Nedavno se na streaming platformama u svijetu počela emitirati nova animirana TV serija „Hit-Monkey“ u produkciji Marvel Televisiona, nastala na temelju istoimenog stripa koji je s Danielom Wayom prije desetak godina kreirao hrvatski strip-crtač i autor Dalibor Talajić, koji već godinama crta za najvećeg izdavača stripova na svijetu Marvel Comics.

Sin proslavljene operne dive Ljiljane Molnar Talajić, o kojoj je u suautorstvu napisao knjigu „La Molnar“, profesionalno se stripom bavi od 2005. godine. Nakon suradnje s nekoliko europskih i američkih izdavačkih kuća, 2009. godine dobiva stalni angažman u Marvel Comicsu, za koji je tijekom godina crtao neke od najpoznatijih superheroja poput Nevjerojatnog Hulka, Shang Chia, Wolverinea, Ghost Ridera, kao i strip „Deadpool Kills the Marvel Universe“ koji je postao jedan od najprodavanijih naslova u Marvel Comicsu svih vremena. Talajićev autorski strip „Madaya Mom“, nastao 2016. godine u suradnji s novinarkom ABC-ja Rym Momtaz i temeljen na ratu u Siriji, uvršten je u kurikulum američkih srednjih škola, za pomoć u nastavnoj obradi teme izbjeglica i civila u ratu uopće. Godine 2020. za NBC News je kreirao strip „Covid Chronicles“ u kojem je dokumentirao aktualne borbe „malih ljudi“ u srazu sa svjetskom pandemijom. Činjenica da je Marvel snimio animiranu seriju po predlošku hrvatskog strip-autora jedan je od najvećih uspjeha hrvatskog stripa u svijetu.

NACIONAL: Je li Marvelu trebalo deset godina da otkrije potencijal vašeg stripa „Hit-Monkey“ ili je deset godina bilo potrebno kako bi se vaš strip pretvorio u animirani film?

Puno je faktora u igri. U doba kad se „Hit-Monkey“ rađao, Marvel je prolazio kroz svoje najdramatičnije razdoblje. Krajem devedesetih bio je pred bankrotom i bilo je jasno da se neke stvari u uređivačkoj politici kompanije moraju mijenjati. U tom smislu u Marvel je došao Axel Alonso, tada već legendarni urednik u DC-ju, zapravo, u podediciji DC-ja koja se zvala Vertigo.

NACIONAL: Kakav je u to vrijeme bio DC, odnosno Vertigo, u odnosu na Marvel?

Vertigo je propagirao malko drukčije, nešto hrabrije naslove u odnosu na prevladavajući superherojski žanr. Marvel je, dakle, također htio zamutiti vodu malo, želio je postići efekt uslijed kojeg bi se o njemu opet počelo pričati. Utoliko je Alonso inicirao pomake u pristupu galeriji Marvelovim likovima, kao i stvaranje novih, pomalo bizarnih, koje čitatelji i ne bi nužno od Marvela očekivali. I eto nam Hit-Monkeyja! Čast da ga utjelovim dopala je meni jer sam – iako tada vrlo nov u Marvelu – već bio na glasu kao netko čiji likovi imaju izraženu i živu gestikulaciju. A kako je Hit-Monkey majmun – dakle, ne govori – govor tijela i izrazi lica bili su vrlo važno oruđe pripovijedanja.

NACIONAL: Znači li to i da je odmah bio dobro primljen kod publike?

Naslov jest bio nekakav mali šok. Trebao je biti jedna, samostalna priča, no dovoljno je bio uspješan da je polučio mini serijal, koji je kompletirao njegovu povijest. Nije se probio u prvi ešalon junaka niti je ikad više imao dulji neki svoj projekt, ali se povremeno pojavljivao kao gost, najčešće Deadpoolu. S vremenom je stekao kultni status i stalnu malu publiku. Kako je Marvel rastao i vratio se na tron najsnažnijeg strip izdavača, pa zagrabio silovito i u svijet filma, počeo je rasti interes publike i za mnoge druge Marvelove likove, a ne samo – sada svima poznate – Avengere. Deadpool, koji je pod Alonsovim vodstvom također postao planetarno popularan, etablirao se kao lik koji otvoreno parodira žanr čije je i sam dijete. Samim time otvorio je put i ovim drugim, bizarnijim likovima iz Marvelova portfelja. Procvat raznih platformi za videostreaming rezultirao je glađu za najrazličitijim sadržajima – i eto: Hit-Monkey se pojavio kao logičan izbor nečeg svježeg.

