđanin Mahe Drysdale imao je 38 godina. Ja sam počeo veslati s 12 godina, on je počeo veslati s 22 godine, ali smo imali otprilike iste godine veslačkog staža. I Ziedler je poče veslati s 21 ili 22 godine tako da mu predviđam dugu karijeru.

Damir Martin je u četvercu s Martinom i Valentom Sinkovićem i Davidom Šainom dvaput bio svjetski prvak, dok su na Olimpijskim igrama 2012. osvojili srebro. FOTO: Igor Kralj/PIXSELL

TEMPO: Spominjete tu finalnu utrku na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru koju ste izgubili u fotofinišu. Koliko je taj gubitak zlata u vama budio frustraciju, a koliko motivaciju za dalje?

I tada sam govorio a kažem i sada, to nije bilo izgubljeno zlato već osvojeno srebro. Nije bilo frustracije jer sam tada veslao protiv nekih mojih idola i uzora iz mlađih dana. Meni se ostvario san da se s njima popnem na pobjedničko postolje i to na Olimpijskim igrama. Kako je vrijeme odmicalo, tako mi je sve više i više postajalo žao zbog tih tisućinki sekunde. No da sam mogao dati više u tom trenutku, ja bih dao. Nisam mogao.

TEMPO: Što je to novo što pripremate za Olimpijske igre u Parizu 2024.? Je li moguće toliko mnogo mijenjati trenažni proces?

Nije bitno da bude drugačiji, bitno je da bude uspješniji i izvediv. Može se napraviti najbolji plan na svijetu, ali ako mi on ne odgovara, onda to nije plan za mene. Prošle godine smo to isprobavali, shvatili smo da nam nedostaje zimski dio priprema koje smo preskočili nakon Olimpijskih igara u Tokiju, a bez zimskog dijela nema ulaska u proljeće i u sezonu. Zato smo sada odradili dobro i jesen i zimu, počeli smo odmah nakon propuštenog Svjetskog prvenstva. Počeo sam u vrijeme dok se konkurencija odmarala od Svjetskog prvenstva. A ja sam tada već bio u rudniku.

TEMPO: Koliko je dobro što ste tijekom ljeta na dva do tri mjeseca odmorili tijelo umjesto nastupa na Svjetskom prvenstvu?

Bilo mi je potrebno da odmorim i glavu i tijelo. U zimu 2022., nakon Olimpijskih igara u Tokiju, sjeli smo Srećko Šuk, Pero Kuterovac i ja, te sam im rekao da ne želim sljedeće godine imati glavu kakvu sada imam. Bio sam zasićen, emocionalno ispražnjen, trebao sam prijelom kako bih se zaželio natjecanja, da se zaželim ulaska u rudnik i rudarenja.

Na Olimpijskim igrama u Tokiju Martin je nevjerojatnim finišem uspio osvojiti brončanu medalju iako je 20 mjeseci ranije operirao kuk. FOTO: AP Photo/Darron Cummings/GuliverImages

TEMPO: Je li vam traumatično vraćanje u formu nakon ozljeda?

Nije, ja sam kineziolog po struci tako da me to u jednu ruku intrigira, kao što intrigira i moje trenere. Želimo vidjeti na koji način, kojim alatima, koliko brzo ću se vratiti i na koji stupanj. Imam privilegiju što to mogu osjetiti na svojoj koži. To je na neki način ulaganje u moju trenersku budućnost. Šuk i Kuterovac pri tome uvažavaju moje mišljenje, ja uvažavam njihovo još i više. Oni uvažavaju moj feedback jer ta povratna informacija nije došla od klinca koji trenira godinu, dvije već od nekog tko ima tri olimpijske medalje i poznaje dobro svoje tijelo. I znam kako mi koji trening godi ili ne godi. A meni je intrigantno ispipavati granice. Sada je to skuplje nego prije jer ako prijeđem granicu, dolazi do ozljeda.

TEMPO: Bojite li se ozljeda?

Što sam u većem stupnju forme, to se manje bojim. Da, u samim počecima sam oprezan, kao da hodam po jajima. U podsvijesti je to, a onda se ručna kočnica malo po malo otpušta. Od studenoga, prosinca, potpuno smo otpustili ručnu i ni jedan trening nismo trebali prilagođavati zbog ozljeda.

TEMPO: Nakon Olimpijskih igara u Tokiju, rekli ste da vas je Kuterovac gazio. Je li vas opet gazi?

On je u ožujku otišao s tenisačem Bornom Gojom na tri tjedna u Ameriku tako da me još nije gazio, sad će početi.

Za trenera Srećka Šuka Martin kaže kako, kao horoskopska Djevica, želi sve imati pod kontrolom dok on voli improvizirati. FOTO: Igor Kralj/PIXSELL

TEMPO: Pored vašeg trenerskog tima važnu ulogu imala je i vaša supruga koja vam nije dopuštala da odustanete nakon operacije kuka. Je li vam i prošle godine davala podršku nakon što ste preskočili Svjetsko prvenstvo?

Prije Tokija, u vrijeme pandemije, ona je bila ta koja me je svakog dana motivirala i tjerala da iz treninga izvlačim sve što mogu. Za ovo ljeto nema većeg motiva od veslanja za moju malu kći.

TEMPO: Pomislite li ikada da bi bilo bolje da ste vi, braća Sinković i Šain ostali kao četverac?

