U izdanju prestižne britanske diskografske kuće on nastavlja obiteljsku tradiciju, prilagodivši se globalnom tržištu 21. stoljeća. Sevdah je glazbeni žanr koji se unazad više stotina godina udomaćio na području Balkana i podjednako je cijenjen u Bosni i Hercegovini, koja se smatra kolijevkom sevdaha, Hrvatskoj, Srbiji, Makedoniji i Crnoj Gori, a Damir Imamović naziva ga i umjetnošću slobode. Imamović dolazi iz obitelji poznatih interpretatora i izvođača sevdaha, a 2016. izdao je knjigu “Sevdah”, jedno od najsveobuhvatnijih djela na tu temu, u kojoj je predstavio tu umjetnost unazad tri stoljeća. Postavio je i multimedijalnu izložbu “Sevdah, umjetnost slobode”, drži predavanja o sevdahu “Sevdah lab”, o njemu je snimljen dokumentarni film “Sevdah”, objavio je šest albuma i nastupao na pozornicama širom svijeta.

Djed Damira Imamovića bio je vrlo popularan interpretator sevdaha Zaim Imamović, čiji je lik od 1997. i na poštanskim markama BiH, a otac Nedžad također je izvodio sevdah.

Sarajlija Damir Imamović kaže:

“Isprva je najviše na mene utjecao stariji brat s pločama Deep Purplea, Hendrixa i ostalih. On me je i naučio prve akorde na gitari. Sevdah je uvijek bio tu i na obiteljskim okupljanjima imao sam priliku slušati neke od najvećih majstora, a da toga nisam bio svjestan. Sjećam se da sam u ratu jedva čekao da dođe ono malo struje ili da nabavimo akumulator da bih prikačio gramofon i slušao Hendrixa. Jedna od najvećih frustracija bila je kad mi nestane struje usred skidanja ‘The Wind Cries Mary’. Imao sam snažnu Hendrix fazu i kažu mi ljudi da se to još uvijek čuje u načinu na koji sviram akorde. Ali, nisam nikada bio ograničen žanrovski.”

Dobro pamti učitelje sviranja i naglašava njihov utjecaj:

“Bilo je nekoliko za mene jako važnih ljudi. Gitaru sam počeo svirati u to ratno vrijeme, kada sam imao možda petnaest godina. Onda sam svirao i tamburu. Prvi moj učitelj tambure bio je Spaso Berak, vođa orkestra u jednom KUD-u u kojem sam svirao. Kasnije sam upoznao Hašima Muharemovića. Još kasnije družio sam se s Eminom Zečaj, od koje sam jako puno naučio. Ćamil Metiljević, graditelj sazova i sevdalija iz Hrasnice kod Sarajeva, imao je na mene također veliki utjecaj.”

Sve svjesniji obiteljske tradicije, u suradnji sa spisateljicom, glazbenicom i izvršnom urednicom sarajevske knjižare Buybook Farah Tahirbegović počeo je raditi na pjesmarici svog djeda Zaima, što je rezultiralo izlaskom knjige “Pjesme srca moga -100 najljepših pjesama” 2004. :

“Dugo sam bježao od obiteljske tradicije sevdaha, studirao filozofiju i dobio posao u izdavačkoj kući Buybook. Zaimova pjesmarica, na kojoj sam radio s Farah, gurnula me je u svijet sevdaha. Prvi put sam tada, kao odrasla osoba, shvatio koliko je to lijepa i značajna muzika. Tada sam i odlučio pokušati u njoj pronaći svoj put.”

Prvi nastup održao je 2005. u Sarajevu:

“Svirao sam solo, samo s gitarom. Došlo je puno svijeta, puno prijatelja. Sjećam se da sam bio prestrašen i pred nastup sam nekoliko puta zažalio što sam u to krenuo. Ali sve je ispalo super pa su uslijedili pozivi za druge nastupe.”

I zapravo je nakon tog nastupa sve počelo. Prvi album “Sevdalinka. Bosanska ljubavna pjesma” objavio je već godinu dana kasnije, 2006. Iste godine je za Buybook objavio album “Damir Imamović Trio svira standarde” a 2008. snimio i live album “Abrašević Live” u vlastitu izdanju. Prvi samostalni album “Damir Imamović” objavio je 2010., kada je Marina Andree Škop snimila dokumentarni film “Sevdah” prikazan na brojnim filmskim festivalima širom svijeta.

Sve uvjereniji u svoj životni poziv, Damir Imamović je u srpnju 2011. u Svrzinoj kući u Sarajevu održavao nastupe četiri dana zaredom, što je i snimao, a rezultat je bio album “Svrzina kuća”. Godinu dana kasnije predstavio je novi album “Sevdah Takht” i jedno posve novo čitanje sevdaha. U toj novoj interpretaciji, pod utjecajem jazza i world musica, Imamović je surađivao s perkusionistom Nenadom Kovačićem i basistom Ivanom Mihajlovićem. “Mislim da svaki muzičar koji svira tradicionalnu muziku ima određenu misiju da donese nešto novo, da pokuša vratiti tradiciji neki dug ostvarujući nove ideje. Zato je meni neobično važno svirati i uvoditi u sevdah važne muzičare. Osim toga, da bi muzika publici bila uzbudljiva, mora i nama koji je sviramo biti uzbudljiva. Zato su promjene nužne”, smatra Imamović.