NACIONAL: Vi ste s Danielom Wayom kreirali Hit-Monkeyja. Kako ste uopće došli na ideju da majmun ubojica ima zaštitnika u duhu američkog plaćenog ubojice i postane novi akcijski junak? Dosta bizarna ideja.

Ideja je Danielova. Trebao mu je netko tko će navoditi Hit-Monkeya kroz naš, ljudski svijet, kao i netko tko će čitatelju zapravo prevoditi i komentirati majmunovo ponašanje. Kako je ta buddy-buddy formula eksploatirana na najrazličitije načine, pomučio se tražeći originalan par u tom smislu. Duh čovjeka i živa životinja još zbilja nisu viđen par. A onda, podvalio je i malu inverziju: čest moment u duhovnosti jest potraga za odgovarajućim duhom životinje koji nam je komplementaran. Ovdje životinja ima svoj ljudski komplementarni duh. I naravno, kako duh ne može fizički djelovati, uz sav racio je nemoćan pred impulzivnošću majmuna.

NACIONAL: Je li Hit-Monkey možda tim činom postao i potencijalni lik za novi Marvelov igrani blockbuster?

Hm. Tko zna?! Opet, Deadpool je širom otvorio vrata bizarnim likovima, kao i eksplicitnom nasilju na filmu. A u Hit-Monkeyju ni jednog ni drugog ne nedostaje. Dakle, iz vaših usta…

NACIONAL: Nešto više od deset godina već crtate stripove za Marvel Comics. Kako je uopće došlo do vaše suradnje s najvećim izdavačem stripa na svijetu?

Puno se i dugo crtalo prije no što je do toga došlo. Moj prvi proboj u profesionalni američki strip je bio 2005. godine, za američkog malog izdavača Desperado, koji, nažalost, više ne postoji. Potom BOOM! Studios, pa francuski Delcourt. I onda, u skladu s onom izrekom kako do djevojke ne dolazi lijep nego uporan – dočepao sam se prvog angažmana u Marvelu. Presretan sam bio: htijući oduvijek crtati stripove, ja nisam sanjao autorski strip. Već upravo to – crtati superjunake za Marvel.

Bože, koja pradavna prošlost je to. Ali divno, romantično doba u kojem sam počeo otkrivati sebi slične luđake, koji su iste djetinje snove sa mnom dijelili. Tihomir Tikulin – Tico i Sebastijan Čamagajevac, izvorni endemci, i danas su moji prijatelji i suradnici. A u Modroj lasti sam imao čast družiti se s pokojnim gospodinom Pazmanom. Vrlo važan mi je bio: to je bilo vrijeme u kom ja nisam baš briljirao crtežom, no iz nekog razloga on je baš vjerovao u mene.

NACIONAL: Strip koji ste crtali za Marvel Comics „Deadpool Kills the Marvel Universe“ ujedno je i jedan od najprodavanijih stripova Marvel Comicsa svih vremena. Koliko vam je ta činjenica pomogla u nastavku suradnje?

To je bio zapravo prijelomni trenutak moje karijere. Bilo je doba velike svjetske ekonomske krize i industrija zabave, u koju strip spada, trpjela je poprilične udarce. Marvel je tada gasio mnoge serijale i pokretao te „filter projekte“ kao što je i „Deadpool kills…“ Nazvao me Alonso, tada već glavni urednik u Marvelu, i rekao da je to baš projekt za mene. To je bilo – stani pani. I ispalo je dobro. Ispalo je odlično!

NACIONAL: Jeste li nakon tog postignuća imali odriješene ruke da radite strip po želji?

Mogao sam birati tada. Imao sam opciju biti glavni crtač na stalnom, tekućem serijalu o Deadpoolu ili – i tu se moja pretencioznost pokazala skoro pa suicidalnom – crtati Dextera.

NACIONAL: Koliko je Dexter u to vrijeme bio popularan?

