Prije 10 godina tinejdžera Frana Brodića željeli su najjači europski klubovi, odabrao je Club Brugge i nestao. Vratio se u hrvatsku drugu ligu, krenuo ispočetka te na kraju potpisao ugovor s Dinamom

Prije 10 godina 17-godišnji Fran Brodić bio je jedan od najboljih nogometaša svoje generacije. Koju godinu ranije bio je na probama u Arsenalu, Tottenhamu, Manchester Unitedu i Interu, ali je odlučio ostati u Dinamu. Ne zadugo, sa 17 godina potpisao je za belgijski Club Brugge kako bi tamo nogometno sazrio i nastavio u nekoj od najboljih europskih liga. No ozljede su ga uništile, kao i tretman u klubu, pa se pokušao iskupiti u trećoj talijanskoj ligi igrajući za Cataniju i Reggianu. Nije uspio, proglašen je propalim talentom te je s 23 godine bio bez kluba. Krenuo je ispočetka, u NK Kustošija u drugoj ligi i igrao je odlično, pa Gorica u kojoj je igrao još bolje, pa Varaždin nakon kojeg su ga zvali najbolji hrvatski klubovi. Odlučio se na povratak u Dinamo i 10 godina kasnije nastavio je tamo gdje je stao, uvjeren da vrijedi više nego što se misli. Svoju životnu priču ususret utakmici Dinama i Real Betisa u Konferencijskoj ligi 15. veljače ispričao je za Tempo.

TEMPO: Koji je bio glavni razlog zbog kojeg ste se vratili u hrvatski nogomet? Jeste li željeli dokazati da niste „propali talent“ kako su vas nazivali i da još uvijek možete igrati nogomet na visokoj razini?

Ono što mi je nedostajalo u karijeru bila je minutaža na terenu i to je ono što sam želio. Želio sam igrati. Kada sam dolazio u Kustošiju na pregovore s trenerom Ivicom Landekom, koji je sada u Dinamu, on me je pitao jesam li spreman doći i igrati na razini koja je dvije ili tri stepenice ispod. Rekao sam mu „Ne da sam spreman, ja želim doći ovdje i želim da osvojimo drugu ligu“. Upravo sam mu se tim riječima obratio. Na to mi je rekao da mogu doći.

TEMPO: Tome je prethodilo proljeće 2020. godine, vi ste bili igrač talijanskog trećeligaša Reggiane, a pandemija koronavirusa zaustavila je odigravanje nogometnog prvenstva.

Da, bio je to ožujak ili travanj, nas su isprva poslali kući na dva dana, a zatim su produživali naš ostanak, ostanite još dva dana, pa još dva dana. Nitko nije znao što se zbiva. I onda se korona proširila, sve je stalo na mjesec dana, neke igrače su u svibnju ili lipnju vratili, a meni su rekli da više ne moram dolaziti. Ugovor s Reggianom mi je istjecao u ljeto i oni su mi isplatili sve što su mi morali isplatiti. I tako sam tog ljeta bio bez kluba, tražio sam rješenje za nastavak karijere te sam trenirao s NK Špansko jer živim u Španskom. Imao sam dvije ponude, NK Jarun i NK Kustošija, odlučio sam se za Kustošiju sa željom da igram i dokažem se.

‘Uvijek sam vjerovao u svoju kvalitetu pa i danas vjerujem da mogu igrati na još višoj razini od Dinama. Samo se trebaju poklopiti mnoge druge stvari’

TEMPO: Niste pomislili da je to ponižavajuća situacija za vas, nekadašnje čudo od djeteta koje je bilo na probi u Tottenhamu, Arsenalu, Manchester Unitedu i Interu iz Milana?

Ne, nisam. Uvijek sam vjerovao u svoju kvalitetu, i danas vjerujem da mogu igrati na još višoj razini od Dinama. Naravno, puno puta nije sve do igrača, trebaju se poklopiti mnoge druge stvari. A u Kustošiji je sve prošlo stvarno izvrsno.

