Mihajlo Manović pisao je splitsku povijest kao košarkaš Jugoplastike. Od 1968. osvajao je naslove prvaka bivše države, kupove i europske trofeje. Kad je počeo rat Beograđanin je otišao u Srbiju, a 2007. krenule su obiteljske tragedije…

Manović je 76-godišnjak koji je iz uživanja statusa sportske zvijezde i izobilja u mladosti došao do kopanja po kontejnerima u starosti. Bez ikoga svoga.

“Kao šesnaestogodišnjak, poslije igranja u seniorskoj momčadi Radničkog prešao sam u Split, koji je 13. siječnja 1968. godine postao Jugoplastika. Imali smo odlične rezultate, deset zlatnih i trofejnih godina od 1967. do 1977. no… Izbacili su me iz momčadi praktično bez pravog objašnjenja. Posvetio sam se odgoju sina. U građevinskoj tvrtki sam radio kao vozač, umjesto da radim kao jedan od trenera Jugoplastike, postao sam šofer. Imao sam stanarsko pravo na Bačvicama”, priča Manović za MozzartSport.

photo: screenshot/YT, Dinara

“Kad je počeo rat, sin Jovan i ja otišli smo kod moje majke u Beograd. Snašao sam se, 1994. postao trener prve momčadi BASK–a pa sportski direktor. Primao sam plaću, sin je rastao i sve se nekako opet poklopilo. Život mi je iz temelja promijenila tragedija. Sina su mi ubili 2007. godine kao slučajnu žrtvu obračuna kriminalnih grupa na pragu tridesete, a ja tad imao 58 godina. Teško sam se razbolio, operirao karcinom bubrega, žuči i crijeva, umalo umro od sepse. Otišao sam u mirovinu, majka mi je preminula, sestra također. Ostao sam sam, bez ičega i odlučio se vratiti u Split”.

Nije slučajno odabrao ‘cvit Mediterana’:

“Još šezdesetih godina odlučio sam postati Splićanin jer mi je taj grad dao najviše veselja. Sad sam beskućnik, primam pomoć koja mi nije dovoljna za normalan život, ali sam zadovoljan. Skupljam plastične boce, imam prijatelje, imam što jesti, a za smještaj se snalazim”, rekao je Mihajlo Manović za MozzartSport.

photo: MozzartSport