Dexter je bio na vrhuncu popularnosti i baš se emitirala njegova posljednja, osma TV sezona. Marvel je otkupio prava na strip adaptaciju i adut projekta bio je što će baš Jeff Lindsey pisati scenarije. U portfelju Marvelovih crtača Lindseyju sam se baš ja svidio. Pretenciozan kakav jesam, odmah sam prihvatio projekt, jer je to bilo nešto što Marvel još nije bio objavljivao, a ni ja nisam imao iskustva sa psihološkim trilerima. Izazovu jednostavno ne mogu odoljeti i bacio sam se u to. Ispalo je daleko većim izazovom. Lindseyju očito do stripa nije bilo baš stalo, tako da, uz to što sam morao mnoge stvari u scenariju mijenjati ne bi li bile suvisle u stripovskoj naraciji, čak sam morao, a da bi strip zadržao redovit ritam objavljivanja, jednu čitavu epizodu i sam napisati. A i sam scenarij bio je više kao dijalog-lista. Jako malo mizanscene, jako malo atmosfere je bilo opisano.

NACIONAL: Je li bilo teško istovremeno biti crtač i scenarist?

Namučio sam se poprilično, no sve je to bilo vrlo dobra investicija u nešto što će doći kasnije. Paradoksalno, strip jest bio tržišno uspješan, ali Dexterova publika je upravo to – Dexterova publika. Nitko od redovitih čitača stripa nije čitao Dextera. Tako da su me dvije godine rada na tom stripu zapravo udaljile od moje publike.

NACIONAL: „Deadpool Kills the Marvel Universe“ bio je najprodavaniji, a koji vam je najdraži strip koji ste kreirali za Marvel Comics i zašto?

Shang Chi! Odrastao sam na Bruceu Leeju i dan danas ga iznimno poštujem. Shang Chi je nastao u dobu kad je čitav svijet bio očaran filmom „U zmajevom gnijezdu“ i uopće ostavštinom prerano preminulog Leeja. Shang Chi je izgledao kao Bruce Lee, ponašao se tako, imao probleme kao Bruce Lee – samo se zvao Shang Chi. Obožavao sam taj strip i od prvog prvcatog e-maila koji sam dobio iz Marvela, maltretirao sam ih da mi daju da ga crtam. S vremenom je Shang Chi pao u neki treći, četvrti plan Marvelove galerije likova, tako da nije bilo interesa za njegovo objavljivanje. Ipak, Deadpoolov uspjeh priskrbio mi je neke kredite i dobio sam mini serijal „Master Of Kung Fu“. Dodatno mi je taj projekt drag jer je moj crtež tuširao naš Goran Sudžuka, a obojio nas je Miroslav Mrva. Uživali smo kao mala djeca na tom projektu! Danas je zahvaljujući filmu, kao i potrebi za rasnom diversifikacijom, Shang Chi opet jedan od najslavnijih Marvelovih likova. Tiho si tepam da mu je taj status i naša mala kaplja pomogla tkati.

NACIONAL: U suradnji s novinarkom ABC-ja Rym Momtaz kreirali ste 2016. godine strip „Madaya Mom“ koji je inspiriran stvarnom pričom iz opkoljenog grada Madaye u Siriji i koji je brzo potom uvršten u kurikulum američkih srednjih škola za pomoć u nastavnoj obradi teme izbjeglica i civila u ratu uopće. Koliko je teško stripom doprijeti do publike i ispričati im stvarne priče iz života, poput priče u tom stripu?

Spomenuo sam probleme s Dexterom. Upravo to, izgradnja svijeta ni iz kakve količine podataka u tekstu, trenutno me je predstavila kao jedinog tko uopće može nacrtati Sirijkinu priču. Iz ABC Newsa došli su s idejom da se njena priča nekako nacrta, jer fotografije nije moguće bilo priskrbiti, no imali su samo šture SMS-ove. Urednici su se pogledali i u isti glas rekli: Dalibor!

NACIONAL: Kako ste se snašli u tom projektu?

Sam projekt bio je jako težak. Nikakve reference nisam imao, ali daleko teže je što se to odvijalo u zapravo stvarnom vremenu. To nije bila priča o nekom događaju od prije deset i više godina. To je bilo sada, upravo dok crtam. Jako me je bilo strah kako će ona sama to doživjeti, jer svi smo zajedno hodali po vrlo tankoj crti između reportaže i eksploatacije tuđe patnje. Kada je Rym poslala strip toj ženi putem MMS-a, svi smo strepili kako će reagirati. Osvrt na moj strip bio je tek jedna rečenica: Kao da je bio tu. Dušu sam isplakao tog dana od olakšanja.