TEMPO: Vama se u Club Bruggeu ništa nije poklopio, od početka su vas pratile nesretne okolnosti vezane za ozljede. Je li vas najteže pogodio trenutak kada je 2017. godine Ivan Leko postao trener Club Bruggea i nije vas uzeo u prvu momčad iako ste igrali izvrsno za B momčad? Jeste li smatrali tada da možete igrati za najbolju belgijsku momčad koja igra Ligu prvaka?

Iskreno, da, mislio sam. Cijelo vrijeme trenirao sam s prvom momčadi, poznavao sam sve igrače i bio sam dio momčadi kao i svi oni. Većinom sam igrao za B momčad Bruggea koja je igrala u drugoj ligi koja je također ozbiljna liga. Oni igrači koji nisu taj vikend igrali za prvu momčad Bruggea igrali su za B momčad. U vrijeme kada sam igrao bio sam najbolji igrač i najbolji strijelac lige. I navijači i igrači čudili su se kako ne dobivam priliku u prvoj momčadi. Jednostavno, radilo se o velikoj koncentraciji bitnih i skupljih igrača koji su tada igrali. Na kraju krajeva, možda se nisam svidio treneru, a do 2017. to je bio Michel Preud’homme, što moraš respektirati. No smatram da sam mogao igrati uz određeno doziranje jer sam tada bio klinac. Ja sam u Brugge došao sa 17 i pol godina, do 18. godine zbog registracije nisam ni mogao igrati, a u siječnju 2015. sam ozlijedio kuk zbog čega nisam šest mjeseci mogao igrati. A to te strašno vrati unazad.

TEMPO: Jeste li vi ili vaš otac, nakon tri i pol godine u Bruggeu, pomislili da bi bilo bolje da ste prihvatili neku drugu ponudu kojih je prije 10 godina svakako bilo?

U tom trenutku mi se ponuda Bruggea stvarno svidjela, svidio mi se projekt kluba i način na koji su razmišljali. U neku ruku, postoji sličnost s Dinamom i zato mi se to dopalo. K tome, oduvijek sam želio igrati u inozemstvu. Postojala je ponuda Monaca, ali sam pomislio kako ću tamo još teže dobiti šansu. I zato sam se odlučio za Brugge. Tko zna, da sam se odlučio za Monaco, onda bih možda igrao s Mbappéom.

Po povratku u Hrvatsku Brodić je bio najbolji strijelac svih klubova u kojima je igrao, a to su Kustošija, Gorica i Varaždin. FOTO: Luka Stanzl/PIXSELL

TEMPO: Tko je donosio odluke o vašoj karijeri, vi ili vaš otac?

U 99 posto slučajeva mene se pitalo za konačne odluke. Ja sam želio ići u Brugge. Jedini put kada je moj tata odlučio bilo je kada sam imao osam godina i trebali smo se odlučiti za Dinamo ili za Zagreb. Tu je moj tata rekao da odem u Zagreb jer je u tom trenutku imao bolju školu nogometa od Dinama. Zagreb je tada bio dominantan, a ja sam u sljedećih šest godina napravio velike stvari. Kasnije sam, naravno, pitao za savjet i mamu i tatu i brata.

TEMPO: Vi ste igrali i za mladu reprezentaciju Hrvatske, ali ta se generacija nije proslavila iako su s vama igrali Alen Halilović, Robert Murić i Ivan Fiolić. Što se događalo s tom generacijom?

Svi oni još igraju, ali ozbiljne stvari postigao je Duje Ćaleta-Car koji je došao do reprezentacije i igrao u ozbiljnim klubovima kao što su Marseille i Southampton. Ivan Šunjić igra za Birmingham. Svi smo mislili da će nam karijere biti drugačije, ali kao što sam već rekao, nije ponekad sve u kvaliteti igrača. Može igrač biti kvalitetan, trenirati i raditi, ali ponekad je bitan i marketing, tko te želi u određenom klubu, puno puta smo se čudili kako je neki igrač s nekom kvalitetom završio u nekom klubu. Poklopilo mu se.

