Bez obzira na to što se već godinama smatra jednim od najboljih glumaca proteklih 35 godina i što je četiri puta nominiran za nagradu Oscar, Willem Dafoe (63) najviše voli glumiti u filmovima redatelja Abela Ferrare. Ferrara je čak sedam puta birao Dafoea za glavnu ulogu u svojim filmovima, a posljednji je među njima “Tommaso”. Svjetsku premijeru imao je na festivalu u Cannesu, a proteklog vikenda prikazan je na festivalu u Karlovym Varyma. U njemu Dafoe glumi filmaša, liječenog narkomana koji živi u Rimu s mladom suprugom i malim djetetom. Poznavatelji rada Abela Ferrare odmah će shvatiti da se radi o nekoj vrsti njegove autobiografije jer je on liječeni narkoman koji već godinama živi u Rimu s mladom suprugom Christinom Chiriac, inače moldavskom glumicom, i djetetom.

Dafoe je rijetka vrsta glumca, podjednako je uspješan u akcijskim visokobudžetnim filmovima, kao i u malim, nezavisnim filmovima. Afirmirao se ulogama iz osamdesetim godinama poput onih u filmovima “Vod smrti”, “Vatrene ulice”, “Živjeti i umrijeti u L. A.-ju” te “Posljednje Kristovo iskušenje”. U devedesetima imao je uspjeh ulogama u filmovima “Brzina 2” i “Engleski pacijent”. Komercijalno je uspješan i na početku 21. stoljeća zbog uloga u prva tri “Spider-Mana”, da bi posljednjih 10 godina bio traženiji no ikada, što je rezultiralo ulogama u filmovima kao što su “John Wick” i “Aquaman”. Radio je i s najpoznatijim nezavisnim redateljima, primjerice u filmovima “Nimfomanka” Larsa von Triera i “Hotel Grand Budapest” Wesa Andersona, dok su mu uloge u filmovima “At Eternity’s Gate” i “Projekt Florida” u posljednje tri godine donijele dvije nominacije za Oscara.

Što je njegova karijera duža i uspješnija, to je Dafoe pristupačniji. Već godinama živi u Rimu, u koji se preselio zbog svoje supruge, Talijanke Giade Colagrande. Živi u istom kvartu kao i Ferrara. Tijekom intervjua nije skidao osmijeh s lica, jasno je pokazivao da nije opčinjen Hollywoodom i da ga više zanimaju mali, pametni filmovi, no veliki akcijski spektakli.

NACIONAL: Dugo godina surađujete s Abelom Ferrarom, to je zapravo prijateljstvo. Vi i Ferrara ste nešto poput Pedra Almodóvara i Antonia Banderasa. Što vas međusobno privlači?

Istina je to što ste rekli, ali je razlika u tome što su čak i Almodóvar i Banderas imali stanku u suradnji, a nas dvojica nikada nismo prestali surađivati. Volim raditi s Ferrarom jer on ima, ne želim mu laskati i podilaziti, vrlo jak instinkt. On mi daje prilike kakve mi ostali redatelji ne nude. Volim njegove filmove, volim biti u istoj sobi s njim, volim rješenja koja iznalazimo u našoj suradnji, to su instinktivna rješenja. Kada Ferrara iznese neke svoje ideje, onda ja reagiram tako da nudim moje ideje pa se stalno izmjenjujemo u tim idejnim rješenjima.

To nije uobičajena suradnja, ova naša je fluidna, stalno se mijenja. Kao redatelj, on ima jake vizije, ali je istovremeno i opušten u realizaciji tih ideja. A to me zabavlja. Uz to, dio naše povijesti je zajednički, dio nije, ali sada obojica živimo u Rimu, u istom kvartu. Rezultat toga je film “Tommaso” koji dobrim dijelom odražava naš život u Rimu.

NACIONAL: U filmu “Tommaso” vi ste profesor glume i često govorite ono isto što ste ponekad izjavljivali u vašim intervjuima.

To je istina, ali morate znati da za dobar dio filma nije bio napisan scenarij na klasičan način. Ferrara je određene scene ostavio otvorenima i tijekom snimanja sami smo morali osmisliti što ćemo reći u tim scenama. Primjerice, u scenama u kojima predajem glumu, doveo je nekoliko svojih učenika koje ja nikada nisam vidio. Ja sam održao predavanje koje je Ferrara snimio, gotovo u dokumentarističkom stilu. Nisam profesor pa sam odlučio studentima reći neke stvari o glumi u koje vjerujem, a o kojima sam govorio i u intervjuima. Primjerice, u filmu spominjem film “Boja purpura” i govorim ono isto što sam govorio Ferrari kada smo razgovarali o tom filmu.