Veliki sam fan filma o Supermanu, onog starog iz 1978. godine. U njemu se odvija jedan zgodan dijalog između mladog fotoreportera Jimmyja Olsena i tada već novinarske zvijezde Lois Lane. On je u jednom trenutku pita kako dolazi do velikih priča. „Dobar novinar ne dolazi do velikih priča“, ona mu odgovara, „dobar novinar ih čini velikima!“ To je nekako i moja ideja vodilja. Smatram da je moj zadatak pronaći ono važno u scenariju i izvući to na vidjelo, neovisno o žanru. Svaki lik, svaka scena, svaka priča može biti i uvjerljiva i atraktivna ako crtač u nju vjeruje.

NACIONAL: Prošle godine ste za NBC počeli objavljivati zanimljive stripove posvećene pandemiji covida-19 „Covid Chronicles“. O čemu se zapravo radi?

Svašta se događalo u ovoj pandemiji, a najnevjerojatnija je ta nevjerica oko njezina postojanja uopće. U Americi je to posebno bilo izraženo. Sada je lakše. Sada nema nijedne osobe koju poznate, a da nije imala covid ili da netko njoj blizak nije imao covid. Tada je bilo obrnuto. Lako je bilo ne vjerovati u virus iako su ljudi već naveliko umirali. Axel Alonso je u međuvremenu otišao iz Marvela, pokrenuo svoju izdavačku kuću AWA i mnoge crtače povukao za sobom. „Madaya Mom“ je bila referenca za „Covid Chronicles“, odnosno, ta sposobnost da poistovjetim čitatelja s patnjom malih, običnih ljudi, ne nužno heroja koji spašavaju multiverzum. Kako i sam dolazi iz novinarstva, Alonso ne propušta priliku da zagrize u neki projekt koji se bavi stvarnošću oko nas. Njegov prijatelj i novinar Ethan Sachs skupio je desetak priča ljudi koji su na ovaj ili onaj način bili u kontaktu s bolešću i uobličili smo to u strip. Strip je kao važan društveni projekt nagradilo udruženje novinara New Yorka.

NACIONAL: Imate li kakve povratne informacije o reakciji čitatelja na taj strip?

Iznimno je dobro primljen. Vrijeme u svom tijeku gomila događaje pa tako, nažalost, i silne preminule. Taj skup priča iz života raznih ljudi mnogim čitateljima postao je i nekakva relikvija koja ih vezuje uz mučno doba, kao i uz mnoge njima drage osobe kojih više nema.

NACIONAL: Jedan ste od najuspješnijih strip-crtača u državi u kojoj je strip gotovo zanemarena umjetnost, i to unatoč nemalom broju vrhunskih strip-crtača i ilustratora koji su ostvarili globalni uspjeh, poput Mirka Ilića, Igora Kordeja, Milana Trenca, Edvina Biukovića, Gorana Sudžuke itd. Zašto je, po vašem mišljenju, strip u Hrvatskoj toliko minoriziran?

Ne bih rekao da je minoriziran. Mnogo je izdavača, nekoliko festivala, mnogo autora. Ali mi smo jako mala zemlja i samim time je i niša za strip jako mala. Znao sam biti vrlo strog i reći kako strip-scena ne postoji i ne može postojati dok god autori ne mogu tu živjeti od svojeg rada. Ali interes za strip postoji, štoviše, baš glad za stripom. U zadnje vrijeme bude se opet i fanzini, autorski samizdati. Strip, dakle, nije jako bitan, ali je itekako živ.

NACIONAL: Što bi, po vašem mišljenju, trebalo poduzeti da vizualna kultura dobije na važnosti u obrazovanju i da se strip počne tretirati kako i priliči devetoj umjetnosti?

Mi smo bića koja se najviše oslanjaju na čulo vida. A sam vid nam je nevjerojatno sofisticiran. Likovnost, osmišljavanje prostora, likovni ukus, aspekti likovnog izražavanja itd. Sve je to užasno važno u našim životima. Strip je, štoviše, spoj pisane riječi i naracije slikom. Često vrlo kompleksan. Nekome tko se nije susretao sa stripom to može biti jako težak medij za konzumaciju. Strip iziskuje jednu posebnu vrstu pismenosti. Kako bi se strip vratio u fokus koji, kako duboko vjerujem, zaslužuje, mora ga se vratiti u škole. I to besplatno, kako uopće ne bi bilo dileme oko toga mogu li roditelji djeci to priuštiti. Kultura uopće, pa tako i strip, ne smije biti gledana kao trošak, već kao investicija. A je li tome tako odgovorite si sami. Evo, da vam pomognem: likovni odgoj je u nastavnom programu kao blok sat, jednom u dva tjedna.

