U hrvatska kina ovaj tjedan stiže film “Osvetnici 2: Vladavina Ultrona”, inspiriran stripom s tim junacima svjetski poznate američke tvrtke Marvel. Ta kompanija, koju je 2009. kupio Walt Disney, postoji od davne 1939., a rijetki nisu čuli za likove Spider-Mana i Wolverinea iz Marvelove radionice stripa te za druge junake iz serije, kao što su X-Men, Iron-Man, Kapetan America, Hulk, Fantastična četvorka i mnogi drugi iz Marvelova svemira, kako se naziva svijet u kojem ti strip junaci žive. Upravo je Marvel, odnosno strip junaci te tvrtke, uzor mnogim strip crtačima i idealni poslodavac. Zagrepčanin Dalibor Talajić jedan je od njih koji od 2009. doslovce živi svoj san – crta stripove za Marvel. Talajić je crtao i stripove iz serije ‘Osvetnici’.

 

• Strip crtač Dalibor Talajić jedan je od nekolicine hrvatskih umjetnika koji rade za američki Marvel, tvrtku koja je ‘stvorila’ Spider-Mana, X-Mene ili Osvetnike, čiji nastavak upravo stiže u kina

• ‘U strip morate investirati i znati da će biti gubitak, jer je on kultura, koliko god se osporava. Strip je likovna, narativna, spisateljska kultura i treba odgojiti crtače i scenariste’

 

“Nedavno sam crtao jednu epizodu. ‘Osvetnici’ u filmu i ‘Osvetnici’ u stripu dvije su varijante istog. Marvelovi filmovi ne prate nužno ono što se događa u stripu, iako crpe inspiraciju i glavni smjer radnje iz bogatog fundusa svega što je izašlo u stripu. Prije godinu, dvije dogodio se event The Age of Ultron, ili Vladavina Ultrona, čiji je naslov posudio ovaj film. Trenutno je u stripu bog groma Thor žena, a u filmu ‘Osvetnici 2’ to nije slučaj. Dakle, postoje razlike, ali je okosnica ista. Imao sam čast i sreću raditi jednu epizodu ‘Osvetnika’, ali ima mnogo likova koji se mijenjaju. Sad završava priča koja je zapravo vodila kraju svijeta u tom Marvelovu univerzumu”, objasnio je 42-godišnji Talajić i dodao da je za njega, još otkad je bio klinac, Marvel bio ”Sveti gral” te mu je cilj bio da radi za tu slavnu američku tvrtku.

Marvelove strip junake uvijek je volio, iako je u bivšoj Jugoslaviji izlazilo relativno malo njegovih stripova. Gornji Milanovac iz Srbije osamdesetih je objavljivao dva vrlo važna strip časopisa. Jedan je bio Stripoteka, koji još uvijek izlazi, ali samo u Srbiji, koji je probirao ono najbolje iz svjetskog stripa, točnije iz europskog i američkog jer japanski još nisu bili popularni ni cijenjeni kao danas. Uz Stripoteku, izlazio je i ex-Almanah, malo ležerniji časopis koji je objavljivao Marvelove i DC-jeve junake kao što su Spider-Man, Batman, Superman i drugi. Talajiću je, kaže, baš ex-Almanah bio odličan jer su mu ti likovi bili najdraži.

“Uvijek sam koketirao s idejom da bi bilo super crtati stripove, i to za Marvel, ali nisam imao podrške u roditeljskom domu. Govorili su mi da je to šund. Iako je u Jugoslaviji tada bila jaka novosadska, odnosno srpska scena, a i u Hrvatskoj je bilo jakih imena poput Igora Kordeja ili Mirka Ilića, prije njih je bio i Andrija Maurović, pa su bili primjer kako se može živjeti od crtanja i stripova, usmjeravali su me na drugi kolosijek. Konkretno, kad živiš u kući s muzičarima, najgore što ti se može dogoditi jest da imaš sluha, a onda to odmah znači da moraš biti muzičar. Zato sam upisao Muzičku akademiju i diplomirani sam klarinetist, a radio sam deset godina u srednjoj glazbenoj školi. Na drugoj godini Muzičke akademije, kad nisam uspio upisati Likovnu akademiju, upoznao sam Tihomira Tikulina Ticu i Sebastijana Čamagajevca Sebu i nas smo se trojica ‘našli’ u cijeloj toj strip priči”, govori Talajić.

