U sklopu 37. Zagrebačkog histrionskog ljeta tijekom srpnja i kolovoza na Opatovini se izvodi predstava „Svoga tela gospodar“ prema tekstu Slavka Kolara u režiji Damira Lončara, koji u njoj i igra. Koristeći motiv iz stvarnog života kojemu je svjedočio, Kolar je napisao priču o nesretnom, dogovorenom braku između pristalog seoskog momka Ive i šepave, ali bogate Rože. Taj ugovoreni brak, brak bez ljubavi ili barem uzvraćene ljubavi, ishodište je tragike koju ova drama nosi. Junica Pisava, koju Roža donosi u miraz, uzrok je strasnih pogleda njenog svekra kojemu ta krava postaje životna opsesija i rješenje egzistencijalnih problema uzrokovanih teškom neimaštinom. Istovremeno, Pisava postaje i uzrok svih nesporazuma i sukoba novih mladenaca i njihovih roditelja.

Rožu igra Dajana Čuljak, 31-godišnja glumica rodom iz Pleternice. Gimnaziju je završila u Požegi, a glumiti je počela u srednjoškolskoj kazališnoj družini. Diplomirala je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, na koju se upisala u prvom pokušaju. Do sada je svoje najznačajnije uloge imala u tinejdžerskoj seriji „Nemoj nikome reći“ i seriji „Novine“, a kazališni proboj ostvarila je u predstavi „Živjet ćemo bolje“ u režiji Senke Bulić, za što je i nagrađena na 40. Danima satire Fadila Hadžića.

NACIONAL: U novoj histrionskoj produkciji „Svoga tela gospodar“ igrate Rožu, jedan od najpoznatijih likova hrvatske književnosti. Na što ste stavili fokus, kakvom je vidite?

Žena vrijedna ljubavi, žena koja poštuje druge i traži to zauzvrat, žena koja hoće živjeti, žena koja silno želi vjerovati u bolje sutra, žena koja se bori za sebe – sve je to Roža. Igrati nju je čast i takav gušt i jako sam sretna zbog ove prilike koja mi je pružena.

NACIONAL: Izazovno je, pretpostavljam, i fizički jer morate šepati, ali što je najizazovnije kod Rože kad je u pitanju karakter? Teško je kad te muž ne voli, nego je s tobom ušao u brak samo zbog miraza, kada želiš ostvariti blizak i lijep odnos, ali on te ne želi. Kako ste to doživjeli?

Roža se nađe u emotivno jako teškoj situaciji gdje se pored svoga partnera osjeća kao da ne postoji. Ignoriranje je gore od svake svađe, to pogađa duboko. Njen karakter je jako zanimljiv – to je tako istinito napisano – da ona ne prihvaća da je to što Iva nju neće kraj. Ona ustraje, moli se, radi, pokušava živjeti jedan koliko-toliko sretan život, život koji je tek počeo. Nada je velika i Roža ne posustaje ni tada kad očekujemo da digne ruke od svega. Zbog ljubavi ona će pokušati sve i zato je tako velika i divna uloga za igrati jer ima toliko nijansi – od sreće da će se udati do razočaranja na dan vjenčanja, pa jedan mirni period gdje joj je fokus molitva i rad jer je Iva u vojsci, i tako dalje do samoga kraja, kada si nakon svega pokuša oduzeti život. Iz sreće u tugu, iz tuge u sreću, kakav je uostalom i život svih nas.

NACIONAL: Tekst je napisan prije gotovo sto godina, ali ta tema o položaju žena u patrijarhalnom društvu još uvijek nije prestala biti aktualna, kako to komentirate? Što to govori o nama kao o društvu?

Nevjerojatno je koliko je tekst i danas aktualan. Ovakvih pa i gorih priča ima na svakom koraku. Žene proživljavaju takva poniženja i diskriminaciju da to kad gledam sa strane u meni izaziva bijes, ali opet znam da agresija nije rješenje. Puno je tu truda i rada uloženo i još uvijek se ulaže da bismo funkcionirale u društvu gdje su muškarci svjesni da smo im ravnopravne, a i da se u situacijama kada ženu ponižavaju sjete da je ona nečija majka, sestra, supruga… Da se zapitaju – bih li ja mogao preživjeti da se netko ovako ponaša prema mojoj kćeri? Svjedok sam, s druge strane, što to znači kad muškarci ženu otvoreno podržavaju u njenom radu i komplimentiraju na zdrav način, a to sve doprinosi tome da je ona onda u svemu još bolja. Isto tako, ta i takva žena će podržati svoga kolegu, partnera, kad god treba i on će isto tako biti bolji i jedno drugo će čuti i razumjeti na razini toga da smo dvije jedinke koje mogu jedno drugom puno dati. Takve jednostavne, a velike stvari daju mi nadu da možemo mijenjati svijet, da trebamo širiti dobro koje svjedočimo kako bi ljubav u pravom smislu te riječi zaliječila rane i otvorila oči.

