Rješavanje energetskih problema Hrvatske zahtijeva interdisciplinarni pristup koji uključuje reformu energetske politike, tehnološko osuvremenjivanje energetskog sustava te zajednički napor državnog i privatnog sektora u provođenju nužnih reformi i procesu diverzifikacije energetskih izvora. Prihvaćanjem obnovljivih izvora energije, poboljšanjem energetske učinkovitosti i modernizacijom infrastrukture Hrvatska može utrti put održivoj i otpornoj energetskoj budućnosti i u tom se procesu pozicionirati kao predvodnik u prijelazu na zeleniji i održiviji energetski sustav. S energetskim stručnjakom Daliborom Mikulićem, čovjekom koji je cijeli svoj radni vijek proveo u energetskom sektoru, porazgovarali smo o tome kako postići te ambiciozne ciljeve i kakvi nas izazovi na tom putu očekuju.

MEGAWATT: Prošle godine napisali ste osvrt na energetsku budućnost Hrvatske do 2030. Kako vidite tu budućnost i slaže li se vaš pogled sa službenom Strategijom energetskog razvoja Hrvatske koja je rađena 2020.?

Posljednjih godina intenzivnije pratim i analiziram stanje energetskog sektora u Republici Hrvatskoj, a to uključuje strateške dokumente i zakonska rješenja koja bi trebala omogućiti ostvarenje strateških planova. Postojeća Strategija energetskog razvoja temelji se na dvjema knjigama energetskog potencijala Hrvatske (Analiza prostornih kapaciteta i uvjeta za korištenje potencijala obnovljivih izvora energije u Republici Hrvatskoj) koje su radili Fakultet elektrotehnike i računarstva i EKO INVEST iz Zagreba u suradnji s Energetskim institutom Hrvoje Požar. Obje su bile dobre podloge za izradu jer su obuhvatile sve energetske segmente, a jednako su kvalitetne i danas. Međutim, ulazni podaci na kojima se temeljila izrada Strategije već su nakon godinu dana od donošenja bili zastarjeli, a to su demografski podaci i podaci o BDP-u. Nakon dvije godine dogodila se ruska invazija na Ukrajinu koja je značajno izmijenila stanje na energetskom planu, a tu su i novi ulazni podaci kao i početak istraživanja za korištenje geotermalnog potencijala u Hrvatskoj. Upravo zbog navedenog, važno je kontinuirano pratiti promjene koje su u okruženju, ali i u društvu i koje su stalne te tako širiti viziju, strategiju dopunjavati, koja treba biti puno ambicioznija. Treba pojačati segment obnovljivih izvora, posebno vjetra i sunca, značajno ubrzati geotermalne projekte, a posebnu pažnju treba posvetiti nuklearnom programu.

‘MOL je nedavno pustio u pogon postrojenje za proizvodnju zelenog vodika u svojoj rafineriji u Száshalombatti u Mađarskoj. Zašto se to nije moglo otvoriti u Sisku?’

MEGAWATT: Brojni ekolozi i javnost zalažu se za to da Hrvatska ulaže isključivo u OIE i da na toj vrsti energije temelji svoju energetsku budućnost. Slažete li se time i mogu li OIE zadovoljiti kompletnu potrebu Hrvatske za energijom?

Vjerujem da mogu. Ali samo ako u priču o obnovljivim izvorima energije uključimo nuklearnu energiju, budući da je i ona odnedavno, prema odluci Europske komisije, ušla u grupu „zelene“ energije. Kad uzmemo u obzir sadašnji kapacitet energetskih izvora u Hrvatskoj, vidjet ćemo da sada raspolažemo s nešto iznad 5000 megawatta instalirane snage. Uglavnom su to hidroelektrane, termoelektrane na ugljen i plin te još uvijek nedovoljno vjetra, solara i geotermala. Prema postojećoj strategiji, mi do 2050. godine možemo instalirati dodatnih oko 10.000 ili 11.000 megawatta snage kroz nove projekte vjetra, sunca, geotermalnih i nuklearnih izvora. Hrvatska taj potencijal ima i mi vrlo brzo možemo postati ne samo energetski samodostatni već i značajan izvoznik električne energije.

MEGAWATT: No kad kažemo „obnovljivi izvori“, javnost najčešće u tu grupu ne svrstava nuklearnu energiju. Mogu li vjetar, sunce i geotermali sami po sebi osigurati dovoljno energije za potrebe Hrvatske u narednim godinama?

Da, vjerujem da bi mogli.

‘U priču o obnovljivim izvorima energije moramo uključiti nuklearnu energiju s obzirom na to da je i ona odnedavno, prema odluci Europske komisije, u grupi ‘zelene’ energije’

MEGAWATT: S jedne strane želimo što više OIE u Hrvatskoj, a s druge što više električnih automobila koji ne zagađuju okoliš. Jesu li OIE dovoljni za proizvodnju tolikih količina energije potrebnih za punjenje automobila?

