Predstava ‘One male stvari nakon polusna’ u produkciji Empiria teatra, bavi se problemima mladih

Predstava Empiria teatra „One male stvari nakon polusna“, nastala prema tekstu autorice Dine Vukelić i u režiji Ive Srnec Hamer, upućena prije svih generaciji Z, od 2. studenoga izvodi se na zagrebačkoj Sceni Ribnjak. Predstava se poigrava polubudnim stanjima i nesanicom mladih ljudi uhvaćenih u egzistencijalnim brigama, sumnjama, virtualnim ovisnostima i žudnjama. Četvero glumaca mlade generacije Damian Humski, Ema Šunde, Dorotea Ilečić Sever i Andrija Nazlić u procesu nastanka predstave nadogradili su tekst za izvedbu vlastitim materijalima, sudjelujući kao ravnopravni sukreatori predstave.

Damian Humski kaže da ga je u postavljanju predstave najviše „kupila“ ideja da se napravi priča koja rezonira s problemima adolescentske dobi u sustavu vrijednosti svakodnevice:

„To su iseljavanje iz roditeljske kuće, kriza identiteta, podvojenost oko odabira profesije, borba sa zdravom prehranom i brigom o svom fizičkom i mentalnom zdravlju. Igram Pisca od 25 godina koji je zapeo u začaranom krugu pisanja i bacanja svega što napiše u smeće. Rokovi mu vise nad glavom, bori se između originalnosti i poistovjećivanja, ljubavi i boemštine, partijanja i nesanice… Kad ovako razmišljam o tome, najveći dio rada na ulozi bio je u prihvaćanju da sam kroz mnoge od tih problema gotovo jednako prolazio i sam, ako ne prolazim i dalje, te da budem iskren prema osjećaju bezizlaznosti koji se javlja u takvim trenucima.“

Kako kaže Humski, kao mladim glumcima, dramaturzima i redateljima jako im je važno raditi predstave za publiku svojih godina jer se ona potpuno otuđila, odnosno, nikada se nije naviknula na kazališni format. U posljednjih desetak godina kultura odlaska u kazalište među ljudima koji nisu za njega vezani profesijom, tvrdi, u drastičnom je padu i od kolega često čuje da mladi više nemaju kulture: „Takvom se retorikom krivnja nonšalantno svaljuje na publiku. Mislim da publika nije kriva za manjak sadržaja koji je se tiče, vremena su se promijenila i trebamo tražiti nove jezike kako bismo prilagodili kazalište današnjim okolnostima. Stoga mislim da je jako važno razmišljati u smjeru autorskih projekata i ne dati se zavesti publikom koja će za deset godina biti prestara za odlazak u kazalište jer će nam ubrzo gledališta ostati prazna.“

Ono što Humski vidi kao zajednički problem svih četiriju lica u predstavi jest osjećaj da su u svojem problemu sami. Takav osjećaj alijenacije jako je svojstven mlađim generacijama odraslima uz prezentacije ljudi na društvenim mrežama koje hrane sadržajem koji je prividno idealan i ostavljaju te u tjeskobi i osjećaju da jedini nisi sretan, o čemu je Humski rekao:

„Prerano smo morali kroz društvene mreže dijeliti svoje misli sa svijetom i dok bi prijašnje generacije to radile na igralištu i sutradan se tih izjava više nitko ne bi sjećao, naše ‘vise’ na društvenim mrežama i deset godina kasnije. To lako izazove anksioznost. Ono što bi kazalište moglo napraviti, moglo bi progovaranjem o takvim temama okupiti ljude i stvoriti kolektiv koji se neće više osjećati toliko sam.“

Damian Humski trenutačno igra u RTL-ovoj seriji „Sjene prošlosti“ i zahvalan je na prilikama koje dobiva kao mladi glumac. Volio bi, kaže, da se to proširi i na film, tu je, dakako, i glazba, ali za sada mu je i dalje primarno kazalište:

„Mnogo nas je mladih glumaca i glumica, ne mogu reći da posla nema i da nema odličnih projekata, ali nam definitivno treba jači osjećaj kolektiva i pravca, trenutačno imam osjećaj kao da se radi jako raspršeno – radiš predstavu tri mjeseca, a ona igra manje od deset puta. Rekao bih da nas i dalje vodi osjećaj čekanja da nas netko pozove u angažman radije nego da si prostor kreiramo sami.“