Tikulin i Čamagajevac, danas poznati strip crtači u to su vrijeme, ranih 90-ih, kad Jugoslavija više nije postojala, a niti strip u Hrvatskoj jer je glavni izdavač bio u Novom Sadu, osnovali fanzin Endem i u njemu su se objavljivali autorski stripovi.

“Endem je bio drugačiji od svih dotadašnjih fanzina jer nam nije služio da bismo se odmorili od stripova koji bi se radili po narudžbi, kako je to bilo uobičajeno. Mi smo voljeli komercijalne stripove pa je okosnica Endema zapravo bila naša serija junaka. Bili smo entuzijasti. Poznati američki stripaš Howard Chaykin rekao je da se ‘ne može jednog dana, odjednom, odlučiti da ćeš crtati stripove jer bi to baš bila zanimljiva karijera.’ Crtanje stripova je poziv, jer je to konstantno crtanje. Kad pogledate ilustraciju ili sliku, oni su jedno djelo i završena priča. Strip na jednoj stranici ima nekoliko ilustracija, a kad stranica dođe do kraja, na drugoj se nalazi još ilustracija koje čine priču. Strip zaista moraš voljeti”, pojasnio je Talajić koji je u to vrijeme, iako profesionalno usmjeren i zaposlen u struci, danju predavao u muzičkoj školi, a noću crtao stripove.

Krajem 90-ih počeo se družiti s drugim strip umjetnicima, Goranom Sudžukom, Esadom Ribićem, Edvinom Biukovićem. U to je vrijeme radio autorske stripove, crtao je za Modru lastu i Prvi izbor, dječje i školske časopise koji su objavljivali stripove. Kad god bi netko od domaćih strip crtača dobio posao u inozemstvu, Talajić bi ih zamolio da pošalju i njegove radove. Kako je Sudžuka tada radio za jednog malog američkog izdavača koji je pokrenuo izdavačku kuću i tražio crtače, na njegovu preporuku Talajić mu je poslao radove i dobio takozvani ”exposure gig”, odnosno objavljeni su mu stripovi besplatno, da bi se vidjelo kako publika na njih reagira.

“Vrlo brzo nakon toga dobio sam strip ‘Dead World’, serijal o zombijima. To je moj prvi veliki projekt u sklopu kojeg sam napravio četiri epizode na 22 stranice. Taj je strip bio kultni serijal, a mislim da čak i danas izlazi. Tako je počeo moj profesionalni angažman. Tad sam napravio jednu suludu stvar – dao sam otkaz u školi. To je bila glupost a ne hrabrost, jer je tada u mojoj glavi taj prvi posao strip crtača značio da sam sve riješio, da sam postao crtač, iako je to zapravo bio tek početak i radio sam za malo novca. Radio sam i do 12 sati dnevno jer sam bio neiskusan, sporo sam crtao i imao sam puno posla koji sam morao raditi da bih dobio pristojan honorar. On nije bio siguran jer je to bio mali izdavač, pa bi autore neredovito plaćao”, objasnio je Talajić koji je ubrzo nakon toga za još jednog malog američkog izdavača radio strip “Hunter’s Moon’, po scenariju Jamesa L. Whitea, najpoznatijeg po scenariju za film “Ray” o Rayu Charlesu. Bila je to priča o odnosu oca i sina koji se zbližavaju kroz lov i pustolovinu. No tu priču nikad nije završio, za čim danas jako žali. Nije ju završio zato što je dobio ponudu da radi u Europi za francuskog izdavača Delcourt, koji je pokrenuo projekt Ex Libris, strip adaptacije djela klasične literature. Unutar te edicije je bio i serijal ”Spomenici kulture”, u kojem bi se adaptirala Biblija u stripu. Dobio je posao da crta priče iz Novog zavjeta, što je jedna od njegovih životnih opsesija. Zov posla bio mu je neodoljiv, pa je odustao od projekta ‘Hunter’s Moon’.

