Vlasnik trgovačkog lanca Tommy u tajnosti je pokušao otkupiti preko 25 posto dionica Hajduka kako bi postao nezaobilazni faktor u splitskom klubu i jedini kandidat za njegova većinskog vlasnika

Ministar financija Boris Lalovac osujetio je plan Tomislava Mamića, vlasnika trgovačkog lanca Tommy i jednog od najvećih dalmatinskih poduzetnika, da u tajnosti otkupi preko 25 posto dionica Hajduka i tako na mala vrata postane nezaobilazni faktor u splitskom klubu i jedini kandidat za njegova većinskog vlasnika ako nastupi trenutak prodaje dijela paketa dionica u vlasništvu Grada Splita. Lalovac je u medije namjerno pustio informaciju da je Državnoj agenciji za banke (DAB) Mamić poslao ponudu za kupnju 9,22 posto dionica, što je on kao predsjednik Nadzornog odbora Agencije odbio uz obrazloženje da je Hajduk „neprocjenjiv“. Bio je to zgodan potez najpopularnijeg Milanovićevog ministra koji će mu zasigurno donijeti nešto glasova, pogotovo jer je vrlo izgledno da će upravo on biti na čelu SDP-ove liste u najjužnijoj, splitsko-dubrovačkoj izbornoj jedinici. Međutim, tim činom Lalovac je zapravo osujetio širi Mamićev plan. Mamić je u protekla dva tjedna poduzeo veliku akciju kupovanja dionica Hajduka od nekoliko različitih vlasnika te je DAB-ovih 9,22 posto trebala biti kruna, odnosno, presudni korak kojim bi splitski trgovac dosegao planiranih 25 posto vlasništva nad klubom.

S kontrolnim paketom dionica Mamić bi tako mogao spriječiti donošenje nekih strateških odluka, poput eventualne dokapitalizacije, ali bi istovremeno postao ključni akter ako bi se gradonačelnik Ivo Baldasar eventualno odlučio za privatizaciju Hajduka. Premda to zasad nije realna opcija, a čak ju je i sam Baldasar javno proglasio nerealnom, iz nogometno-menadžerskih krugova već godinama se vrše pritisci da se Grad Split oslobodi dijela svojih dionica i od ukupno 56 posto, na tržište stavi tridesetak posto, dok bi za sebe zadržao kontrolni paket.

IAKO ZASAD NIJE DOSEGAO 25 POSTO, TOMISLAV MAMIĆ se i bez DAB-a ubrzano približava tom cilju: Nacionalu je potvrđeno da se njegov udjel u vlasništvu kluba već popeo na otprilike 18 posto, dok će već ovog tjedna pokušati kupiti novih nekoliko postotaka. Kako Hajduk nije izlistan ni na jednoj burzi, ne postoji zakonska obveza objavljivanja njegove vlasničke strukture, pa se dionicama trguje isključivo preko direktnih kupoprodajnih ugovora. Tomislav Mamić sklopio ih je već nekoliko: od hotelijera Jake Andabaka otkupio je 4,85 posto, od Ivana Rimca 3,74 posto, od tvrtke Dalekovod 3,73 posto, a od Leda 1,86 posto, koliko je i on sam imao kada je Hajduk prije šest godina preoblikovan u dioničko društvo. Prosječna cijena po kojoj je plaćao dionice iznosi 250 kuna, što predstavlja pola njihove nominalne vrijednosti i fer iznos, s obzirom na to da je u tih nekoliko godina splitski klub ukupno ostvario otprilike 135 milijuna kuna gubitaka koji predstavljaju nešto više od 50 posto temeljnog kapitala. Procjenjuje se da je na tu operaciju zasad potrošio između 25 i 30 milijuna kuna.