Svakako jesu, no sve je stvar naše volje i našeg opredjeljenja u razvoju budućnosti energetskog sektora. Ne vidim problem u dovoljnim količinama energije, veći je problem nedostatak punionica za električne automobile. Jedna Nizozemska je u 2022. imala već 75.000 punionica, a mi ih imamo instaliranih svega 700. Tu smo podbacili.

MEGAWATT: No imamo li dovoljno energije za opskrbu tih automobila? Otkud namaknuti struje velike snage kakve trebaju brzim punionicama?

Energije imamo dovoljno, no loše stojimo s elektroenergetskom mrežom u koju se godinama nije ulagalo. Sadašnja mreža teško može podnijeti tolika opterećenja i hitno treba snimiti postojeće stanje i krenuti u projekt ugradnje novih, ali modernijih punionica koje će skratiti vrijeme punjenja osobito kada se radi o osobnim ali gospodarskim vozilima, jer sve više turista iz zemalja članica Europske unije u Hrvatsku dolazi električnim vozilima.

MEGAWATT: Ako ovisimo o uvozu, što učiniti kad se dogodi još neka 2021./2022. godina kad su cijene energije na europskom tržištu otišle u nebo zbog rata u Ukrajini i špekulacija na plinskom tržištu?

Naša trenutačna potrošnja primarne energije kreće se oko 355 PJ (petadžula), a proizvodimo u prosjeku oko 155 PJ, što znači da više od 60 posto energije uvozimo. Ne proizvodimo dovoljno ni plina, ni nafte, ni električne energije i u svim tim energetskim segmentima ovisimo o uvozu. Stanje nije dobro i može i mora biti puno bolje, no vjerujem da bi se u dva mandata budućih vlada, bude li političke volje, mogla značajno ispraviti ova nepovoljna situacija i da do 2032. proizvodimo dovoljno vlastite energije i to uglavnom iz obnovljivih izvora poput vjetra, sunca i geotermalnih. Ovdje je važno naglasiti potrebu obnove mreže kako bi ona bila dovoljno snažna da može podnijeti opterećenja velike snage. Vjerujem da je HEP već radio na tim projektima i nadam se da će on uskoro i krenuti u njihovu realizaciju. Ne bih izbacio i male nuklearne reaktore, oni su odlični kao neka vrsta osiguranja i stabilan izvor energije koji nadopunjuje obnovljive izvore.

‘Prije dvije godine pokušao sam u Hrvatsku dovesti neke investitore zainteresirane za ulaganje u projekte geotermala, no sve je stopirala naša administracija’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

MEGAWATT: Brojni energetičari i dalje se zalažu za plin kao tranzicijski energent prema OIE. Kakva je, po vašem mišljenju, budućnost plina u svijetu, odnosno, koliko dugo ćemo se još oslanjati na plin kao energent tranzicije prema obnovljivim izvorima?

Plin će to biti koliko bude trebalo. Zalihe plina u svijetu još uvijek su relativno velike. No kad se okrenemo Hrvatskoj, tu stvari ne stoje dobro. Mi danas u Hrvatskoj proizvedemo oko 0,7 milijardi kubnih metara plina, a trošimo 2,7 milijardi, što znači da oko dvije trećine potreba zadovoljavamo uvozom. Plin treba racionalno koristiti kroz kogeneracijska postrojenja kako bi se od njega dobili električna energija i toplina. Koristimo li ga tako, on još dugo može biti dobar izvor energije. Naši izvori plina za 10-ak godina potpuno će presušiti. Za to vrijeme moramo izvršiti tranziciju prema obnovljivim izvorima i tako završiti priču s plinom.

MEGAWATT: Hrvatska vlada ulaže u povećanje kapaciteta LNG terminala, koji će uskoro biti udvostručen. Slažete li se s tim ulaganjem koje dolazi u trenutku kada je plin na svojevrsnom zalasku? Ili je taj novac mogao biti uložen mudrije u neke druge projekte s obzirom na činjenicu da nijedan kubik plina uvezen kroz naš LNG terminal ne mora ostati u Hrvatskoj?

Vjerujem da je projekt proširenja LNG terminala započet upravo zato što je osiguran provoz plina kroz Hrvatsku i da su transportni kapaciteti plinovoda napravljeni prema zahtjevima Austrije, Slovenije i Mađarske koje će biti krajnji korisnici plina. To je strateški dobar potez i on će se Hrvatskoj nesumnjivo isplatiti. No prema službenim podacima o prihodima i dobiti iz 2022. godine, LNG terminal na Krku imao je prihod od 39 milijuna eura, a dobit od svega milijun eura, što znači da je dobit svega 2,5 posto. To nije ekonomski isplativa dobit i nijedna tvrtka uz takvo poslovanje ne može dugoročno opstati. Vjerujem da se transportne naknade i marže mogu povećati kako bi se terminal doveo u zonu isplativog poslovanja.