“Problem s Francuzima bio je u tome što su smatrali da se ne može raditi više od jedne stranice tjedno. Meni je to bilo malo i financijski i crtački. Na koncu sam shvatio da ne znaju što rade, pa sam preuzeo pisanje scenarija i napravio Novi zavjet do kraja. U radu s njima shvatio sam što to znači biti slobodan umjetnik, kad sam dva, tri mjeseca bio bez primanja. Dugo su razmišljali o svemu, premišljali se, a ja nisam mogao čekati. Stoga sam počeo raditi razne stvari, primjerice crtao sam za reklamne kampanje. Tada sam shvatio da imam već dovoljno iskustva i da moji stripovi pristojno izgledaju te sam odlučio da ću se javiti urednicima u Marvelu. Uvijek mi je to bio cilj. Nakon što sam im poslao mail, istog dana dobio sam odgovor od Axela Alonsa, današnjega glavnog urednika Marvela. Rekao je da mu je zanimljivo to što sam poslao i da mu dam vremena da vidi koji će mi projekt dati. Mjesec dana kasnije dobio sam prvi scenarij, a u međuvremenu sam ga bombardirao raznim likovima i crtežima, samo da vidi ‘kako dišem’. To je bila dobra taktika, pa sam dobio scenarij za ‘Deadpool’. Taj je strip bio iznimno popularan, ali ne kod nas. Tako je to krenulo i odonda redovito imam posla”, ispričao je Talajić kako je započeo suradnju s Marvelom. Za Nacional je pojasnio kako se radi u toj tvrtki.

“Postoji standard kako likovi izgledaju i oni se moraju poštivati. Što je lik poznatiji, to su pravila stroža. S ‘Deadpoolom’ nisu bila toliko stroga jer je on parodija tog univerzuma. On je spadalo koje se ruga sa žanrom, komunicira s čitateljima i ruši sva pravila. Najprije mi pošalju detaljni scenarij u kojem piše koliko strip mora imati stranica, što se događa na pojedinoj stranici, koliko ona ima kadrova i slično. Onda skiciram scenarij i pošaljem im ga da ga odobre. Kad ga provjere najprije ga nacrtam s olovkom, a kad se i ta verzija odobri, nacrtam konačni strip. Nakon toga se šalje koloristu, a kad je on gotov, upisuje se tekst stripa. Daju mi oko mjesec i pol dana za jednu epizodu, točnije šest tjedana za 20 stranica, posve gotovih, od skice do kolora”, rekao je Talajić i dodao kako je trenutno strip u Americi popularniji i jači nego ikad.

Ali kraj 90-ih i većina 2000-ih bile su loše godine za tržište stripa, pa je čak i Marvel bio pred bankrotom. Međutim, filmovi su jako pomogli u popularizaciji stripa. Mnogi su se bojali da će videoigre uništiti strip, no to se nije dogodilo, pa se niša u kojoj se našao strip proširila i ponovno pronašla svoj put. Kompanija Walt Disney je 2009. kupila Marvel i moćna filmska industrija je pomogla u procvatu stripova jer filmovi populariziraju stripove i služe ima kao temelj za scenarije i ekranizacije. Kako strip zbog te industrije jača, razvijaju se i brojne druge kuće, od najmanjih do velikih izdavača stripova, pogotovo u Americi. Što se tiče europskog stripa, Talajić tvrdi da je dobra situacija.