NACIONAL: Diplomirali ste glazbenu umjetnost na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, što ne čudi, s obzirom na to da ste ipak sin operne dive Ljiljane Molnar Talajić, o kojoj ste napisali knjigu „La Molnar“. Veći dio života bavite se stripovima, ali ste i jedan od najvećih aktivista u osvještavanju autizma, o čemu ste 2018. godine napisali knjigu „Most ponad burne rijeke… ili o velikoj borbi jednog malog tatinog borca“. U njoj ste pisali i o utjecaju popularne kulture, pa tako i stripa i glazbe, na svog sina kojem je dijagnosticiran poremećaj autističnog spektra. Koliko, po vašem mišljenju, pop kultura ima utjecaja na formiranje mladih ljudi i koliki je zapravo doseg današnje pop kulture na nove generacije i njihovo sazrijevanje?

Ne znam jesam li među najvećim aktivistima, ali recimo da sam glasan i javan, što mislim da je i jako važno i potrebno, jer naše društvo sramotno malo zna o autizmu. Gotovo isključivo se taj pojam upotrebljava kad političari jedni druge časte da su autistični. Pop kultura je iznimno važna. Kad se o njoj priča, nekako je kontekst razgovora takav kao da je riječ o nečem ipak manje vrijednom u odnosu na pojam visoke kulture. No visoku kulturu se doseže u životu – ako se ima želju. A pop kultura je ono što nas doista formira, ono s čim odrastamo i razvijamo se. Htjeli mi to priznati ili ne, jako je važno što i u kojoj dobi djeca konzumiraju, bilo kao glazbu, crtani film, knjigu, strip itd. Urednik je, recimo, vrlo vrlo važno zanimanje.

Urednička politika je pojam koji se danas ne shvaća dovoljno ozbiljno, rekao bih. Danas, govorim kod nas, najčešće je urednik osoba koja se brine o rokovima. No urednik je edukator. On postavlja smjer i u njemu bira sadržaje. Kad sam ja bio klinac, dokumentarni filmovi na javnoj televiziji bili su pravo blago. Čitave obitelji su ih gledale. To je doista svaki put bio događaj. I svaki je završavao istom odjavom: „Odabrao Đelo Hadžiselimović“. I nakon više desetljeća pojavi se jedan mladi bend koji svoj album nazove „Sve što znam o životu je… odabrao Đelo Hadžiselimović“. Prvo, kao gesta, kao profesionalna i osobna satisfakcija, to je predivno. A drugo, pokazuje koliko je neslućeno dobar urednik važan. To je osoba koja usmjerava pop kulturu, koja prepoznaje ideju važnu čitavom društvu. Ne može tržište samo to isfiltrirati. Ne ni u kulturi, a ne ni u pop kulturi. Mi jesmo pop kultura. Jako je bitno što jesmo i što su nam vrijednosti. Dakle, treba nam nasušno još desetak Đela Hadžiselimovića.

NACIONAL: Strip „Hit-Monkey“ stvorili ste prije nešto više od deset godina. Na kakvom stripu ili projektu trenutno radite?

Kao što rekoh, AWA je nekoliko godina star izdavač i sada sam s njima. „Hotell“ je horor-strip koji je doživio popriličan uspjeh i sad crtam njegov nastavak. Uz „Covid Chronicles“, za AWU sam nacrtao i „Casual Fling“, erotski triler u stilu filma „Fatalna privlačnost“ s Michaelom Douglasom, samo što su sada uloge zamijenjene: supruga je ta koja bude nevjerna i nađe se u neočekivano dubokim problemima zbog toga. Konačno, tu je i „STROP“, fanzin Darka Macana za koji s Krešimirom Biukom radim noir krimić smješten u Zagrebu „Zagrebljuje“. Doista uživam u stripu i nadam se da ću još dugo, dugo ostati zaljubljen u njega.