IZVORI NACIONALA VRLO BLISKI SAMOM MAMIĆU tvrde da on zasad nema namjeru ni pokušati preuzeti većinsko vlasništvo u klubu, no da okrupnjivanjem svog udjela želi ostvariti veći utjecaj u Hajduku. Ipak, kupnju dionica procijenio je i kao vrlo dobro ulaganje; čak i ako ne odluči preuzeti sam klub, u eventualnoj prodaji nekoj trećoj strani bez njegovih dionica nitko ne bi mogao doći do potrebnih 51 posto, pa bi cijena sasvim sigurno bila veća od 250 kuna. Hajduk je u posljednje tri godine radikalno srezao troškove i uveo održivi način poslovanja te vratio otprilike 60 od 100 milijuna kuna prijašnjih dugova, pa je kupnja njegovih dionica u svakom slučaju dobra investicija. Iako se u dogledno vrijeme ne očekuju dobit ili isplata dividende, jasno je da sama vrijednost kluba raste. Prije samo dvije godine grupa investitora, predvođena američkim odvjetnikom Michaelom Gloverom, poslala je Baldasaru ponudu za kupnju Hajduka koja je – uračuna li se i otpis nekih dugova i pojačano investiranje u stadion na Poljudu – iznosila tek četiri milijuna eura. Aktualnom Mamićevom inicijativom njegova vrijednost je formalno narasla na oko 20 milijuna eura, premda upućeni tvrde da je to još uvijek znatno manje od stvarne cijene koju bi trebao imati uzmu li se u obzir generacija mladih i talentiranih igrača i ogroman marketinški potencijal.

TOMISLAV MAMIĆ U LOKALNIM OKVIRIMA često se kolokvijalno naziva „splitskim Todorićem“: njegov lanac supermarketa posljednjih godina narastao je u regionalnog lidera u Dalmaciji, pogotovo otkako je preuzeo veći dio trgovačke mreže Željka Keruma. Tommyjev godišnji prihod iznosi oko dvije milijarde kuna, a tvrtka ima 2.500 zaposlenih i imovinu vrijednu otprilike 800 milijuna kuna. Prošle godine Mamić je kupio i lanac splitskih slastičarnica i pekarnica Bobis, a dosta je aktivan i u nekretninskom biznisu – no istovremeno se sustavno drži podalje od javnosti, odbija medije i nema gotovo nikakvih ekscesa. Jedini problem imao je kada je na Općinskom sudu osuđen na uvjetnu zatvorsku kaznu od godine dana zbog izbjegavanja plaćanja poreza u periodu od 2003. do 2006. No već i prije osude Mamić je podmirio štetu od 1,5 milijuna kuna i tako nastojao sanirati cijeli slučaj.

U Hajduk je ušao 2009. uplativši dionice u vrijednosti pet milijuna kuna, jednako kao i njegovi tadašnji partneri Željko Kerum i Josip Milavić, vlasnik trgovina Studenac. Čak je proveo kratko vrijeme u Nadzornom odboru kluba, i to upravo u periodu kada je bezumnim trošenjem isparilo osamdesetak milijuna kuna od pretvorbe i kada su se ponovno počeli stvarati dugovi. Svjedoci tvrde da se Mamić tada zalagao za racionalnije poslovanje, no bio je nadglasan pa se povukao.

Njegov novi povratak u splitski klub započinje u eri „Našeg Hajduka“, odnosno, otkako je Grad Split prepustio biranje sedam od devet članova Nadzornog odbora navijačima. Tvrtka Tommy tada postaje generalni sponzor s godišnjim ugovorom od 500 tisuća eura, a Nacionalovi izvori iz samog Hajduka potvrđuju da je Mamić i mimo toga uskakao u pomoć kada bi zatrebalo – bilo kratkoročnim pozajmicama, bilo avansnim plaćanjem kako bi se premostile rupe u likvidnosti. Prije dva mjeseca izabran je novi nadzorni odbor kluba i jedno od dvaju mjesta predviđenih za krupnije dioničare, popunio je njegov sin Zoran Mamić (30). Bio je to otvoreni ulazak te obitelji u splitski sport, premda su u njemu de facto bili znatno angažirani i ranije. Tommy, naime, održava na životu uspješni lokalni malonogometni klub, a odnedavno su sponzorskim ugovorom vrijednim milijun kuna godišnje, praktički spasili posrnuli košarkaški klub Split.

