U SINJSKOJ GALERIJI SIKIRICA DO 15. RUJNA OTVORENA IZLOŽBA KIPARICE KSENIJE KANTOCI I SLIKARA FRANE ŠIMUNOVIĆA

U sinjskoj Galeriji Sikirica postavljena je tijekom cijelog ljeta izložba dvoje istaknutih hrvatskih modernih umjetnika, kiparice Ksenije Kantoci (Trebinje, 1909. – Zagreb, 1995.) i slikara Frane Šimunovića (Dicmo, 1908. – Zagreb, 1995.), koje za zavičaj Dalmatinske zagore ne vežu samo korijeni, već i zajednički životni put. Naime, za kiparski razvoj Ksenije Kantoci susret s krajolikom i načinom tradicionalnog života Šimunovićeve Dalmatinske zagore bio je presudan, a dvoje umjetnika živjeli su i radili zajedno preko četrdeset godina u zajedničkom atelijeru, odnosno stanu u Zagrebu.

Inicijativa da se u Sinju napravi spomen-galerija Frani Šimunoviću i Kseniji Kantoci već je dugo u nekom imaginarnom kalendaru lokalne kulturne zajednice, stoga je i ova izložba, inicirana od voditeljice Galerije Sikirica, povjesničarke umjetnosti Dragane Modrić, značajna karika u dosjeu Šimunović-Kantoci, posebice bliska današnjim suvremenim tendencijama da spomen-muzeji i spomen-galerije obogate kulturnu ponudu lokalnih sredina. U izjavi za Nacional organizator izložbe Vitomir Perić, v.d. ravnatelja Kulturno umjetničkog središta Sinj, pojasnio je kako još od šezdesetih godina prošlog stoljeća postoji inicijativa da se napravi stalni postav izložbe djela Frana Šimunovića i Ksenije Kantoci u Sinju: “Frane Šimunović je bio sin hrvatskog književnika Dinka Šimunovića, rodom Drnišanina, koji je živio i djelovao u Sinju. Slijedom toga još su ondašnje vlasti ušle u neke pregovore oko donacije, no na opću žalost kulturne javnosti, taj cijeli projekt pao je u vodu jer očito nije bilo razumijevanja i senzibiliteta za tu dobru inicijativu, iako se uvijek spominje novac. Teško je reći kako se dogodio takav previd da Sinj ostane bez vrijedne donacije dvoje tako zaslužnih i velikih umjetnika”, navodi Vitomir Perić. Godine 1989. zbog nedostatka sredstava za njihov zavičajni muzej, Šimunović i Kantoci raskidaju ugovor o donaciji s gradom Sinjem te ga zaključuju sa zagrebačkom Modernom galerijom (u nekoliko navrata, 1985., 1989. i 1990.) pa su i za potrebe ove sinjske izložbe skulpture i slike posuđene iz fundusa Moderne galerije. Koncepciju i likovni postav izložbe, kao i izniman grafički dizajn kataloga izložbe u Galeriji Sikirica, napravila je mlada povjesničarka umjetnosti Jelena Pavlinušić, dok je stručne tekstove, životopise umjetnika i njihovu bibliografiju u katalogu napisala muzejska savjetnica Moderne galerije, Đurđa Petravić Klaić.

Frane Šimunović diplomirao je slikarstvo na ALU u Zagrebu 1930. godine u klasi Ljube Babića, no često je isticao kako je “pejzaž Zagore počeo doživljavati kao svoj još za vrijeme studija”. Od 1936. trajno se okreće motivima pejzaža Zagore oko kojega će biti koncentrirano njegovo daljnje slikarstvo. Godine 1963. postaje članom JAZU (HAZU), dobitnik je sedam nagrada za slikarstvo, od kojih treba navesti Nacionalnu nagradu Guggenheim i Nagradu grada Zagreba 1958. godine te Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo 1972. godine. Njegova djela nalaze u svim najvećim galerijama i muzejima u Hrvatskoj, ali i drugim muzejima i zbirkama u svijetu (New York, Ulm).

Ksenija Kantoci 1937. godine završila je kiparsku školu Državne umjetničke akademije u Zagrebu gdje joj predaju profesori Frano Kršinić, Maksimilijan Vanka, Ljubo Babić, Ivan Kerdić i Robert Frangeš Mihanović. Već 1940. godine izlaže u Zagrebu s Kostom Angeli Radovanijem i Vojinom Bakićem, a 1955. ima samostalnu izložbu u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt. Kritika je odmah prihvaća kao “kiparicu čistih i punih volumena, figurativnih i apstraktnih, sabranu i usredotočenu”. Dopisnom članicom HAZU-a postaje 1979. godine i dobitnica je šest nagrada za kiparstvo, od kojih Nagrade grada Zagreba 1960., godišnje Nagrade Vladimir Nazor 1972. i 1985. te odlikovanja Orden rada sa zlatnim vijencem 1961. godine. Njezina djela također se nalaze u probranim zbirkama domaćih i inozemnih galerija i muzeja te privatnim kolekcijama.

Za Frana Šimunovića će Đurđa Petravić Klaić ustvrditi da mu u hrvatskom poslijeratnom slikarstvu pripada značajno mjesto modernosti i tvorca suvremenog pejzažnog slikarstva, “od postepene redukcije narativnih detalja kamenjara i dolaca Zagore, do negiranja opisne uloge boje i sinteze slikarskog jezika i mišljenja u apstraktnu pejzažnu sliku”. Petravić Klaić smatra da su, uz Šimunovića, slikari Kaštelančić i Gliha – naravno, ne jedini – “slikari zavičaja, koji su svoje rodno ishodište oteli prostoru zaborava, demonstrirajući u polju slike preobrazbu motiva u sažetu apstraktnu kompoziciju”, tim više što je “u suvremenom hrvatskom slikarstvu zavičajni pejzaž još uvijek neistražena cjelina, stilski i morfološki raznorodna”. S druge strane, Ksenija Kantoci – koja pripada vrhuncima hrvatskog kiparstva druge polovice 20. stoljeća, uz paralele na europskoj sceni poput Barbare Hepworth, Germaine Richier ili Marina Marinija – sa Šimunovićem dijeli novi odnos prema “figuri, temi, formi, materijalu i prostoru” (Jelena Uskoković). Teme koje je odabirala (portret, figura žene, žena iz Dalmatinske zagore, velika i mala figura, troje ljudi, igre, mitološki likovi) istovremeno nose lokalna i univerzalna značenja. “Njezin inovativni aspekt, počevši od ranih 50-ih godina, sagledavanje je žene u kontekstu patrijarhalnog miljea – prostora / podneblja Zagore. Njezin identitet u skladu s logikom mjesta i vremena kiparica tematizira kao ženu s teretom, bremenom, majku, prijateljicu i suputnicu, a ta zadatost i nijansiranje u kontekstu prostora i vremena postaju kiparičinom dominantom misaonom koncepcijom. U krajoliku Zagore pronašla je žene koje prožete stoičkom šutnjom nose svoje breme, kao filozofsko i oblikovno uporište za skulpture žena”, primijetila je u predgovoru kataloga Đurđa Petravić Klaić.

Izložba je u Galeriji Sikirica otvorena do 15. rujna.