NACIONAL: Neprestano slušamo o nekom mizoginom ispadu, evo posljednji se dogodio kad je Velimir Visković imao obračun s novinarkama i nekima od njih rekao da „budu samo lijepo jer im to najbolje ide“. Kako takve stvari riješiti, što se može učiniti da ovakvih verbalnih ispada ne bude?

Jako je tužno što većina ljudi nema strpljenja nositi se s nekim stvarima u životu pa kao rješenje nalaze vrijeđanje, upiranje prstom, agresiju, ponižavanje. Što reći kad te netko tako otvoreno pljuje? Ne znam. Žaliti ga jer je potpuno nesvjestan što radi, jer se prepušta takvom načinu komunikacije jer ne zna bolje? O takvim stvarima treba govoriti, gdje god i kad god je prilika. Ne možemo dopustiti i skrštenih ruku gledati kako se djevojčice pretvaraju u uplašene djevojke, a dječaci u grubijane koji nisu kadri razumjeti kakvu borbu mlada žena vodi s ovim svijetom i da s njim ne rezonira ono što i sam nosi u sebi – želja za životom, emocije, želja za prihvaćanjem, za prijateljstvom, za podrškom. Na kraju krajeva, i dječaci se s tim sličnim stvarima bore pa treba na vrijeme misliti i odgajati ih u međusobnoj ljubavi i poštivanju da se danas-sutra ne bismo čudom čudili kako je on od onakvog djeteta postao čudovište bez emocija.

NACIONAL: Ovaj tekst je za razliku od uobičajenih produkcija pučkog teatra ipak nešto ozbiljniji, nije baš samo šala i smijanje. Znači li to išta vama kao glumici?

„Svoga tela gospodar“ je izvrstan komad napisan tako da se dotiče svakoga tko ga čita, pa i gleda u obliku predstave. Nešto malo drukčije od onoga na što je histrionska publika navikla zadnjih godina, ali prihvatili su nas objeručke. Volim komade koji traže veliki angažman od glumca, snažne emocije za prenijeti, razna stanja… Upravo to sve ima ovaj komad – i smijeh i suze.

NACIONAL: Kad je glumački svijet u pitanju, imate li negativnih iskustava takve vrste?

Nisam doživjela takve stvari od svojih kolega. Naravno, bilo je tu prepiranja dok smo studirali, ali kasnije sam i sama naučila da razgovor puno toga rješava. Poticanje onog dobrog u drugima daje samo lijepe rezultate, svi smo mi željni pohvale i lijepe riječi i strpljenja. Kolege s kojima sam imala sukobe danas su netko na koga uvijek mogu računati – jer sam rekla što me muči i o čemu želim razgovarati. Međusobno poštivanje je minimum svega. Onda smo spremni doći do toga da zajedno okrenemo novu stranicu i budemo neki bolji ljudi.

NACIONAL: Ovo nije vaše prvo iskustvo s Histrionima, prije dvije godine igrali ste u „Mačku u vreći“, a i tu je predstavu, kao i ovu, režirao Damir Lončar, vaš kolega iz Komedije. Što mislite o Histrionima?

Histrioni su super prilika za iskusiti ovako frekventno igranje predstave i to igranje vani na otvorenom sa sviješću da je publika ispred tebe i pored – dvije su tribine. Ekipa koja radi na predstavi poveže se na jedan poseban način jer stalno gledamo jedni druge i to ljeto postanemo kao mala obitelj. Lijepo je, i ove godine se osjećam lijepo s tim ljudima i sigurno. Vjerujemo jedni u druge i publika to vidi i osjeti.

Damir Lončar, Filip Detelić, Dajana Čuljak, Barbara Rocco i Zlatko Ožbolt u ‘Svoga tela gospodar’

NACIONAL: Koliko je za glumce važan taj kontinuitet od dva mjeseca svakodnevnih izvedbi?

Kontinuitet igranja dva mjeseca je jako dobar trening, a i potreba, jer smo ove godine otkazivali puno predstava zbog epidemije.

NACIONAL: Koliko je drugačiji ambijentalni teatar, daje li ambijent dodanu vrijednost predstavi?

