Nova premijera Teatra &TD, predstava ‘’Franz’’ autora teksta Tomislava Zajeca, u režiji Renea Medvešeka i izvedbi Dade Ćosića održat će se 25. listopada u Teatru &TD. Franza Jägerstättera (1907. – 1943.) po svemu običnog obiteljskog čovjeka, Drugi svjetski rat zatekao je na njegovoj njivi u austrijskom St. Radegundu. Međutim, nakon što je na početku 1943. godine kod novačenja u oružane snage Njemačke iznio prigovor savjesti te odbio pod oružjem služiti nacionalsocijalizmu, započinje njegova po svemu iznimna životna priča. Franzov šestomjesečni boravak u austrijskim pa njemačkim zatvorima obilježen je otporom i borbom za istinu, vjeru i ljubav, bez kojih Franz nije mogao zamisliti svoj život. Na isti način nije želio izbjeći ni smrtnu kaznu, koja je izvršena osobito okrutnom egzekucijom pod giljotinom u berlinskom zatvoru Brandenburg Havel 1943. godine.

Kako kaže autor teksta Tomislav Zajec, životna priča Franza Jägerstättera nedjeljiva je od vremena u kojem je nastala i režima pod kojim je završena, ali istovremeno svojom dubokom humanosti potpuno nadilazi i vrijeme i mjesto svojeg odigravanja. Predstava ‘’Franz’’ u tom se smislu naslanja na biografske podatke iz života Jägerstättera, kao i na pisma te druge zapise kojima je nastojao obrazložiti svoju moralnu i ljudsku poziciju, u borbi za vlastita uvjerenja, a s velikim osjećajem poniznosti pred samim životom.

Redatelj predstave Rene Medvešek, u vrijeme kada je gotovo općeprihvaćen stav da su religije te koje ljude razdvajaju i tjeraju u krvave ratove i uzajamno istrebljenje je dragocjeno svjedočanstvo o čovjeku koji je, istinski nasljedujući suštinske postulate svoje vjere, shvatio da je bolje izgubiti svoj život nego pregaziti Božju zapovijed ljubavi:

“Danas kada u Rusiji tisuće ljudi bježi pred mobilizacijom za agresorski rat u kojem, između svih ostalih manipulacija, svećenici obećavaju potpuni oprost grijeha svima koji poginu u borbama za nezakonitu okupaciju tuđeg teritorija, primjer Franza Jaegerstaettera jasno ukazuje da je i opet riječ o samo još jednom od bezbrojnih slučajeva temeljnog nerazumijevanja naše duhovnosti i krivog tumačenja kršćanskog nauka, povijesnog nesporazuma koji bi nas, ne osvijestimo li ga, u konačnici mogao koštati cijele jedne civilizacije koja je na tom nauku stasala. Velika je povlastica o takvome čovjeku raditi predstavu, gajeći pritom duboko u sebi tračak nade da bi ona, bar u nekom svome sitnom malom tragu, tom tako potrebnom osvještenju možda mogla i pridonijeti”.

‘Franzova žrtva može poslužiti i kao podsjetnik na sve one koji su pružili otpor, za koje nećemo čuti’. FOTO: Luka Dubroja

Glumac Dado Ćosić rođen je u Bosanskoj Dubici 14. prosinca 1987., a od 1999. godine živi u Zagrebu, gdje je nakon završene srednje škole upisao Fakultet političkih znanosti od kojeg je brzo odustao. Zatim je 2008. upisao glumu na Akademiji dramske umjetnosti na kojoj je diplomirao 2014. U tom razdoblju počinje ostvarivati niz uloga na filmu, ali i u kazalištu koje su mu donijele brojne nagrade i priznanja. ‘’Teškoće s izražavanjem’’, ‘’Ružičasta sanjarica’’, ‘‘Ja i moji osjećaji’’, ‘‘Tartuffe’’ samo su neke od predstava u kojima su njegove izvedbe bile nagrađene, a dobitnik je Nagrade hrvatskog glumišta za najboljeg glumca u dječjoj ili lutkarskoj predstavi 2013., za ulogu Dječaka u predstavi ‘‘Ružičasta sanjarica’’ Ivice Šimića. Član je ansambla Zagrebačkog kazališta mladih.

NACIONAL: Igrate u monodrami ‘’Franz’’, je li vam to prvo iskustvo s monodramom?

Ovo je prva monodrama koju sam radio. Do sada mi se dešavalo da bih naletio na neki materijal koji mi se učinio zanimljivim za tu formu, ali nisam nikada daleko dogurao u realizaciji.

NACIONAL: Prema kojem je predlošku nastala predstava i na što ste stavili fokus pri izvođenju Franza Jägerstättera?

