Objavljeno u Nacionalu br. 862, 2012-05-22

Predstavnik Roma u Saboru govori o protjerivanju i ugnjetavanju svog naroda, kaže da ekstrema ima i u romskoj zajednici i tvrdi da nova vlada želi rješavati probleme Roma

Vlasnik nekoliko visokoškolskih diploma, parlamentarni zastupnik romske nacionalne manjine Veljko Kajtazi u Sabor je ušao s burze nezaposlenih na kojoj je u komadu prikupio 20 godina “staža”. Posla za njega nije bilo iako je i ovlašteni sudski tumač za romski jezik, napisao je prvi romsko-hrvatski rječnik, a iza sebe ima i zavidnu karijeru karate reprezentativca. Očekuje da će se nakon mandata vratiti na burzu, ali ima veliku ambiciju i snažnu motivaciju u svom mandatu učiniti sve kako njegovi sunarodnjaci više ne bi tavorili na margini društva i kako bi bilo sve manje međunacionalnih, ali i unutarnacionalnih konflikata i incidenata u kojima su Romi glavni akteri. Kajtazi je u prvi plan izbio nedavno, nakon incidenata u kojima su sudjelovali Romi.

Iz Škabrnje su mještani protjerali romsku obitelj Đanija koja je ondje kupila zemljište s namjerom da se nastani i bavi skupljanjem sekundarnih sirovina, zbog čega je bilo policijske intervencije, prekršajnih i kaznenih prijava. U Udbini u Lici i Srbi i Hrvati već se godinama žale na teror romske obitelji Amić, zbog uništavanja posjeda, zbog čega su čak osnovali i stožer za obranu, pa pred Kajtazijem stoji puno posla.

Jesu li Romi u Hrvatskoj ugroženi ili Romi ugrožavaju sve ostale?

– Romi su ugroženi zato što su drukčiji. O Romima smo u vezi s obrazovanjem, zapošljavanjem, stanovanjem počeli razmišljati tek posljednjih nekoliko godina, a oni su na ovim prostorima od 1362. godine.

Što vam pokazuju incidenti u Lici, Škabrnji, Strožancu kraj Splita, gdje je grupa mladića napala grupu Roma jer su im provocirali djevojke?

– Nije točno da su svi ti sukobi nastali isključivo zbog provokacije Roma. Radi se o incidentima pojedinaca i ne možemo zbog toga prozivati cijelu romsku manjinu. Hrvatska je pravna država i prvi sam za to da se sankcionira svakoga tko izaziva probleme, ali ne i da se zbog njih kažnjava i proziva cijeli narod.

Biste li zbog prozivanja cijele romske zajednice hrvatsko društvo ocijenili kao diskriminatorsko, nesnošljivo, netolerantno?

– Nije cijelo društvo takvo nego samo pojedinci. Svugdje ima ekstremnih, pa tako, na žalost, i u Hrvatskoj.

A zabrinjavaju li i ti pojedinačni slučajevi, jer velika se prašina podignula u javnosti?

– Naravno da zabrinjavaju. Svi smo jednaki pred zakonom. Tko god izaziva incidente, treba snositi odgovornost, neovisno o tome je li Rom ili pripadnik nekog drugog naroda. Ne možemo tvrditi za cijelo hrvatsko društvo da je protiv Roma jer to nije točno, ali pojedinačnih ekstrema ima. Neprihvatljivih ponašanja ima i u romskoj zajednici, ali Romi nemaju moć i nisu u većini pa su i posljedice manje.

Je li, kad je iz Škabrnje protjerana romska obitelj Đanija, država dobro i pravodobno reagirala, jer je načelnik općine Škara, koji je predvodio pobunu, isprva dobio tek prekršajnu prijavu zbog remećenja javnog reda i mira, a tek naknadno i kazneno prijavu zbog diskriminacije?

– Predsjednik Republike Josipović i ministrica Pusić odmah su reagirali na pravi način, a podbacila je lokalna samouprava koja na to nije reagirala i nije ništa poduzela, naravno, ako ne mislimo na sudjelovanje u ograđivanju i protjerivanju Roma iz Škabrnje. Zadarska županija i Policijska uprava nije reagirala ni pravodobno ni na pravi način, iako je obitelj Đanija tražila zaštitu, a dobili su je tek naknadno, kad je došlo do incidenta. Policija je došla tek kad su odlazili i tek tada su ih zaštitili ili, bolje rečeno, ispratili iz Škabrnje.

