Čuveni hrvatski ekspresionistički slikar Ignjat Job koji je rođen u Dubrovniku 1895., a umro u Zagrebu 1936., izgubio je sina Rastka kao šestomjesečnu bebu. Ostala mu je kći Cvijeta koju je nakon toga neprestano držao pored sebe, a ona nije znala za slobodnu igru s vršnjacima. U djetinjstvu je živjela u Supetru na Braču i provodila vrijeme u očevu ateljeu, upijajući njegov način gledanja i slikanja. Jednom je na terasi, klečeći na betonu, nacrtala s laticom crvenog maka glavu djevojčice. Ignjat Job je skočio oduševljen i uzviknuo da i ona mora postati slikarica. Tako je Cvijeti Job već u djetinjstvu određen životni poziv. Osim toga, njezin stric Cvjetan, po kojemu je dobila ime, studirao je slikarstvo u Münchenu s velikanima Miroslavom Račićem, Josipom Kraljevićem i Vladimirom Becićem. Poginuo je kada je imao 21 godinu i to kao dobrovoljac u Prvom svjetskom ratu protiv Austrije. Sam Ignjat Job tvrdio je da je njegov brat bio veći talent od njega. Kada je pak Cvijeta Job krenula u splitsku gimnaziju, zanimale su je prirodne znanosti, dok je predmet ‘’crtanje’’ za nju bio muka i dosada. Morali su bojati ornamente u kvadratićima, a ona je bila naučena na slobodno izražavanje pri slikanju. Ipak, majka Živka Cvetković stalno ju je podsjećala da je želja njezina oca bila da postane slikaricom. Skupila je neke njezine crteže i akvarele što ih je radila kod kuće i dala ih na „Izložbu najmlađih“ u Salon Galić 1937. Puno kasnije, na izložbi u Opatiji 1954., likovni kritičar Boris Vižintin rekao je Cvijeti Job da njezini radovi podsjećaju na one njezina oca pa je prestala raditi velika ulja na platnu i posvetila se minijaturi i ilustraciji.

To su samo neke od zanimljivosti koje se o Cvijeti Job, velikoj minijaturistici i ilustratorici, umjetnici koja je svojim ilustracijama za knjige Ivane Brlić-Mažuranić obilježila mnoga djetinjstva, ali i autorici političkih karikatura, mogu saznati u prošlog tjedna predstavljenoj monografiji „Cvijeta Job majstorica minijature“. Autorice ove knjige su povjesničarka umjetnosti Branka Hlevnjak i povjesničarka, sociologinja i muzeologinja Rhea Ivanuš.

Stana Jeličić, kći Cvijete Job, ujedno je i jedna od suradnica na upravo predstavljenoj monografiji o svojoj majci. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Cvijeta Job rođena je u Beogradu 1924., a umrla je u Zagrebu 2013. Početkom 1942. otišla je u partizane te je objavljivala ratne reportaže, ilustracije i karikature u Slobodnoj Dalmaciji i Ženi u borbi te ilustrirala pjesme prvog supruga Živka Jeličića u Omladinskoj iskri, za koju je radila i naslovnice. Kada je 17. lipnja 1943. izašao prvi broj Slobodne Dalmacije, na naslovnici je bila njezina karikatura koja prikazuje Mussolinija. Izlagala je već 1944. u Splitu, na izložbi slikara partizana, a slikarstvo je na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti diplomirala 1951. Ilustrirala je, između ostalog, Puškinove i Andersenove bajke, slikovnice prema pričama Ivane Brlić-Mažuranić, poznatu bajku Petra P. Jeršova „Konjić Grbonjić“, „Lovačke zapise“ Ivana Sergejeviča Turgenjeva i djela Petra Šegedina.

Prema riječima same Cvijete Job, u njezinu je odgoju majka Živka Cvetković, koja je bila komunistkinja od studentskih dana, odigrala važnu ulogu. Vršila je utjecaj na nju u tom smislu, davala joj da čita Maksima Gorkog i druge ruske revolucionarne pisce, učila je o pravdi, slobodi i ravnopravnosti među ljudima. Stoga ne čudi da je Cvijeta Job našla svoje mjesto u skojevskoj organizaciji.