“Letters and Writings from Prison”, tako se zove knjiga u kojoj su okupljena sva pisma koja je Franz razmijenio sa svojom suprugom između 1940. i 1943. godine, kao i njegova promišljanja na temu vjere i kršćanstva. Knjigu je uredila Erna Putz. Kasnije je knjiga i prevedena na hrvatski jezik u izdanju Verbuma. Uzimajući u obzir Franzov život, od početka nam se činilo da trebamo težiti jednostavnosti i čistoći izraza i da bi se bilo kakva kompleksna forma opirala samom sadržaju. Za mene je glavni zadatak bio kako ispričati tu priču, a izbjeći imputiranje publici vlastitog odnosa do zadanog materijala.

NACIONAL: Jägerstätter je rijetko hrabar čovjek, pokušao se oduprijeti nacizmu tako da nije želio otići u rat, uložio je prigovor savjesti na služenje Hitleru. Kakav je njegov život bio i kako ste ga vi doživjeli?

Franz Jägersttäter bio je mnogo toga. Muž, otac, radnik, seljak, ali prije svega toga, on je bio kršćanin. Praktični vjernik, štoviše. Potporu je imao u svojoj supruzi, Franciski, koja je također bila kršćanka i praktična vjernica. Zanimljiva crtica iz njihova zajedničkog života jest da su se vjenčali u crkvi na Veliki četvrtak u 6 ujutro. S jedne strane stoji Franz sa svim svojim zemaljskim dužnostima i obavezama, a s druge strane stoji Franz sa svojim kršćanskim pozivom.

U jednom od svojih zapisa Franz piše da za pravog kršćanima “smrt nema žalac”. Svećenik koji ga je u zatvoru ispovijedao rekao je da je na dan pogubljenja Franz bio toliko miran i fokusiran da je odbio čitanje iz Biblije. Također je rekao da je Franz Jägersttäter bio jedini svetac kojeg je susreo. Njegovi postupci su utoliko fascinantni jer proizlaze iz racionalnog promišljanja vjere. On ne sumnja. On se praktično bavi pitanjem hoće li se time, što pristaje na vlastito smaknuće, ogriješiti o četvrtu Božju zapovijed te vrlo racionalno pronalazi odgovor u životu i djelima Isusa Krista i ustraje u svom naumu, a što je bliže smrti to njegova vjera i njegova potreba da se sjedini s Kristom postaju veće i gorljivije. Ja to nikada neću moći razumjeti. Zbog toga me Franz toliko fascinira.

NACIONAL: Jägerstätter je, a to je pronađeno nakon što su ga nacisti ubili giljotinom, u pismima obrazložio svoju moralnu i ljudsku poziciju, u borbi za vlastita uvjerenja, a s velikim osjećajem poniznosti pred samim životom. Kako vi kao čovjek vidite tu njegovu poziciju, a kako se to reflektira na vas kao glumca?

Franz Jägersttäter u jednom od svojih zapisa piše sljedeće: “…Čovjeku koji je spreman umrijeti u svakom trenutku, život je lijep, a onaj koji nije ne bi bio sretan ni da posjeduje čitavi svijet….Za kršćanina kao pojedinca kao i za cjelokupno kršćanstvo vrijeme borbe i patnje kratko je u usporedbi s vječnošću…” (prijevod Ive Grubišić Ćurić)

Franz nije osjećao poniznost prema životu, nego prema smrti. Prema susretu s Onime za kojeg je vjerovao da ga u smrti čeka raširenih ruku. To je, za mene, potpuno druga paradigma. Ja sam usmjeren na to da mi življenje bude lijepo i lagano, da se ne mučim, da dajem društvu. Za razliku od Franza, moja poniznost ide onima koji su na vlasti, a pod time, u kontekstu kazališta, mislim na publiku. Imam neke trenutke kada se ne plašim smrti jer se trudim ne promišljati je kao dio života. A kako ona ne spada u život, tako niti strah od smrt nema svoje mjesto u životu. Recimo, dok o ovome govorim, shvaćam da sada nije taj trenutak. Pomisao da me jednom neće biti uzrokuje nepodnošljivu anksioznost i strah od kojeg je nemoguće pobjeći jer je uzrok tog straha neminovan. Nadam li se u ovim trenutcima da postoji nešto poslije? Isuse, da! Pa ću možda i kleknuti na svoja nevjernička koljena i zamoliti Ga da me dočeka raširenih ruku. Mislim da ne postoji nevjernik koji se nije jednom pomolio Bogu kao što ne postoji niti vjernik koji nije jednom posumnjao. Osim Franza.

‘Rad na ovoj predstavi me resetirao na osnovne glumačke postavke’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Što vam je u pripremi predstave najviše pomoglo, gdje ste nalazili najveću snagu, kreativnost?