U čemu je zapravo bio problem u Škabrnji?

– Radilo se o diskriminaciji na temelju etničke pripadnosti i to je bilo vrlo jasno iskazano u ponašanju dijela stanovnika Škabrnje. Čim sam doznao za incident, nazvao sam načelnika Općine, a on mi se odbijao javiti na telefon. Obitelj Đanija, kako sam obaviješten, i prije je dolazila u Škabrnju i na tom području skupljala sekundarne sirovine, a u Općini je već godinu dana poznata njihova namjera da kupe zemljište, nastane se ondje i bave tim poslom, i nisu im, kako su mi rekli, kad sam ih posjetio, tada radili nikakve probleme.

Možete li razumjeti, posve ljudski, da nekome nije drago što se u njegovu neposrednom susjedstvu skuplja otpad?

– Naravno da mi je to razumljivo i da je i to ljudska reakcija. No ono što se dogodilo u Škabrnji bilo je nešto sasvim drugo. Sakupljanje sirovina romske obitelji bio je samo povod, a riječ je o raspirivanju nacionalne i rasne mržnje, netoleranciji, nesnošljivosti i diskriminaciji Roma.

Da su neki Hrvati ondje skupljali otpad, ovo se ne bi dogodilo?

– Sigurno ne bi.

A što se događa na Udbini, gdje romska obitelj Amić navodno već godinama terorizira mještane, Hrvate i Srbe, uništava im posjede i fizički ih napada? Jeste li s njima razgovarali?

– Na molbu saborskog kolege Milorada Pupovca otišao sam u Liku s njim, da saslušamo obje strane, ali uspio sam čuti samo jednu, pri tom sam verbalno napadnut i vrijeđan riječima – “lažeš, Cigane”. Žao mi je što me načelnik Općine Udbina i kolega Pupovac kao organizatori posjeta tada nisu zaštitili. Razgovarali smo s predstavnicima tamošnjih HDZ-ovih i SDSSovih vlasti koje bi problem trebale riješiti. Mediji govore o Romima koji napadaju tamošnje stanovništvo, ali riječ je samo o pripadnicima jedne obitelji, Amići, koji se izjašnjavaju Hrvatima. Kako sam čuo od mještana, u tom kraju živi između 200 i 400 Roma, ali na popisu stanovništva su se Romima izjasnila samo dva stanovnika Like. Koliko sam obaviješten, obitelj Amić više je puta prijavljivana za kršenje zakona, ali su svaki put bili oslobođeni. Lokalno stanovništvo tvrdi da je taj Amić jako imućan i moćan i da ima političku zaštitu. Ipak, uvjeren sam da rješenje postoji i da će mjerodavna tijela vlasti problem riješiti provodeći zakon jednako za sve. To je njihova dužnost.

Pupovac koji je bio s vama na Udbini rekao je da se neće dopustiti kampanja protiv Roma, ali se neće tolerirati ni njihovo nepoštivanje tuđeg vlasništva i posjeda. Stvari, dakle, nisu crno-bijele?

– Stvari gotovo nikad nisu crno-bijele. Riječ je o individualnim slučajevima na individualnoj razini, potaknutim individualnim interesima i lokalnom politikom. Planirao sam već u petak ponovo do Like, ali sam odgodio put jer u petak u Saboru imamo raspravu o priznavanju Dana romskog jezika.

Može li se govoriti o getoizaciji Roma u Hrvatskoj, pogotovo u obrazovanju i zapošljavanju?

– O tome se može govoriti u pojedinim mjestima, ali u svom mandatu nastojat ću suzbiti takav odnos prema Romima. Optimist sam, jer sam već u prvih 160 dana mandata jako dobro prihvaćen od kolega u Saboru i Vladi. Posebno dobro primljen sam od premijera Milanovića, koji me već nekoliko puta pozvao na razgovor i uvjerio me da je istinski zainteresiran za rješavanje problema Roma. Predsjednik Hrvatskog sabora Šprem također je pokazao puno razumijevanja. Dobro surađujem sa svima, što dokazuje i činjenica da su predlagatelji priznavanja Dana romskog jezika svi saborski klubovi zastupnika.

Pohvaljujete li i ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića koji je također nedavno imao istup s rasističkim prizvukom, kako u Međimurju više od polovice imovinskih delikata počine Romi, što ugrožava tamošnju sigurnost?