Paralelno je dobivao pozive da sklada za kazališne predstave, film i televiziju. Prva predstava za koju je skladao bila je “U traganju za bojom kestena”, premijerno izvedena u Mostaru u režiji Stevana Bodrože. Uslijedio je niz suradnji za kazalište, film i televiziju:

“Radio sam mnogo s Dinom Mustafićem, Selmom Spahić, Alešom Kurtom, Jasmilom Žbanić i ostalim redateljima u kazalištu i na filmu. Kazalište je bilo jako važno za moj kreativni proces i prije toga, ali sam radeći s njima mnogo naučio. Zapravo, moji su projekti takvi da imam ogromnu slobodu raditi što želim i onda uvijek dođe kao jedno otrježnjenje raditi po zadatku, pokušati planski zadovoljiti potrebe kazališnog procesa. Ta disciplina toliko me naučila o muzici i o umjetnosti općenito da se uvijek rado odazovem pozivima da radim za kazalište.”

Godine 2015. priredio je veliku izložbu u Umjetničkoj galeriji BiH u Sarajevu “Sevdah, umjetnost slobode”:

“Bio je to proces koji je trajao malo više od godinu dana, ali je baziran na nekih sedam ili osam godina rada prije toga. Pomalo je neobično da jedan muzičar napravi izložbu, ali sam izabrao taj medij kao jedini koji je mogao podnijeti sve različite formate u kojima sam dolazio do artefakata vezanih uz tu muziku: audio, video, fotografije, stare novine… Posebno sam ponosan što sam tada uspio predstaviti prve snimke sevdaha koje su nastale u Sarajevu 1907. i 1908. To je dugo bila karika koja je nedostajala da bismo razumjeli što se s tom muzikom dešavalo, a možda se i danas dešava.”

U tom periodu sve češće je održavao predavanja posvećena sevdahu pod nazivom Sevdah Lab:

“To nije bila neka posebna odluka. Zapravo, desilo se sasvim slučajno da me je negdje 2011. jedan prijatelj muzičar pozvao na svoju radionicu u Mostaru da govorim o sevdahu. Ljudima se svidjelo, a i ja sam shvatio koliko ljudi u stvari ne znaju o tom žanru i njegovoj povijesti.”

Knjiga “Sevdah” došla je kao logična posljedica izložbe i predavanja. Jednostavno je odlučio predstaviti svoje viđenje povijesti sevdaha i njegove poezije. Knjiga je objavljena 2016., da bi već sljedeće godine doživjela i engleski prijevod. Nastavio je eksperimentirati sa žanrom i odlučio je kreirati posve novi instrument, izrađen po njegovoj zamisli i samo za njega. Nazvao ga je tambur, a svojevrsni je spoj orijentalnog instrumenta saza i akustične gitare. Izradila su ga zajednički dvojica vrhunskih bosanskih zanatlija: graditelj saza Ćamil Metiljević i graditelja gitara Mirza Kovačević. Paralelno svira gitaru i tambur, kojem je čak posvetio jednu pjesmu s albuma ‘Dvojka’”. Spomenuti album objavljen je 2016. za diskografsku kuću Glitterbeat Records u suvlasništvu poznatog glazbenika Chrisa Eckmana, u tom trenutku najuspješnijom diskografskom kućom na polju world musica. Reakcije na novi album bile su iznad svih očekivanja; u Huffington Postu nazvali su ga “Kraljem sevdaha”, a BBC nije štedio riječi pohvale za novi album. Uslijedio je nastup na najpoznatijem svjetskom world music festivalu WOMEX.

“Bilo je važno dospjeti u to društvo, ali puno više volim koncerte za koje ljudi fino kupe karte zato što žele čuti što radim ili već vole moju muziku. Ovo ostalo zna biti vrlo stresno. Ipak, mislim da smo napravili super posao na WOMEX-u.”

Prošle je godine Imamović okupio novi tim suradnika i snimio “Singer Of Tales” te potpisao ugovor za poznati britansku etiketu Wresse Records. Uz Imamovića na albumu sudjeluje njegova dugogodišnja suradnica Ivana Đurić, izuzetno cijenjeni turski glazbenik Derya Turkan, jedan od najboljih svirača orijentalnog instrumenta kemenče, te njujorški jazz kontrabasist Greg Cohen. “Derya Turkan je moj učitelj klasične osmanske glazbe, živa legenda među zaljubljenicima u taj istanbulski žanr. Greg Cohen je kontrabasist Toma Waitsa, Johna Zorna, Ornetta Colemana i čovjek koji je surađivao na bezbroj važnih glazbenih projekata.

“Upoznali smo se u Puli prije nekih šest ili sedam godina, kada sam svirao na tamošnjoj tvrđavi. Prišao nam je poslije koncerta i baš sam bio sretan što mu se svidjelo to što radim. Druga stvar, važna je suradnja s Joeom Boydom, kultnim producentom s londonske scene. Otkrio je Nicka Drakea, producirao R.E.M. i mnoge druge važne albume”, rekao je Imamović.

Wrasse Records je ugledna kuća koja je izdala mnoge važne albume a Imamović smatra da je to novi korak naprijed, prema novoj publici, najviše prema britanskom tržištu. Na novom albumu pjeva posve nove sevdahe, kao i tradicionalne koje je izvodio njegov djed Zaim. Vodio se idejom sevdaha kao pripovjedačke umjetnosti pa je zato album i nazvao po knjizi profesora Alberta Lorda koji se bavio upravo teorijom pripovijedanja pjesmom, i to baš na primjeru usmene tradicije Južnih Slavena. Birao je pjesme kako bi predstavio razne rukavce svoje umjetnosti. Uz svaku pjesmu na albumu priložen je opis jer smatra da publika traži informaciju više. Objasnio je kako sevdah predstaviti onima koji za njega nisu čuli:

“Najčešće i najbrže je pustiti im sevdah. Ništa to ne može zamijeniti. Jednom mi je, nakon koncerta u Leonu u Meksiku, prišao čovjek i rekao: ‘Ne znam tko ste ni odakle dolazite, ali sve sam razumio što ste pjevali!” Ljepši kompliment nisam mogao dobiti.”