Na upravo završenom festivalu dokumentarnog rock filma DORF u Vinkovcima posebno priznanje žiri je dodijelio filmu „Retro Boom“ Dalibora Platenika, uz obrazloženje da „kao dokument vremena filmom prikazuje pojavu koja se kao konstanta provlači kroz pop kulturu današnjice već dekadama“, a riječ je o rockabilly sceni odnosno retro kulturi kao stilu zabave. Žiri je naglasio i da su „pomno zaokruženi svi važniji aspekti retro kulture u jedan vrijedan filmski dokument, koji krasi cool soundtrack vrsnih hrvatskih rockabilly bendova“. Platenik se potrudio predstaviti sve aktere scene, kako je još naveo žiri, te uključiti u priču retro kulturu u najširem smislu zbog čega imamo priliku uz autentičnu glazbu promatrati i upoznati modu, brijače, predmete, vozni park, ali i festivale i mjesta koja sve navedeno njeguju i revitaliziraju.

Dalibor Platenik, rodom iz Požege, dugogodišnji je snimatelj, montažer i redatelj. Odlikovan je medaljom „Bljesak“ 1995. godine kao ratni snimatelj. Od 2001. živi i radi u Zagrebu gdje snima spotove, dokumentarne filmove i radi kao vanjski suradnik brojnih televizijskih kanala. Kao jedan od snimatelja sudjelovao je u radu na dokumentarnom filmu „Astralis – institucija“ koji dobiva prestižnu nagradu u New Yorku kao najbolji strani glazbeni dokumentarni film na festivalu New York International Independent Film and Video Festival 2010. godine. Godine 2011. režira svoj prvi dokumentarni film „Rakija“ o tradiciji pečenja rakije u Slavoniji, a 2013. u suradnji s Dunjom Dubiel realizira film „Kad život pukne kao lubenica“ te 2019. „Čovjek i drvo“ s kojim je osvojio Silver Remi Award na 57. međunarodnom filmskom festivalu World fest Houston 2020. godine, kao i nagrade na filmskim festivalima u Švedskoj i Italiji. U povodu uspjeha filma „Retro Boom“ Dalibor Platenik dao je intervju Nacionalu.

NACIONAL: Kako i gdje se rodila želja da se retro kultura odnosno rockabilly trend pretoči u dokumentarni film „Retro Boom“?

Dok sam se družio s prijateljima s rockabilly scene i provodio vrijeme u klubovima, ideja se nekako slagala u mojoj glavi. Inicijalno sam htio snimiti manji film o autorskim bendovima u Zagrebu. No s vremenom, otkrivajući veličinu scene, to je jednostavno naraslo u nešto puno više od predstavljanja bendova.

‘Bogatstvo glazbe 50-ih, moda, pin-up djevojke, ljudi koji se bave plesom… Sve je to bilo puno šarma koji sam nastojao prikazati’, kaže Platenik o filmu. FOTO: Dalibor Platenik

NACIONAL: Samo snimanje materijala trajalo je par godina. Na što ste u filmu najviše stavili naglasak?

Primarni naglasak je baš na tim bendovima, nisu to isključivo rockabilly bendovi, ima tu dosta toga što čini glazbenu scenu. Moram napomenuti da ih je većina poznatija vani diljem Europe nego možda u samoj Hrvatskoj. To i jest nekakva čar, da imamo fantastične ljude koji rade svoje autorske pjesme, glazbu i aranžmane koji se po meni mogu svrstati u sam vrh europske scene toga tipa. Naravno, moram ih i nabrojiti jer sam i išao s time da u filmu bude isključivo autorska glazba. Spomenuo bih B and the Bops, Mississippi Queen, Billie and The Kids, Cat Paws i meni drag, a neprežaljen bend koji dugo već ne postoji, ali je u filmu, a to je Mad Men.

NACIONAL: Što vas se najviše dojmilo kroz intervjue s ljudima koji, mogli bismo reći, žive u obožavanom vremenu pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća?

Mene je privukla kompletna scena koja ima vrlo jaku bazu ljudi koji žive taj život od svojih ranih dječačkih i mladalačkih dana pa sve do danas. To su ljudi koji su srcem i ljubavlju kompletno u tome. Njihova svakodnevica prožeta je modom, stilom, glazbom i načinom života koji uvelike odskaču od današnjice.