Bismo li mi kao četverac, da smo nastavili, uspjeli opstati? Bismo li bili kvalitetni kao što smo nas trojica u dvije discipline? Sumnjam, jer da smo ostali kao četverac, trebala bi nam velika logistička grupa ljudi koja bi brinula za ekipu. U trenutku kada smo se razišli mislio sam da bi bilo bolje da smo ostali kao četverac. Šteta što smo se raspali jer smo bili na samom vrhu. Sinkovići su ostali na vrhu, a Šain i ja smo se borili za skif gdje sam ja bio bolji. Na kraju je i za mene ispalo dobro. Nažalost, tu je Šain najviše izgubio, ali ni meni nije bilo lako promijeniti disciplinu i otići među svoje uzore. Mahe Drysdale je prvi put postao svjetski prvak 2005. kada sam ja otišao na svoje prvo svjetsko juniorsko prvenstvo. Od svojih prvih dana ga gledam i uspoređujem se s njim. I to mi je bilo najteže, promijeniti disciplinu i natjecati se protiv nekoga za koga znaš da je sigurno bolji od tebe. A zapravo nije.

TEMPO: Znate reći da su skifisti posebna vrsta sportaša, čak je i vaš otac svojedobno rekao „tko zna što se njima zbiva u glavi“. Pa što se zbiva skifistima u glavi?

Mnogi nas uspoređuju s višebojcima. Isti tu situaciju imate i u atletskim disciplinama gdje je svatko u svom filmu. U gimnastičkom višeboju kao i u atletskom desetoboju sportaši daleko više komuniciraju sa svojom konkurencijom. Tako je i u veslanju gdje smo mi sami sebi najveći motivatori. Jedni druge guramo jer što si ti bolji, to ti je i konkurencija bolja, a što ti je konkurencija bolja, tako ćeš i ti sam željeti napredovati. Taj motivacijski dio poseban je u veslanju. U skifu, kada ti je teško, cijelo tijelo ti govori, mozak ti govori, da staneš. A ti u tom trenutku ne smiješ stati već moraš pojačati.

TEMPO: Gdje nađete motivaciju nakon toliko godina, u sportu u kojem se svake godine održavaju svjetsko i europsko prvenstvo?

To mi se dogodilo nakon Olimpijskih igara u Rio de Janeiru 2016. Svjetsko prvenstvo 2017. održavalo se u SAD-u, u Sarasoti, došao sam tamo i osjećao se kao da sam došao na trening. Nisam osjećao neko uzbuđenje, slično mi se dogodilo i s europskim prvenstvom, kao da se radi o regati na Jarunu. Izgubio sam osjećaj važnosti i veličine događaja. I to zato što se događa svake godine. S druge strane, Olimpijske igre nose tu neku težinu. Kada sam se našao na početku finalne utrke u Tokiju, znao sam da mi je to ili oproštajna regata, pa se želim što kvalitetnije oprostiti, ili mi je to još jedna stepenica za dostizanje pobjede na Olimpijskim igrama u Parizu. Olimpijske igre donose mi daleko najveći adrenalin i motivaciju. No kako još nemam medalju u skifu sa svjetskog prvenstva, tako mi je to cilj za ovu godinu.

TEMPO: Svjetski kup u Zagrebu početak je puta u Pariz na Olimpijske igre. Hoće li vam rezultat već sada biti bitan?

Veslat ću zbog sebe, želim vidjeti koliko sam napravio ove zime, koliko su proljetni treninzi bili uspješni. Zato ću u prvom dijelu sezone nastupiti na Svjetskom kupu u Zagrebu i Europskom prvenstvu na Bledu te ćemo nakon toga napraviti rezime, odlučiti hoćemo li ići na druga dva natjecanja Svjetskog kupa, hoćemo li ići samo na jedan i pri tome ne očekivati neki rezultat, ili preskočiti oba i otići na pripreme. Ono najbitnije je Svjetsko prvenstvo koje se u rujnu ove godine održava u Beogradu.

TEMPO. Hoće li Olimpijske igre u Parizu biti vaše oproštajno natjecanje?

Nikad ne reci nikad. Motivacijski sam to samom sebi predstavio kao posljednje natjecanje. Zbog toga ću jače gristi. A onda ću možda samog sebe prevariti i reći da ću još malo veslati.

TEMPO: Ističete kako se prije najvećih natjecanja isključite s društvenih mreža. Zar vam poruke i objave na društvenim mrežama doista mogu toliko zasmetati?

Kroz godine upoznajem sam sebe i shvatio sam da sam dosta emotivan. Kada na natjecanjima prođu prve utrke, uđem u polufinale, tada krenu novinski natpisi, a ljudi me označuju u objavama. Htio ne htio, krenem to čitati. Naravno, srce mi zatreperi, adrenalin se digne, 10 je sati navečer, moram ići spavati jer je ujutro utrka. To mi podigne naboj a ja to ne želim, želim opustiti tijelo i odmoriti glavu kako bih se pripremio za sutra. Nekoliko puta sam takve tekstove čitao tijekom Svjetskog prvenstva gdje se pisalo da se gotovo samo trebam pojaviti na stazi i već imam medalju. A najgore je kada u to povjeruješ. Posao nije odrađen dok nisi prošao ciljem. Lakše mi je to ugasiti, javiti se samo obitelji i to je to.