TEMPO: Jeste li u to vrijeme, dok ste bili u Bruggeu, imali menadžera?

Mene je tada puno ljudi htjelo, puno njih se borilo za mene, na kraju me Mikkel Beck odveo u Brugge. Dva puta je došao na neki sastanak, uzeo svoje i otišao, a ja sam ostao sam. I onda me zvalo 10 drugih menadžera. Pa sam se odlučio za jednog jer mi se svidio. I opet se ponovila ista stvar. Nije lako pronaći poštenog čovjeka u nogometnom svijetu.

‘Prošloga ljeta svi su me htjeli. Da, i Hajduk. Dinamo me je zvao posljednji jer je Jakirović tek kasnije došao iz Rijeke u Dinamo. Igor Bišćan me nije htio’

TEMPO: Nakon povratka u Hrvatsku menadžer vam je postao Marjan Šišić, najpoznatiji kao menadžer Joška Gvardiola. Kako je došlo do suradnje?

Dok sam bio u Kustošiji, nitko me nije htio. Kako sam dobro igrao tako me Dinko Jeličić, današnji trener Gorice, preporučio svom dobrom prijatelju Marjanu Šišiću. Rekao mu je “Uzmi Frana, on može postati pravi igrač“ a Marjan ga je poslušao. Šišić i ja smo se našli na kavi nakon čega mi je on rekao da uzmem dan, dva i javim mu što sam odlučio. Sjeo sam u auto i poslao mu poruku da želim da radimo zajedno. Od tada smo zajedno, nismo imali ni ugovor sve donedavno kada smo ga, zbog formalnosti, morali potpisati. Radili smo „na riječ“ jer mi je Marjan Šišić prvenstveno dobar prijatelj, a onda poslovni partner.

TEMPO: Jeste li stvorili plan za dalje nakon što ste igrali jako dobro za Kustošiju?

Pred kraj te sezone, 2021. godine, imali smo puno poziva i to od svih prvoligaša osim klubova „velike četvorke“. Gorica me odmah htjela potpisati. Brzo smo se dogovorili, predsjednik Kustošije Vladimir Babić nije mi radio nikakve probleme jer, praktički, nisam imao nikakav ugovor. Igrao sam za malo više od hrvatskog minimalca.

TEMPO: Je li i to bio dokaz želje da se vratite nogometu, bez obzira na novac koji ste već zaradili u inozemstvu?

Zaradio sam nešto da mogu normalno živjeti, ali to nije novac s kojim mogu otići u mirovinu s 27 godina.

Fran Brodić igrao je u svim mladim reprezentativnim selekcijama, ali njegova generacija nije ‘izbacila’ velika nogometna imena. FOTO: Ivo Cagalj/PIXSELL

TEMPO: Nakon toga uslijedio je Varaždin, a sada i Dinamo. Kakav je osjećaj vratiti se nakon 10 godina u Dinamo?

Izvrstan, jer otkad sam vidio da mi je dobro krenulo u Kustošiji, povratak u Dinamo mi je bio skriveni cilj. K tome sam vidio da su me i u Varaždinu dobro primili, da su me htjeli, to je izvrsno mjesto za igrače koji se žele dokazati. Momčad je bila sastavljena od takvih igrača i zato smo dobro izgledali. Oduvijek je postojala ta želja i nada da će me Dinamo zvati. Srećom, to se i desilo. Bila je to želja Sergeja Jakirovića koji me želio dovesti u Rijeku dok je tamo bio trener. U ljeto prošle godine svi su me htjeli. Da, i Hajduk. Dinamo me zvao posljednji jer je Jakirović tek kasnije došao iz Rijeke u Dinamo. Uprava Dinama me htjela, ali me tadašnji trener Igor Bišćan baš i nije htio. Jakirović mi je po dolasku rekao – igrač si koji ima dobre brojke, zato te želim u Dinamu, zaslužuješ tu biti. Do Nove godine, dok sam još igrao za Varaždin, postigao sam sedam golova, ali sam se tada ozlijedio. K tome, ne izvodim penale, da izvodim imao bih 10 postignutih golova. Nadam se da ću uskoro u Dinamu dobiti veću minutažu pa ću to isto i ovdje raditi.