NACIONAL: Što to konkretno znači? Po čemu se to vidi?

Jednostavno, nekim ljudima kao da je “vrijeme stalo” u godinama kada se živjelo sasvim drugim tempom i tome su vizualno, ali i glazbeno prilagodili svoj stil. Nekako, po meni, sve je bilo prirodnije i humanije od velike većine današnjih glazbenih izričaja. Bogatstvo glazbe 50-ih, moda, pin-up djevojke, brijači, ljudi koji se bave plesom… Sve je to bilo puno šarma koji sam nastojao prikazati.

NACIONAL: Što najviše pogoni te ljude da „žive svoj san“ i kao što se može vidjeti u filmu, doista u tome strastveno uživaju?

Da, neki ljudi doslovno to žive, a morao bih spomenuti nekako kao glavnu osobu koja mi se provlači kroz dokumentarac svoga prijatelja Igora Receka -Gangstera. Čovjeka velikoga srca i punog ljubavi prema starinama koje restaurira i koji doslovno u svakom svom segmentu živi svoj san. Njegova životna opsesija su starine kojima se bavi, neke se kod njega zadrže dulje, neke kraće, no on je isto tako kroz ples i retro modu istaknut u klupskim zbivanjima i jedno od vrlo rado viđenih lica koje svi vole. Nadalje, mogu spomenuti isto tako djevojke koje njeguju pin-up modu i styling, a u tome prednjači naša Ivana Greta Zotel koja je po meni svjetski poznati pin-up model i koja također živi svoj život, a o tome govori u filmu, o svojim počecima, uzorima i savjetima za mlade nove pin-up djevojke. Realno, većina svih mojih prijatelja s te vintage scene “živi svoj san” i mogao bih ih dosta nabrojiti, ali prikazao sam ih u filmu.

NACIONAL: Koliko vas je dugogodišnji međunarodni miting američkih automobila i motocikala Trash & Burn u Svetom Martinu na Muri inspirirao za film s obzirom na to da možemo govoriti o nekoj godišnjoj konvenciji zaljubljenika u taj stil?

Mislim da mogu zahvaliti direktoru i organizatoru Nevenu Faiću koji me je “uveo” u taj neki malo drugačiji svijet jer je njegov festival primarno baziran na tome – motocikli i američki automobili. Kad sam bio prve godine 2013. miting je ostavio jak dojam na mene, nisam znao da uopće tako nešto postoji kod nas, no osim automobila, tu su opet bili retro bandovi, što strani što domaći, djevojke koje su pozirale na tim starim modelima automobila, dosta štandova – sve kompletno jedan zanimljiv svijet, tako da sam morao dolaziti i pratiti i idućih godina rast festivala koji je bivao sve veći i bolji.

NACIONAL: Zanimljivo je da se na tom istom mitingu može vidjeti i jedan burlesque show, pin-up foto natjecanje, posjetiti pin-up hair & make up salon, salon za tetoviranje, brijačnica itd. Jeste li sreli posjetitelje tog mitinga koji su se nakon tog iskustva „preobratili“ i zaljubili u tu retro kulturu?

Naravno, ono što je meni zanimljivo, dio ljudi je tu radi nekoga “pomodarstva” i njima je to bio vikend ili mjesec ili godina zabave kroz sve to. Neki su nestali sa scene, dok dio ljudi pohodi festival svake godine i prati te su i dalje dio te scene. Vjerojatno je to normalno, jer svi “trendovi” imaju svoje uspone i padove. Mislim da je dobro to što sam nastojao filmom pokazati nešto drugačije i novo, od frizura do pin-upa i slično. Tako se scena uvijek može osvježiti nekim novim ljudima.

‘Filmom sam nastojao pokazati nešto drugačije i novo, od frizura do pin-upa i slično. Tako se scena uvijek može osvježiti nekim novim ljudima’. FOTO: Dalibor Platenik

NACIONAL: Iako nije jedinstven fenomen, upravo je rockabilly u Zagrebu od sredine osamdesetih postao izuzetno popularan. Kako objašnjavate iznimnu popularnost rockabillyja u to vrijeme?