– Ne znam je li on to zaista rekao, ali kad smo se sreli, ministar Ostojić mi je objasnio da je ta njegova izjava izvučena iz konteksta. Dan nakon rasprave u Saboru o Izvješću o radu MUP-a, u kojoj sam i ja sudjelovao, policija je poduzela potrebne mjere prema načelniku Škabrnje i osiguranje obitelji Đanija.

Mislite li da se time iskupljivao za izjavu o Romima u Međimurju?

– Moglo bi se i tako reći, mada drukčije djelovanje policije u Škabrnji po zakonu i nije bilo moguće. Od ministra očekujem suradnju u rješavanju romskih problema. Predložit ću MUPu da u većim romskim naseljima zaposlimo po jednog policajca u zajednici kako bi osiguravao mir i red jer situaciju najbolje razumije i može riješiti netko tko je dio te lokalne zajednice. Izjava ministra o Međimurju, kako su je prenijeli mediji, politički je nekorektna i napravila je značajnu štetu Romima kroz osnaživanje predrasuda koje prema Romima ionako postoje. Posebno me je neugodno iznenadila izjava načelnika PU Osječko-baranjske Prše koji je rekao da Rome treba protjerivati jer je bilo krađa plastičnih boca po podrumima u vrijednosti od 20 kuna.

Znači li to da je rašireno mišljenje da su Romi lopovi?

– Na žalost, predrasude prema Romima jako su raširene i u našem društvu, a ponašanje dijela političara i dijela medija ih samo pojačava. Važno je da, posebno u medijima, ne smije biti generalizacije i stigmatizacije. Romi u Hrvatskoj nisu manje ili više pošteni od drugih građana i uvijek se radi o pojedinicu koji poštuje ili ne poštuje zakon. Zbog predrasuda većina se Roma izbjegava deklarirati Romima. Mnogi mijenjaju imena i prezimena kako bi mogli dobiti posao i bili tretirali ravnopravno i prihvaćeni u društvu.

Raširen i kronični problem su i Romi koji prose po ulicama?

– Točno, to je velik problem, iako ih je manje nego prethodnih godina. Manje je poznato da Romi koji prose uglavnom dolaze organizirano izvan Hrvatske. Svakako ću i na rješavanje tog problema nastojati djelovati u suradnji s romskim vijećima, predstavnicima i udrugama s kojima sam u stalnom kontaktu.

Što su glavni problemi Roma u Hrvatskoj – obrazovanje, zapošljavanje, zdravstvo, život na socijalnoj pomoći, socijalna isključenost?

– Ako neku skupinu ignoriraju 700 godina, ne može se izdvojiti samo jedan problem. Za dio problema krivi su i sami Romi, ali sigurno je najveća odgovornost države. Ne razumijem zašto naše društvo odbacuje Rome. Vrlo se malo radilo na integraciji Roma u društvo. Od početka mandata obilazim općine i gradove i djelujem na rješavanju lokalnih problema. Jedan od loših primjera djelovanja je usmjeravanje romske djece koja su odlična u školi u trogodišnje srednje škole, odnosno zanate. Takvom romskom djetetu treba omogućiti da završi gimnaziju i nakon toga fakultet, jer samo tako može osigurati bolju budućnost Roma. Znatan dio 150 romskih udruga vode polupismeni ili čak nepismeni ljudi, jer intelektualci se ne žele izjasniti Romima. I moj slučaj je slika odnosa prema obrazovanim Romima – 20 godina bio sam nezaposlen iako imam brojne diplome. Završio sam Vojnu akademiju, Višu elektrotehničku školu, Višu trenersku školu, sudski sam tumač za romski jezik i napisao sam prvi Romsko-hrvatski rječnik. Htio sam raditi, ali za mene nije bilo nikakva posla. Ja sam, koliko znam, jedini saborski zastupnik koji je s burze ušao u Sabor.

Je li vam ikada otvoreno rečeno da za vas nema posla zato što ste Rom?

– To mi nikad nitko nije otvoreno rekao, ali svih tih 20 godina slao sam nebrojene molbe za posao, i nema kome se nisam obratio, od predsjednika države i premijera. Svi su mi čestitali na obrazovanju i obećavali posao, ali ništa od toga se nije ostvarilo. Na sastancima sa sunarodnjacima ističem svoj primjer kao dokaz potrebe obrazovanja, ali ih je teško uvjeriti da je obrazovanje važno kad vide da je i njihov lider nezaposlen, iako ima fakultetske diplome. Uvjeren sam da ova vlada ima puno razumijevanja za ove probleme i volju da ih počne rješavati, za razliku od prethodnih vlasti čiji je najviši domet bilo slikanje s predsjednicima dijela romskih udruga. Osim premijera, od početka mandata sam s predstavnicima Roma posjetio većinu ministara i upoznao ih s problemima i potrebama Roma. Vjerujem da iskreno žele suradnju s nama kako bi se poboljšao položaj Roma u Hrvatskoj.