Ambijentalni teatar je nešto skroz zanimljivo, direktan doticaj s prirodom oko nas, zvukovi, mirisi… Nekakva dodatna doza energije se osjeti.

NACIONAL: Komedija, vaše matično kazalište, imala je dosta turbulentno razdoblje jer se izbor za ravnatelja oduljio. Kako je to i je li utjecalo na ansambl i na repertoar?

Komedija je imala svoje borbe, još uvijek ih ima, ali nastojimo gledati prema naprijed i držimo se skupa. Razgovara se o stvarima koje bi trebalo mijenjati, naslovima koje bismo voljeli i mogli igrati. Tako da nas najesen čeka premijera „Ljepotice i zvijeri“, a nakon toga Shakespeare… I sve će se nekako posložiti.

NACIONAL: Budući da ste iz Pleternice, navikli ste na ljeto na kontinentu, ali kakvim vam se čini ljeto u Zagrebu, ima li publike, koji je profil, ima li života ljeti u Zagrebu?

Ljeto u Zagrebu nije nikakav bed, dapače, nekako je mirnije, pogotovo prošetati gradom navečer kad temperatura padne za koji stupanj. Sadržaja ne manjka, pojesti neki fini sladoled, pogledati film u kinu na otvorenom, otići na neku svirku ili doći na našu predstavu. Publike ima, svaka naša izvedba je posjećena, što mi je jako drago jer smo s puno ljubavi radili ovu predstavu.

NACIONAL: Osim sad već dosta kazališnih predstava iza sebe, imate popriličnog iskustva i sa serijama, filmovima, sinkronizacijama… Koliko se šanse pruža mladim glumicama i glumcima?

Što se tiče prilika za mlade glumice i glumce, to je uvijek borba. Premalo se radi, a previše je nas, tako je bilo i kad sam ja završavala fakultet. Nadam se većem broju audicija, bilo za predstave bilo za reklame, serije, filmove, da svatko dobije priliku pokazati što zna.

NACIONAL: Vi ste imali sreću biti primljeni u ansambl, koliko vam je to pomoglo u kreativnosti, slobodi? Pretpostavljam da je, posebno u vrijeme pandemije, kolegama na nezavisnoj sceni bilo strašno teško pa je taj osjećaj sigurnosti bio i veći?

Kad sam završavala fakultet, nisam se vidjela u ansamblu. Osim toga, nisam mogla ni znati kako je to, nego samo pretpostaviti. Imala sam osjećaj da bi me to zarobilo, da bih se zakopala u jedno mjesto i to je to. Međutim, u mom slučaju to nije istina. Godinu prije nego što sam primljena u ansambl, bila sam slobodnjak i bilo je teško. Period kad puno radiš pa period kada nitko ne zove. Nisam dala da me to obeshrabri, puno sam razgovarala s kolegicama i kolegama, nastojala se družiti, biti tu. Kada sam ušla u ansambl, to je bilo nešto novo, nešto neistraženo, ali snašla sam se. Ljudi su me prihvatili kao da se odavno znamo, puno sam dobrih savjeta čula, nastojim ih primijeniti, ali i igrati se. Zakopala se nisam, hvala Bogu, radila sam predstave u Teatru &TD, s nekim drugim ljudima i to mi je super.

Kolege na nezavisnoj sceni u vrijeme pandemije imali su izrazito težak period, mi koji smo u ansamblima nastojali smo pomoći kako god je moguće, financijski, ljudski… Hvala Bogu da smo tu jedni za druge, nikada ne znaš u kakvoj se teškoj situaciji možeš naći, stoga se ne treba oglušiti na patnju svojih kolegica i kolega.

NACIONAL: Može li, ipak, činjenica da ste u ansamblu gušiti kreativnost, jer si osuđen na iste kolege i kolegice, uz glumačko gostovanje izvan matične kuće?

Sigurno da, ako si dugo u ansamblu i dogodi se da igraš praktički iste uloge godinama zaredom, s gotovo uvijek istim kolegicama i kolegama, čovjek dođe u svojevrstan limb iz kojeg nema van. Nema više tog uzbuđenja, sve se čini kao jedna duga epizoda koja nikako da završi. Glumci su željni novoga, bacanja u nepoznato, novih lica, drukčijih reakcija, drugih energija. To nas hrani, to nas potiče da rastemo, da se razvijamo cijeli život. Puno razgovaram o tome sa svojim kolegama i nastojimo nešto napraviti po tom pitanju, davati prijedloge, pokrenuti neke nove stvari.