TEMPO: Kako su reagirali ostali igrači Dinama na vaš povratak nakon toliko godina?

Od igrača koju su ostali iz vremena kada sam bio u Dinamu tu su samo Ademi i Perić, ostali su se promijenili. Prvih par dana u Dinamu juniori su mi govorili „dobar dan“, što mi je bilo čudno jer sam se osjećao kao junior kakav sam bio kada sam odlazio iz Dinama. No dečki su izvrsni, atmosfera je dobra, makar nam sada nije bajna situacija. No međusobno se trudimo održavati dobre odnose kako bismo sa smiješkom dolazili i odlazili s treninga.

TEMPO: Možete li usporediti atmosferu u Dinamu s onom u Bruggeu i talijanskim klubovima?

Velika je razlika između Bruggea i Dinama. Brugge je grad od 110 tisuća stanovnika čiji stadion prima 30 tisuća ljudi i popunjen je do zadnjeg mjesta svakog vikenda. To Dinamu nedostaje, s time bi bio još veći klub. Brugge ima i novi kamp, to su te stvari koji podižu klub na višu razinu. Catania je velik klub, mi idemo na gostovanje, a s nama putuje 35, 40 ljudi iz uprave kluba, više nego igrača. Oni i dalje održavaju razinu prvoligaškog kluba. Imaju kamp vrijedan 15, 20 milijuna eura, boli glava kako izgleda. Ali živio sam na Siciliji i svakome bih preporučio da je posjeti. Ne kaže se bez razloga da je u Italiji najbolja hrana na svijetu, dok Talijani tvrde da je najbolja hrana na Siciliji. Što se tiče nogometa, evo vam jedan primjer. Catania se borila za ulazak u drugu ligu, bili smo prvi i dva kola prije kraja igrali smo doma protiv Trapanija koji je bio drugi. Izgubili smo 0:2 i do četiri ujutro nismo mogli napustiti stadion jer su nas navijači željeli izmlatiti s palicama. To se u Belgiji ne može desiti.

‘Prvih par dana u Dinamu juniori su mi govorili ‘dobar dan’, što mi je bilo čudno jer sam se osjećao kao junior kakav sam bio kada sam odlazio iz Dinama’

TEMPO: Dok ste bili u Bruggeu, niste imali suigrače s istog govornog područja, kada ste odlazili došli su Ivan Leko, golman Karlo Letica i Matej Mitrović. Je li to bila otežavajuća okolnost?

Ja sam prilično otvorena osoba i bez problema se uklopim u bilo koju sredinu. Došao sam u Brugge kao klinac, družio se s mlađim dečkima po cijele dane. Bilo mi je toliko dobro da bih sada sjeo u avion i otišao u Brugge. Ako bih ocjenjivao život u Belgiji, to je bilo za ocjenu 10 od 10. Naučio sam nešto flamanskog jezika koji sam u međuvremenu zaboravio, ali tamo svi govore engleski. Za razliku od flamanskog, govorim talijanski jezik.

TEMPO: Kada se sada osvrnete na događaje od prije 10 godina, što ne biste napravili?

Da sam znao što će se desiti u budućnosti, ostao bih u Dinamu. Igrao, ne igrao, ostao bih još godinu, dvije, tri.

TEMPO: Nekoliko puta ste rekli da ste u inozemstvu zaradili određeni novac koji ste uložili u turizam u Lici i na obali. Smeta li vam kada vam prigovaraju da je to dokaz da niste pretjerano zainteresirani za vrhunski nogomet?

Pa pametnije je da novac, dok ga imam, uložim u nekretnine, umjesto da ga potrošim. Volio bih čuti te ljude koji to govore što bi oni napravili s tim novcem. Smatram da sam pametno uložio novac, to ulaganje mi se vraća, a ako ću u budućnosti imati više novca opet ću uložiti u nekretnine. A oni mogu govoriti što god hoće.

FOTO: Saša Zinaja/NFOTO