‘Nikada se nisam žalio na svoju glumačku karijeru. Sviđa mi se i moja sadašnja pozicija u filmskoj industriji. Situacija nikada nije idealna, ali takve situacije i ne postoje’

NACIONAL: Kako ste se osjećali kao profesor glume?

Jednako kao i sada u ovom intervjuu, pokušavam vam reći kako se osjećam. Nisam glumac koji ima plan i nisam osoba koja mijenja mišljenja oko nekih stvari. Ja samo na temelju svog iskustva želim shvatiti što trebamo raditi. Nikada ne razmišljam o tome što kao glumac želim i moram ostvariti, ja samo nastojim živjeti u određenoj situaciji. Tako je bilo i prilikom snimanja filma “Tommaso”, kad sam ušao u učionicu punu studenata glume koje ne poznam, a kojima moram održati predavanje. Znači, našao sam se u situaciji koju moram odglumiti.

NACIONAL: U filmu vašu suprugu glumi Christina Chiriac, ona je supruga Abela Ferrare. Koliko je u tom dijelu film imitacija vaših života?

Gledajte, Ferrarina supruga je prilično mlađa od njega, kao što je i moja 20 godina mlađa od mene. Dakle, to je priča koju poznajemo i koju smo također prenijeli na film. Razlike u godinama nisu bitne jer se odnosi u vezama i braku s godinama mijenjaju. U filmu imate scene kada dolazi do problema u našem intimnom životu jer imamo malo dijete, a to je nešto što iskusi svaki par s malim djetetom. Film “Tommaso” ponajviše govori o muško-ženskim odnosima i načinima da se ti odnosi poboljšaju. Ukratko, to je obiteljska drama.

NACIONAL: Znate li kako s godinama održavati kvalitetu odnosa?

Ne znam, zato smo snimili film.

NACIONAL: Čini se da ste ipak uspješni u dugotrajnim vezama. Prva izvanbračna zajednica trajala vam je 27 godina, a sada ste u braku koji traje već 14 godina. Koja je tajna?

Mislim da je tajna u tome što sam fleksibilan. I strpljiv.

NACIONAL: Što to možete dobiti od Ferrare, a ne možete od redatelja koji snimaju visokobudžetne filmove za velike filmske kompanije?

Možda bi bilo bolje da vam to Ferrara kaže. Ne radi se o tome da drugi redatelji nisu kvalitetni, ali nas dvojica smo dio jedne grupe koju čine i snimatelj i montažer i još neki ljudi, što nam je iznimno važno. Povremeno napustimo tu grupu, Ferrara snima dokumentarne filmove, ima i svoj bend, ja snimam filmove s drugim redateljima, ali se uvijek vraćamo jedan drugome. Odemo, skupimo iskustva, radimo s drugim ljudima i onda se opet okupimo.

NACIONAL: S godinama, a vi uskoro slavite 64. rođendan, dolaze iskustvo i zrelost. Razmišljate li ikada o tome što biste napravili bolje ili drugačije da ste sada mladi glumac pun nade i želje za uspjehom?

Nikada ne razmišljam o tome jer se nikada nisam žalio na svoju glumačku karijeru. Sviđa mi se i moja sadašnja pozicija u filmskoj industriji. Situacija nikada nije idealna, ali takve situacije i ne postoje. Ne mogu zamisliti da bih nešto radio drugačije, ni sada niti u prošlosti.

NACIONAL: Očito je da se dobro zabavljate glumeći. Koji vam je najzabavniji dio kod glume?

Kroz glumu prenosim nečija razmišljanja, a to je avantura koja mi se sviđa. Ponekad mi daju da razbijam stvari. Uglavnom, nastojim biti zainteresiran, stalno uključen u glumu. Ne želim zaglaviti glumeći uvijek jedne te iste likove, ne želim hodati uvijek jednim te istim putem. Uz to, okružen sam ljudima koji me potiču da se mijenjam kao glumac.

NACIONAL: Što ste dobili u glumačkom životu otkako ste se preselili u Rim, a niste mogli dobiti u Americi?