MEGAWATT: EU se uspio značajno odmaknuti od ruskog plina i okrenuti LNG-ju iz SAD-a. Nismo li time jednog „gazdu“ zamijenili drugim? I jedno i drugo je pogubna ovisnost o isporučitelju energenta koji često služi kao oružje u političkim pritiscima.

Dobro je što ipak ne ovisimo potpuno o SAD-u, jer se plin može uvesti iz Katara ili iz drugih zemalja. Nakon ruske invazije na Ukrajinu ostali smo bez ruskog plina i sad ga treba zamijeniti drugim izvorom. No treba znati da je cijena LNG-ja burzovna roba. Tržište je otvoreno, plin možete nabaviti iz raznih izvora pa teško da možemo ponovo upasti u „škare“ ovisnosti o samo jednom izvoru. Sada je situacija ipak puno lakša nego što je bila prije.

‘Projekt proširenja LNG terminala započet je zato što je osiguran provoz plina kroz Hrvatsku, a transportni kapaciteti prema Austriji, Sloveniji i Mađarskoj’

MEGAWATT: Koliko su isplative male, modularne nuklearne elektrane, koje postaju sve zanimljivije investitorima i treba li se Hrvatska okrenuti takvim projektima? Jesu li one realniji tranzitni izvor energije od sve skupljeg i neizvjesnijeg plina?

Ispočetka sam tek informativno pratio projekte razvoja malih modularnih nuklearki koji su krenuli prije 10-ak godina, no iznenadila me je brzina kojom su ti projekti rasli i razvijali se. Začudilo me što je Belgija već donijela odluku o ulaganju u takve elektrane i već su odabrane lokacije na kojima gradnja samo što nije započela. I Poljska je izabrala šest lokacija na kojima će postaviti ukupno 24 takva modularna reaktora, prvih šest postavit će vrlo brzo. Ta priča ide puno brže nego što sam očekivao i vjerujem da bi se Hrvatska što prije trebala uključiti u slične planove.

MEGAWATT: I Europska komisija je nedavno prihvatila nuklearnu energiju kao „zelenu“ energiju. Hrvatska je potvrdila da želi sudjelovati u slovenskom projektu gradnje drugog reaktora u NE Krško vrijednog oko 11 milijardi eura i ta bi nas investicija stajala oko 5,5 milijardi. Bi li onda bilo isplativije taj novac uložiti u male modularne elektrane koje bi se puno brže mogle instalirati?

Ja bih odabrao male nuklearne elektrane, no ne bih odbio ni Krško. To je dobar i siguran projekt koji će Hrvatskoj koristiti, no s malim nuklearkama ne dobivamo samo toliko potrebnu energetsku neovisnost već i puno šire koristi. S obzirom na stav o nuklearnoj energiji, EU bi sigurno sufinancirao takve projekte i Hrvatska bi to trebala iskoristiti. Osim toga, pristupimo li tom problemu mudro, posao bi u njima mogle naći i brojne hrvatske tvrtke kroz izradu softverskih rješenja za male nuklearke ili proizvodnju određenih dijelova za module. Ako se u Europi osnuje nekoliko konzorcija za proizvodnju takvih modularnih nuklearki, a to će se sigurno dogoditi, to je prilika za sudjelovanje i hrvatskih tvrtki u tim projektima. Sve to treba uzeti u obzir kad se razmišlja o okretanju prema malim modularnim nuklearnim elektranama.

‘Štititi plinske lobije danas je već besmisleno jer je plin kao energent u RH na zalasku’, tvrdi energetski konzultant Dalibor Mikulić. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

MEGAWATT: Zagovornik ste ulaganja u geotermalnu energiju, a ona postaje sve zanimljivija kako investitorima tako i lokalnoj zajednici. Kako procjenjujete stanje u Hrvatskoj na polju geotermalnih izvora i jesu li oni u dovoljnoj mjeri zastupljeni u Strategiji energetskog razvitka Hrvatske? Treba li nam više takvih projekata i razvijaju li se oni presporo u odnosu na potrebe?