Trebalo mi je neko vrijeme da prihvatim da najveća snaga ovog teksta leži u jednostavnosti izraza. A ništa se od toga ne bi dogodilo da Tomislav Zajec nije napisao tako divan tekst i da Rene Medvešek nije rekao “da” tom tekstu i meni, izvođaču. Suradnici su mi bili najveća inspiracija. Osim Renea i Tomislava tu je divna Tanja Lacko koja je radila scenografiju, Aleksandar Čavlek koji je cijelu predstavu obukao u svoju svjetlosnu magiju i Neno Sinkauz koji je glazbom zaokružio cijelu priču. Svakako moram spomenuti i velikog majstora, Tonija Andrijanića, koji je prilagodio rekvizitu.

NACIONAL: Što ste naučili iz ovog iskustva?

Rad na ovoj predstavi me resetirao na osnovne glumačke postavke. Najvažnije što sam otkrio, a čega nisam do sada bio svjestan, jest to da je kod mene bio prisutan određeni strah od publike. Potreba da se skrivam i da to skrivanje učinim zanimljivim. U konačnici je to dovelo do spoznaje da sam, takav kakav sam, dovoljan jer drugi i drugačiji čovjek ne mogu biti. A više niti ne želim biti.

NACIONAL: Ljudski životi, posebno ovakav koji je po mnogočemu poseban, izaziva u nama emocije strahopoštovanja, a zapravo su povijest pisali veliki ljudi. Imamo i danas prigovor savjesti, u puno drugačijoj, ali ne i bezazlenoj varijanti. Mnogi liječnici i drugi zdravstveni radnici ulažu prigovor savjesti na obavljanje pobačaja, čime je ženama u Hrvatskoj ta usluga uskraćena ili nedostupna. Kako gledate na to uskraćivanje prava?

Uvijek kada se dotaknem teme pobačaja obuzima me nelagoda, ne zato što nemam mišljenje, nego zato što mislim, da kao muškarac, nemam pravo na mišljenje. Pitanje pobačaja je isključivo žensko pitanje i dokle god postoje žene koje žele pravo na izbor, koje iz bilo kojeg razloga žele okončati trudnoću, ta mogućnost mora biti dostupna i država mora učiniti sve da zaštiti svoje građanke i da im omogući adekvatnu zdravstvenu zaštitu koju one, na kraju krajeva, plaćaju.

NACIONAL: Predstavu pripremate u ITD-u sa zaista sjajnom ekipom, spomenuli ste ih, kako je došlo do ove vaše suradnje?

Tomislav je prvi čuo za Franza Jägersttätera i predložio da napiše tekst za monodramu. Ja sam osjećao, u tom trenutku, da sam spreman. Postoji nekakva ideja o tome da je za glumca monodrama najteža forma, iz koje proizlazi i neka vrsta nelagode oko bivanja sam na sceni. Rene nam je prvi pao na pamet i predložili smo mu. On je pristao. Sve ono čime smo se bavili i kako smo radili dovelo je do toga da se osvijeste svi ti beskrajno zanimljivi mehanizmi obrane koju glumac ima pred publikom i pred tekstom. U konačnici je to sve dovelo do toga da je ono što sam percipirao kao, za glumca, duboku vodu u kojoj se lako udaviti, postalo mirno more u kojem sa zadovoljstvom plivam.

NACIONAL: Kako kaže redatelj Rene Medvešek, Jägerstätter i njegov život samo su još jedan ‘’primjer nerazumijevanja naše duhovnosti i pogrešnog tumačenja kršćanskog nauka, povijesnog nesporazuma koji bi nas, ne osvijestimo li ga, u konačnici mogao koštati cijele jedne civilizacije koja je na tom nauku stasala.’’ Kako gledate na taj kršćanski, religijski aspekt njegova života kojeg ste se, kao što ste rekli, itekako dotaknuli i u predstavi?

Ja, možda naivno, mislim – ako je jedan čovjek imao snagu, po cijenu vlastitog života, reći jedno odlučno ne, da ta snaga leži u svima nama. Franz je u tome, u kontekstu tadašnje situacije, bio sam ili jedan od rijetkih, i utoliko nam njegova žrtva može biti vodilja i podsjetnik da uvijek imamo izbora.

NACIONAL: Razmišljate li, sad kad radite na predstavi, o takvim životima, takvim sudbinama? Vraća li vas to u vaše ratom uništeno djetinjstvo u Bosni?

Razmišljam. Utoliko mi se čini da nam Franzova žrtva može poslužiti i kao podsjetnik na sve one koji su pružili otpor, a za koje još nismo čuli i za koje nikada nećemo čuti. Kao podsjetnik na one koji su mislili, ne svojom glavom, nego svojim srcem. U bilo kojem kontekstu, u bilo kojem vremenu i u bilo kojem ratu.