Tvrdite da vaš prethodnik Nazif Memedi nije ništa radio?

– Na žalost, gotovo ništa. Ni on, ni oni koji su bili prije njega zastupnici romske i 11 drugih nacionalnih manjina. U Saboru sam dosad više puta govorio o romskim problemima nego oni u prethodna tri mandata zajedno. I u jedinicama lokalne samouprave su bili iznenađeni kad sam ih počeo obilaziti radi rješavanja lokalnih romskih problema, jer moji prethodnici to očito nisu radili. Od premijera sam dobio punu podršku za rad na poboljšanju položaja Roma i mislim da sve treba krenuti od lokalnih zajednica. Novac koji se odvaja za rješavanje romskih problema treba trošiti transparentno i prema prioritetima, što dosad nije bio slučaj. Već godinama postoji Ured za nacionalne manjine koji bi trebao biti glavno tijelo Vlade za rješavanje romskih pitanja, ali to tijelo dosad nije radilo svoj posao i očekujem od Vlade da nešto poduzme. Problem je u tome što neki žele da Romi budu objekt, a ne subjekt rješavanja svojih problema. Rom ne bi smio biti rezrevni igrač na klupi, nego onaj tko će odigrati utakmicu i tko će biti u situaciji da dobije loptu i zabije gol. A da zabije gol, moramo mu prethodno dodati loptu. Nemamo gotovo ni jednog Roma u državnim institucijama ili lokalnoj samoupravi. Vijeća i predstavnici romske nacionalne manjine u općinama, gradovima i županijama nemaju prostore za rad i redovito financiranje osnovnih funkcija. Od Roma stalno tražimo odgovornost, a ne dajemo im priliku da je preuzme. Moj prethodnik je, prema stanju koje sam zatekao, unazadio položaj Roma, a nadali smo se, kad je izabran, da će nešto učiniti. Bio je prvi koji je potpisao koalicijski sporazum s HDZ-om i bio je dio vlasti četiri godine. No blokirao je gotovo sve naše projekte, pa i Romsko-hrvatski rječnik, navodno samo zato što on nije bio inicijator njegova objavljivanja. Ovdje moram pohvaliti gradonačelnika Zagreba Milana Bandića koji nam je u više prilika pomogao i pružio podršku u rješavanju romskih problema u Zagrebu.

Osim manjinskog, član ste i HNS-ova Kluba zastupnika?

– Odlično sam predvidio tko će pobijediti na izborima i jedini od manjinskih zastupnika imam koalicijski dogovor u pisanom obliku, u njemu smo, uz ostalo, utvrdili obaveze Vlade u rješavanju romskih problema i provedbu Akcijskog i Nacionalnog programa za Rome. Mislim da sam time ostvario političku korist za svoju nacionalnu manjinu, ali i za Republiku Hrvatsku. Znači li to da biste se priključili HDZ-u da ste procijenili da će oni pobijediti na izborima? – Za izbore sam se pripremao dvije godine i procijenio da će pobijediti Kukuriku koalicija. Da je bilo drukčije, vjerojatno ne bih imao izbora nego pridružiti se izbornom pobjedniku, pa i HDZ-u, jer manjinci se za svoja prava mogu boriti samo kroz institucije vlasti. Osobno i privatno sam ljevičar, a i moja biografija ukazuje na taj politički svjetonazor.

Jeste li kao ljevičar zadovoljni ovom vladom, kojoj pada popularnost, a nezadovoljstvo javnosti njenim radom raste?

– Ovoj Vladi treba dati još malo vremena. Duboko vjerujem u premijera jer mislim da zna što radi i kako izvući državu iz krize. Moramo shvatiti da smo naslijedili užasno stanje u zemlji. Premijer, ministri Čačić i Linić i drugi znaju što rade i moramo samo malo biti strpljivi jer vjerujem da smo na teškom, ali pravom putu. Ako ne budemo bili strpljivi, dobit ćemo raspad sustava kao u Grčkoj. Vjerujem u ovu vladu i zato sam s njima.