U predstavi igra četvero glumaca mlade generacije: Damian Humski, Ema Šunde, Dorotea Ilečić Sever i Andrija Nazlić. FOTO: Filip Milković

Andrija Nazlić, koji inače u novoj predstavi Petit teatra „Baby Lasagna: mačke i spačke“ ima glavnu ulogu, u ovoj igra mladića ranih dvadesetih godina koji se ne snalazi u svakodnevnim socijalnim interakcijama te je roditeljsku pažnju umjesto prijateljima zamijenio ekranima i frižiderom. Nazlić kaže da je njegov lik osoba koja se zbog životnih okolnosti, dostupnosti interneta i manjka socijalnih vještina zatvorila doslovno i figurativno. Budući da su predstave za mlade, nažalost, još uvijek rijetkost u hrvatskim kazalištima, Nazlić ima dojam da svako toliko „iskoči“ neka predstava za mlade koja im, nažalost, često nespretno pokušava približiti kazalište ne ostavljajući prostor za pitanja ili različite stavove.

„Obično se rade predstave koje zapravo starijima prividno približavaju probleme mladih. Jako mi je drago što sam u projektu koji nekonvencionalno pristupa materijalu za srednjoškolce i studente. Kao mladom glumcu takve su mi teme u fokusu, dok mi je to iskustvo svježe i imam mlađe bliske ljude u svom životu preko kojih mogu donekle shvatiti njihovu poziciju. Jedna velika tema ove predstave bila bi pitanje identiteta i pronalaženje svojeg mjesta u svijetu, unutar koje imamo četiri priče četvero mladih, u tom životnom dobu kada se neprestano javljaju nova egzistencijalna pitanja. Primjećujemo u društvu sve veći porast mentalnih poteškoća koje se hitno trebaju početi tretirati. Nisam stručnjak i ne bih upirao prstom i uvodio sankcije i restrikcije, ali rezultate vidimo, sve je više mladih na tabletama za smirenje, spavanje, reguliranje apetita. Mi smo kao kazalištarci dužni ukazati na stvari koje nisu u redu i koje se u našoj zajednici adekvatno ne rješavaju. Smjer kojim idemo je svijet porobljenog vokabulara, mogućnosti i sposobnosti izražavanja emocija, ne dijeljenja već ‘shareanja’, svijet u kojem se svaka neugoda rješava dijagnozom i medikamentom. Promjena je moguća, ali ne preko noći i sigurno ne propagandom i uvođenjem edukacijskih programa u škole o važnosti mentalnog zdravlja“, upozorava Nazlić.

Društvene mreže sigurno ne pomažu porastu problema mentalnog zdravlja iako su u mnogočemu blagodat. Nazlić o tome kaže:

„Bio sam prva godina na Akademiji kada smo završili u lockdownu i iskustvo drugog semestra putem Zooma nije bilo bajkovito. Iako moram reći da sam vrijeme iskoristio za nadogradnju sebe i povezivanje s familijom. Vrijeme koje sam provodio pred laptopom zbog predavanja i obaveza koje studiranje nosi, dovoljno bi me umorilo da mi nije padalo na pamet da budem pred ekranom više nego što se moralo. Počeo sam vježbati, više čitati, igrati društvene igre s ukućanima, eksperimentirati u kuhinji, sestra i ja otvorili smo frizerski salon za vlastite potrebe, na trenutke me to vratilo u djetinjstvo. Mi smo imali iskustvo igre bez uređaja, prvi smartphone dobio sam u osmom razredu tako da nam je bilo i lakše doprijeti do mašte i načina na koji smo prije provodili vrijeme. Velika je šteta što je većina djece za to zakinuta, jer mašta je poput mišića – svi je imamo, samo je treba trenirati. Za mene je kazalište teretana uma, mašte, ali i tijela i intelekta, prostor je koji širi kapacitet shvaćanja, prepoznavanja, interesa, empatije i svega što možemo sa svojim tijelom ili ograničenim brojem predmeta.“

Uz spomenute dvije predstave, Nazlić igra u još nekim kazališnim projektima, trenutačno piše diplomski rad i u Sceni Ribnjak razvija monodramu „Jama“, koju je izvodio kao diplomski ispit iz Scenskog govora.