“Francuzi i Belgijanci su uvijek bili jaki. Nakon Drugog svjetskog rata Francuzi su imali odličnu kulturnu politiku, pa su odlučili da ako netko želi uvoziti određeni broj američkih stripova, onda mora objaviti isto toliko domaćih. Tako je zaštićena domaća industrija, a omogućen je i rast domaćeg tržišta. U Bruxellesu postoji i Muzej stripa, pa je kultura stripa u Europi ozbiljna umjetnička djelatnosti. Strip crtači su jako cijenjeni. Jedan od njih je i Alfonso Font, legendarni autor koji će ove godine biti gost na 18. festivalu stripa Crtani romani šou koji će se održati od 15. do 17. svibnja u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika. Strip se cijeni u Europi, a kod nas i dalje postoji distinkcija između ozbiljne i neozbiljne umjetnosti, što nema smisla”, smatra ovaj crtač koji je pokušao objasniti i kakva je situacija u Hrvatskoj. Kaže da domaći strip još uvijek životari u školskim časopisima, a autori ga rade za simbolične honorare. Domaćih crtača ima dosta i jako su dobri, a mnogi rade i za inozemne izdavače.

HULK, POPULARNI JUNAK FILMA ‘OSVETNICI 2: VLADAVINA ULTRONA’ INSPIRIRAN JE STRIPOM. TALAJIĆ JE JEDAN OD AUTORA KOJI JE NACRTAO HULKA
FOTO: Privatna arhiva

“Svijet je postao globalno selo, lokalne teme i lokalni ljudi nemaju smisla. Nema više male bare i velikog oceana, sve je postalo veliki ocean, što nije loše jer koliko god su ljudi prisiljeni da imaju konkurenciju u cijelom svijetu, istodobno je svatko dostupan i svatko može pozornost preusmjeriti na sebe. ‘Najhrvatskiji’ strip je ‘Grendel Tales’ Darka Macana i Edvina Biukovića. Strip govori o postapokaliptičkom Zagrebu, u kojem se sukobljuju bande Agram i Sava. Riječ je o lokalnoj priči koja se bavi domaćom poviješću, čestim ratovima i slično. Koga briga to što ga je objavio Dark Horse u Americi? To je ozbiljan kultni strip”, objašnjava Talajić i kaže da se na tom primjeru vidi da strip itekako može pokazati političku satiru. Stalno se pojavljuju stripovi koji komentiraju sadašnjost ili ”proriču” budućnost. Takav je, kaže, “V kao Vendetta” Alana Moorea, koji se bavi totalitarizmima i diktaturom kapitala te “Watchmen”, koji prati svijet na rubu kolapsa. Talajić smatra da strip mora biti aktualan jer su drugačija vremena od onih u kojima je odrastala njegova generacija, kad je cijela akcija bila takva da je glavni negativac saznao identitet glavnog pozitivca i onda je djevojku okrenuo protiv njega, pa su se potukli iza zgrade. “Takva priča je nezanimljiva, ulozi su veći, pa sve mora biti jače, prepoznatljivije, upečatljivije, što sličnije stvarnosti”, kaže Talajić koji trenutačno crta jedan za njega poseban strip. Da mu je netko rekao kako će crtati takav strip, priznaje da mu ne bi vjerovao. Oduvijek je bio fan borilačkih vještina, a legendarni hongkonško-američki glumac i majstor borilačkih vještina Bruce Lee u njegovu je svijetu uvijek bio broj jedan.

“Tih 70-ih godina eksplodirao je val ‘bruceleejevštine’, posebno zbog filma ‘U zmajevom gnijezdu’ i nažalost zbog njegove smrti, pa je Marvel tada pokrenuo seriju stripova s likom koji se zvao Shang-Chi. Izgledao je kao Bruce Lee, imao je iste probleme i ponašao se kao on. Taj lik mi je bio najdraži iz te palete. Od prvog dana otkad sam dobio posao u Marvelu maltretirao sam svog urednika, koji je također veliki fan tog lika, da moram nacrtati bar jednu stranicu Shang-Chija. Ukazala mi se prilika prošle godine kad sam čuo da se planira uvesti serijal s tim likom te sam im poslao nekoliko stranica. Njima se to svidjelo i sad radim ‘Master of Kung-fu’, a glavni je lik Shang-Chi!”, uzbuđeno govori Talajić o poslu o kojemu je sanjao kao dijete.