U DOSTA ZAMRŠENOM ODNOSU SNAGA UNUTAR SAMOG SPLITSKOG KLUBA, upravo ovih dana odvija se i ključna bitka za mjesto novog predsjednika: kako je Marinu Brbiću istekao mandat, prvi zadatak NO-a trebao je biti njegovo produljenje ili izbor nove osobe koja će voditi Hajduk. Sam Nadzorni odbor na tom pitanju se podijelio; izvori Nacionala potvrdili su da je predsjednik Ljubo Pavasović Visković sa Zoranom Mamićem i Jakom Andabakom želio Brbiću dati još četiri godine, no većina ostalih inzistirala je na raspisivanju javnog natječaja, navodno kako bi se zadovoljili dosegnuti visoki standardi, i u tome su uspjeli. Sam Marin Brbić još uvijek razmišlja o tome hoće li poslati prijavu.

TAJNU OPERACIJU PREUZIMANJA UDJELA U HAJDUKU osobno je vodio Tomislav Mamić, premda je veći dio poslovanja u svim svojim tvrtkama prepustio trojici sinova. On se prošlog vikenda iza zatvorenih vrata sastao s predstavnicima udruge Naš Hajduk, ključne u svim događanjima oko splitskog kluba, a po izvorima Nacionala pokušavao ih je uvjeriti da nema namjeru doista kupiti većinski paket dionica. Čak im je, tvrdi se, ponudio da će o tome potpisati i ovjeriti vlastitu izjavu, a išao je toliko daleko da je spomenuo i prijenos upravljačkih prava ili prijepis dionica. Navodno je izjavio da mu ne pada na pamet na silu ulaziti u vlasničku strukturu, pogotovo ako se navijači i javnost tome usprotive. U sličnom tonu protekao je i razgovor Zorana Mamića s predstavnicima Torcide; čini se da je cijela obitelj shvatila da bi njihovi potezi na Poljudu mogli biti dočekani na nož, što bi značajno ugrozilo i imidž i poslovanje samog trgovačkog lanca.

Lokalna javnost dosad je sve moguće ulagače u Hajduk dočekala s podsmijehom ili prezirom i posljednjih godina, osobito otkako klub znatno bolje posluje i približava se cilju da iz redovitog poslovanja pokriva sve svoje godišnje troškove bez prodaje ijednog igrača, postalo je jasno da bi potpuna privatizacija bila vrlo riskantan potez. Prosjek gledatelja na Poljudu za hrvatske prilike je visok (oko 15 tisuća po utakmici), a tu je i 14,5 tisuća članova kluba s plaćenom članarinom i gotovo sedam tisuća pretplatnika, pa je očito da je najveća snaga splitskog kluba upravo u njegovu vrijednom brendu i saživljenosti s lokalnom zajednicom. Jedini hrvatski klub koji ima izgleda poslovati po čistim tržišnim principima i bez primanja javnog novca, rijetko tko može zamisliti u rukama samo jednog čovjeka.

KAKO NACIONAL DOZNAJE, PLAN NAŠEG HAJDUKA i Torcide ide upravo u smjeru toga da se dugoročnim projektom pokuša skupiti novac za kupnju dionica koje bi ostale u zatvorenom fondu navijača i članova, čime bi se osiguralo da Hajduk do daljnjega ostane „narodni klub“ i da ne ovisi o promjenama u splitskoj gradskoj vlasti i hirovima gradonačelnika. Tomislavu Mamiću bit će ponuđeno da u tom projektu sudjeluje i time dokaže da dionice nije kupovao sa skrivenim namjerama, odnosno, da njegove izjave kako će Hajduk „uvijek ostati klub svojih navijača“ nisu lažne.

Ako se on ipak odluči na radikalizaciju i soliranje, izvjesno je da ga čeka rat koji će još izvjesnije izgubiti, jednako kao i Željko Kerum koji je počeo gubiti moć i ugled upravo zbog poigravanja s Hajdukom i ignoriranja volje svojih sugrađana.