Svakako pozdravljam takve projekte i mislim da Strategija energetskog razvoja treba promovirati takve projekte koji još uvijek u nas nisu dovoljno iskorišteni. Vjerujem da Hrvatska ima oko 500 MW potencijala u geotermalnim izvorima. Agencija za ugljikovodike radi dobar posao, no mislim da tu priču treba promovirati još agresivnije. I osobno sam prije dvije godine pokušao u Hrvatsku dovesti neke investitore zainteresirane za ulaganje u projekte geotermala, no tad su administrativne prepreke bile toliko velike da su oni na kraju odustali. Te procedure bi trebalo pojednostaviti i ubrzati kako se potencijalne investitore ne bi otjeralo kompliciranim i sporim procedurama pribavljanja potrebnih dozvola i odobrenja. Političke volje, koliko sam vidio, ima, no ti pomaci se ne vide na terenu jer Hrvatska još uvijek ima samo jednu geotermalnu elektranu snage 10 MW, koja danas ni ne radi zbog spora oko vlasništva.

MEGAWATT: Što je s naftom? Jednu smo rafineriju izgubili, druga više ne radi nego što radi, a za to vrijeme domaća nafta odlazi na preradu u Mađarsku. Kako gledate na te činjenice i smatrate li da bi Hrvatska trebala osigurati preradu vlastite nafte u zemlji? Ipak je riječ o strateškom energentu.

Ta priča o preradi domaće nafte u Mađarskoj usko je povezana s pričom o privatizaciji Ine, jer se odluka o tome donosila pretežnim glasovima mađarskog suvlasnika. I odluka o gašenju sisačke rafinerije donesena je prevagom glasova MOL-a, a hrvatski predstavnici u Upravi tu su odluku šutke prihvatili. Zanimljivo, MOL je nedavno pustio u pogon postrojenje za proizvodnju zelenog vodika u svojoj rafineriji u Száshalombatti u Mađarskoj. Zašto se takvo postrojenje nije moglo otvoriti u Sisku? Osim toga, MOL je u proljeće prošle godine objavio da naftu sa svojih polja u Azerbajdžanu naftovodima, čiji je suvlasnik, transportira u Tursku, a potom tankerima do Rijeke i Janafovim naftovodom u Mađarsku na preradu. Tu naftu prerađuje u svojim rafinerijama i onda derivate prodaje po Europi. Ta vam činjenica jasno pokazuje da Mađari rade u svoju korist. I u Ini rade u svoju, ali je pitanje je li to i interes hrvatskog suvlasnika. Ina je tako radila prije 30 godina, i to vrlo uspješno, a danas je svedena na trgovačku podružnicu MOL-a. Čini mi se opravdanim postaviti pitanje što Hrvatska dobiva modernizacijom rafinerije u Rijeci? Informacije o tome su vrlo zatvorene, MOL ne pušta puno podataka u javnost, modernizacija jako kasni, a da ne govorimo da je operativno poslovanje Ine integrirano u MOL Grupu iako je pitanje imaju li Mađari za to zakonske osnove. Ja bih svakako sugerirao novoj vladi, koja god bila, da pokuša doći do većinskog Ininog paketa i da Inu vrati u naše ruke. Treba biti dovoljno mudar da se to učini, jer je to u interesu Hrvatske.

‘Odabrao bih male nuklearne elektrane, no ne bih odbio ni Krško. S malim nuklearkama ne dobivamo samo toliko potrebnu energetsku neovisnost, već i puno šire koristi’

MEGAWATT: I na kraju, trebamo li se bojati neizvjesne energetske budućnosti s obzirom na nepovoljnu hrvatsku energetsku situaciju, ali i sve više neizvjesnosti unutar EU-a koji još uvijek traži pouzdane izvore energije? Čeka li nas skupa i neizvjesna energija u budućnosti?

Uvjeren sam da se ne trebamo bojati budućnost, jer količine energije – nafte, plina ili električne energije – koje su nama potrebne nisu toliko velike da ih ne bismo mogli osigurati na tržištu. Dok god imamo naftni terminal na Omišlju i LNG terminal na Krku, imat ćemo osigurane količine nafte i plina, a i električnu energiju ćemo uvesti jer je i sada uvozimo. No trebali bismo u narednim godinama intenzivno raditi na tome da se što prije prebacimo na obnovljive izvore energije. Druge nam nema. Štititi tzv. plinske lobije danas je već besmisleno jer je plin energent u RH na zalasku.

MEGAWATT: Vaš stav je ipak da „zelena energija“, odnosno, obnovljivi izvori podrazumijevaju i nuklearnu energiju, a takav se stav neće svidjeti većini javnosti u Hrvatskoj. Kako građane uvjeriti da je okretanje k nuklearnoj energiji dobra odluka?

Bit će teško. No podsjećam da je prije 40 godina donesena odluka o gradnji NE Krško koja se sada pokazala vrlo pametnom. Uostalom, danas je nuklearna tehnologija toliko sigurna, a stvaranje otpada u nuklearkama treće generacije toliko je minimalno da straha doista ne bi trebalo biti. A koristi su goleme.