Nisam pobjegao iz Amerike, još uvijek imam stan u New Yorku. No sada sam emigrant, građanin Italije koji ne govori najbolje talijanski i kojeg Talijani smatraju autsajderom, osim onih iz mog kvarta. Živim u divnom kvartu, među ljudima koji su me odmah prihvatili, čak i pored činjenice da se ne služim najbolje talijanskim. I to mi je super. Rim ima specifičnu ulogu u mom životu. Moja supruga je Talijanka, moji prijatelji su Talijani. Zbog nje sam se preselio u Rim, nisam je želio tek tako odvesti u New York. Ujedno, imam povijest življenja u inozemstvu jer dok nisam postao glumac koji neprestano snima filmove, imao sam kazališnu trupu koja je jako puno putovala. Većina tih putovanja bila je po Europi, ali išli smo i u Južnu Ameriku i Aziju. Vrlo često sam živio izvan Amerike i zato se osjećam ugodno u Rimu. No još uvijek volim New York.

‘Nastojim biti zainteresiran, stalno uključen u glumu. Ne želim zaglaviti glumeći uvijek jedne te iste likove, ne želim hodati uvijek jednim te istim putem’

NACIONAL: Mislite li da je danas film dovoljno provokativan medij ili je nestala ta dimenzija?

Danas se snima jako puno filmova diljem svijeta, neki od njih dođu do nas, neki ne i zato je teško dati odgovor na vaše pitanje. Kada govorim o provokaciji, ne mislim doslovno, nego na buđenje ljudi, na nešto što će ih potaknuti na razmišljanje, što će ih natjerati da ne prihvaćaju stvari onakvima kakve jesu.

NACIONAL: Kada govorimo o provokativnim filmovima, takav je sigurno i “Projekt Florida” koji vam je prije dvije godine donio nominaciju za Oscara. Veselite li se što mali, niskobudžetnim filmovi ipak pobuđuju pažnju kritike i publike?

Naravno, s time da bih u takve filmove uvrstio i prošlogodišnji “At Eternity’s Gate”, u kojem glumim slikara Vincenta van Gogha i koji mi je također donio nominaciju za nagradu Oscar. Sjajno je kada takvi mali filmovi postaju zapaženi, ali to još uvijek nije dovoljno. Kada pogledate te filmove, ako se malo zamislite, oni će vam promijeniti način razmišljanja. Ako mene pitate, to je jedan od kriterija za dobar film. I još jednu stvar želim reći. Vi ste novinar i kada razgovarate o filmovima, vi razmišljate o filmovima nastalima u okviru filmskih kompanija. To su filmovi koji se snimaju s određenom namjerom, imaju ciljanu publiku, u suprotnom njihovi redatelji neće dobiti novac za snimanje filma. Postoje i filmovi koji se rade intuitivno, kao što je to slučaj s filmom “Tommaso”. Tijekom snimanja mi smo odlučivali u kojem ćemo smjeru otići s pričom filma. A to čini razliku.

NACIONAL: Dugačka je lista filmova u kojima ste glumili. Od svih filmova, o kojem ljudi najviše žele razgovarati s vama kada vas susretnu?

Divno je to što nikada ne biraju isti film. Ovisi o tome koliko godina imaju ti ljudi. Današnji klinci, primjerice, premladi su da bi razgovarali sa mnom o “Spider-Manu”. Neki vole razgovarati o aktualnim filmovima, neki o starijim naslovima, što ovisi o tome koliko imaju godina.

NACIONAL: Postoje li filmovi uz koje se vežete više nego uz neke druge?

Naravno, to su filmovi kojima sam se potpuno predao, na kojima sam svakodnevno radio ili sam osjetio neko duhovno iskustvo. U takve filmove spada “Posljednje Kristovo iskušenje”. Film uz koji sam puno naučio, promijenio pogled na svijet i čije snimanje nikada neću zaboraviti je Ferrarin “Pasolini”. Gledao sam Pasolinijeve filmove, pročitao sam njegove knjige, ali promjena je u meni započela kada sam pročitao njegov novinarski rad. To je bilo nevjerojatno. Počeo sam čitati njegove intervjue, čitao sam kako on gleda na stvari oko sebe, govorio je o globalizaciji prije bilo koga drugoga, o tome kako ljudi gube međusobne kontakte zbog nadolazeće tehnologije. On je sve to artikulirao kroz svoje pisanje prije 45 godina.

NACIONAL: Jeste li zbog toga bacili svoj mobitel u smeće?

Nisam, imam ga kod sebe. Nastojim ga ne koristiti previše, više volim trošiti vrijeme gledajući ljudima u oči, umjesto da gledam u ekran.