Kako sam kao pubertetlija stjecajem okolnosti počeo i sam svirati po nekim malim bendovima, nekako je bilo vrijeme da se uz novi val u Europi pojavi ponovo taj trend, uz Stray Catse i neke slične bendove. Tako mislim da je i u Zagrebu, ali i u bivšoj državi dosta toga nastojalo pratiti trendove. Kako dolazim iz Požege, na samom početku 80-ih dogodio se band EX koji nažalost nikada nije završio na vinilu, ali je iz Njemačke moj dobar prijatelj Jurica Dizdarević donio sa sobom izvorni rockabilly i autorski pretočio tu ljubav i stil u grupu EX koja je tada glasila kao prva YU rockabilly grupa. Tako se isto i u Zagrebu scena stvarala uz odlične bendove koje ne moram nabrajati. Prateći trendove u svijetu, Zagreb je osamdesetih “posijao sjeme” toga što se događalo devedesetih kasnije s Mad Menom, a onda i ovih zadnjih desetak godina u Zagrebu koje možemo vidjeti u samom filmu.

NACIONAL: Govorimo o jednoj subkulturi koja možda nema neke svoje istaknute zvijezde i predstavnike u javnom životu u Hrvatskoj, ali ipak je u pitanju jedan pristojan broj ljudi koji obožavaju taj stil. O kakvom broju obožavatelja tog stila možemo govoriti danas u Hrvatskoj?

Istina, riječ je o subkulturi i dobro je tako, da ne postane totalno mainstream. Broj ljudi na sceni varira, ona je živa. Od ljudi koji su u plesnim klubovima, preko bendova koji se mijenjaju, dolaze ili odlaze – neki su tu duže, neki kraće. Pozitivna stvar je da postoji dobar krug koji će privlačiti vrlo vjerojatno mlađe, nije bitno je li to zbog frizura, odjeće ili zbog glazbe, a o samome broju teško je preciznije govoriti.

‘Privukla me scena koja ima jaku bazu ljudi koji žive taj život od dječačkih dana. To su ljudi koji su srcem u tome. Njihova je svakodnevica prožeta načinom života koji odskače od današnjice’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Na upravo završenom DORF-u u Vinkovcima dobili ste posebno priznanje žirija u kojem stoji da „film ‘Retro boom’ zaslužuje posebno priznanje kao sveobuhvatan i strastven dokument doprinosa jednog stila hrvatskoj pop kulturi“. Je li vas iznenadilo to priznanje?

Iskreno, da, iznenadilo me je jer nisam imao osjećaj da ću dobiti neku nagradu za film. No svakako mi je drago da su prepoznali to što radim i moram reći da takvih dokumentarnih filmova o retro sceni teško da ima u Europi, ali i u svijetu. No sada su idući korak strani festivali, da film bude prepoznat izvan Europe i puno, puno dalje.

NACIONAL: Budući da vam ovo nije prvi dokumentarni film, planirate li već neki novi?

Pandemija covida zaustavila me na neko vrijeme s filmom “Retro boom” i nekako sam se bio umorio od velikih količina materijala koje sam snimio i više puta montirao pa ponovo odustajao, mijenjao koncept i pokušao sažeti film pod jedno. No u “pauzi” sam se odlučio na jedan, recimo, povijesno-glazbeni dokumentarac koji radim sada već dvije godine. Riječ je prvenstveno o sceni mog rodnog grada – Požege, koji je imao neko svoje “zlatno vrijeme” 80-ih s mnogim bendovima koji su svirali te snimali albume i spotove.

Nažalost, nikada ni jedan bend nije objavio pravi nosač zvuka kao album tijekom 80-ih. Djelomično je taj film i autobiografski jer sam u par bendova svirao i bio autor.

Priča je krenula s par bendova, a sada, nakon dvije godine, riječ je više o desetak bendova i preko 20 intervjua, s puno povijesnih audio i video snimki koje se digitaliziraju i prilagođavaju video editiranju. No to je jedna nova priča, koja će povezati Zagreb i Požegu na svoj do sada povijesno nepoznat način iz jednog glazbenog kuta.