Upitali smo ga kako se današnja djeca odnose prema stripu, je li on za njih zaboravljena zabava. Talajić tvrdi da je strip puno zahtjevnija vrsta zabave od, primjerice, videoigara, jer ne traži toliko direktan angažman. U stripu je čitatelj promatrač, dugačak je, ima puno teksta, a nema specijalnih video-efekata i zvuka. “Onda na red dolazimo mi crtači. Kad sam bio klinac i kad bih čitao nešto što mi je bilo zanimljivo, okrenuo bih stranu, a tamo me čekao neki sjajan efekt, kaos, ludnica. Zbog tog ‘vau’ efekta poželio sam crtati strip. Kad bi svakom od nas uspjelo da ‘zarazimo’ jednog klinca tim efektom, postigli bismo puno. U strip morate investirati i znati da će neko vrijeme donositi gubitak, jer je on kultura, koliko god to neki osporavali i smatrali ga šundom. Strip je likovna, narativna, spisateljska kultura i treba odgojiti crtače i scenariste tako da ih financijski motivirate, date im prostor gdje će objavljivati svoje radove, a da to ne bude šest strana stripa mjesečno u dječjim časopisima. Strip morate držati ljudima pred očima da bi ga počeli konzumirati, da bi se zainteresirali za njega i da bi jednog dana postao dio svakodnevice”, kaže Talajić i smatra da je iznimno loše to što u Hrvatskoj potencijalni strip crtač još uvijek nigdje nema priliku razviti talent. Postoje radionice koje su sporadične i traju tjedan dana, ali organiziraju se samo jednom godišnje. ”Na Likovnoj akademiji se strip dugo godina smatrao šundom, a ne znam je li se išta promijenilo. Smatralo se da je sve što dolazi sa zapada bezvrijedno i neozbiljno, pa je i strip zbog toga bio proglašen šundom. No unatoč tomu što u nekim zemljama ima veliku tradiciju i vrednuje se kao umjetnost, u Hrvatskoj nema budućnosti za strip, kao ni za mnogo toga”, tvrdi Talajić.

Urednik u izdavačkoj kući Libellus Damir Raič kako se u Hrvatskoj najbolje prodaju talijanski stripovi Alan Ford, Zagor, Dylan Dog, Tex Willer i to su izdanja koja se još uvijek mogu naći na kisocima.

“U Hrvatskoj izlazi velik broj stripova, ali u nakladama od svega nekoliko stotina. Za usporedbu, zlatnih osamdesetih neki od najpopualrnijih stripova u Jugoslaviji su se prodavali u desecima tisuća primjeraka”, kaže Damir Raič iz Libellusa, kuće koja objavljuje priče vrlo poznatih junaka stripova, kao što su spomenuti Zagor ili Dylan Dog. Osim njih, u Hrvatskoj stripove objavljuju još neke izdavačke kuće, ali tržište je iznimno malo.
Najvažnije u stripu je, objašnjava Dalibor Talajić, da se vješto slikom ispriča priča. Sve ostalo – jesu li pozadine iscrtane, jesu li grimase adekvatne, je li nešto dobro nacrtano – samo je dodana vrijednost.

“U mojoj glavi strip je kao da gledam crno-bijeli film. Crna boja dodaje ili oduzima dramatiku. Moji su likovi kao glumci u nijemim filmovima, jer tad nije bilo boje pa su se radila čuda u eksperimentiranju s crnom i bijelom bojom. Jedan kadar stripa mora biti u jasnoj korelaciji s drugim kadrom na stranici, nekoliko kadrova mora stvoriti grafičku cjelinu na stranici, nekoliko stranica u kontinuitetu mora imati svoju dramaturgiju”, rekao je Talajić i naglasio da je tehnika stripa slična filmu jer ne mogu se neprestano događati akcije, radnja se mora smiriti i autor treba odabrati neki trenutak koji će izdvojiti i slično. Kaže da mnogi ne razumiju kako je strip crtač, ako ga usporedimo s filmašima, sve u jednom: redatelj, koreograf, glumac, kostimograf i scenograf.