„Kada je proglašen ustanak naših naroda protiv okupatora 1941., ja sam već bila izgrađeni skojevac. Moju majku-udovicu je to koštalo suza i straha kada sam puna borbenog entuzijazma napustila dom i otišla u partizane. Moj drug Ranko Orlić strijeljan je kao komunist-omladinac u Splitu u siječnju 1942. Taj prvi teški udarac u životu podnijela sam tako što sam otišla u borbu da osvetim njegovu smrti i smrt njegovih drugova. Četiri godine provela sam u NOB-u i na raznim dužnostima. Nakon desanta u Drvaru, gdje sam radila kao član Agitpropa CK SK, odakle sam sretno izvukla živu glavu, s jednom grupom boraca prebacila sam se na Vis. Tamo sam našla drugove, kasnije kolege, slikare i kipare: Ljubu Ivančića, Dalibora Paraća, Mirka Ostoju, pjesnike Živka Jelčića, budućeg supruga, i Juru Kaštelana. Jednog dana Dalibor Parać mi je poklonio fine crtaće papire, tuš, krejone, boje koje su stigle iz Splita. Prvi put, za četiri godine, dobila sam u ruke slikarski materijal. Crtala sam po Visu masline, vinograde, partizane“, prenesene su u ovoj zanimljivo napisanoj i bogato opremljenoj monografiji riječi Cvijete Job.

Suradnice na monografiji bile su i Stana Jeličić, kći Cvijete Job iz njezina prvog braka s pjesnikom Živkom Jeličićem, i Vesna Balabanić, kći iz drugog braka sa slikarom Zdenkom Balabanićem. Stana Jeličić je rođena 1945. a Vesna Balabanić 1954.

Vesna Balabanić završila je studij slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i radi od 1983. kao kreator lutaka i scenografije u Zagrebačkom kazalištu lutaka.

Govoreći o majci, rekla je da je ona čitav život bila ponosna na to što je u mladosti bila skojevka i da je te užasne ratne godine stalno nosila u svijesti, često se vraćajući tim bremenitim motivima u svom slikarstvu. Pamti je i kao duhovitu osobu te ističe da se kroz cijeli njezin opus provlači ironija i karikatura, vedra poruga ljudskim manama, vrlinama i običajima koji često postaju sami sebi svrhom. Kao majka bila je, ističe naša sugovornica, nježna i temperamentna, koji put zahtjevna.

„Bila sam dijete od četiri godine kad sam listala i pregledavala brojne knjige s reprodukcijama slikara, starih majstora, impresionista, fovista, monografije Cézannea, Picassa, Matissea. Na zidovima su visjele djedove slike, i mamine i tatine, razmišljala sam o njima. Kad su moji radili ilustracije, pridružila bih im se crtajući. Kad sam imala 10 godina, vodili su me u Italiju: Firencu i na venecijanski Bijenale. Voljeli su ta putovanja, a najviše su ih posvećivali umjetnosti. Slike, knjige, ilustracije, razgovori o umjetnosti, ponekad rasprave, sve je to bilo moje okruženje od rođenja. Osjećala sam se vrlo povlaštenom kad sam išla s njima na otvorenja, mogla sam izostati iz škole. Moji me nisu poticali da slijedim njihov poziv, ali završivši treći razred gimnazije, počela sam opet crtati, i tako je krenulo: preuzelo me”, rekla je Vesna Balabanić. Ovako se prisjetila majke u njezinu radnom okruženju:

“Mama je provodila popodneva i večeri radeći na svojim ilustracijama, nisam je smjela smetati, hodala sam na prstima da ne zaškripe parketi, da joj ne zadrhti ruka dok vuče svoje fine linije. U tim periodima, kad je žurila da ispoštuje termine ugovora, tata je donosio gotovu hranu. Dugo je radila, njezina tehnika je to zahtijevala, uvijek je htjela biti zadovoljna učinjenim, nije pravila kompromise. Njih dvoje su se uvijek uzajamno vrlo poštovali, bili su jedno drugome potpora, zajedno su izlagali, pojavljivali se na izložbama svojih kolega. Živjelo se dosta povučeno, više ‘kućnim’ životom. Radili su kod kuće, nisu imali ateliere, tata je radio u jednoj sobi koju smo zvali ‘sobica’, bila je najmanja u stanu, ali je ondje imao svoj mir. Mama je radila u dnevnoj sobi blizu prozora. Rano je počela nositi naočale i izbjegavati rad uz umjetno svjetlo.”

Cvijeta Job na fotografiji sa svoje dvije kćeri, Stanom i Vesnom. FOTO: Privatna arhiva

Stana Jeličić je čitav radni vijek provela na HRT-u, radeći u programu za djecu i mlade, i to uglavnom dokumentarce, a prethodno je završila studij slavistike i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U mirovini je od 2010. Njezini su se roditelji rastali kada je bila na pragu osnovne škole, ali su obitelji Jeličić i Balabanić ostale u dobrim odnosima. S obzirom na to da majka još nije završila studij, Stana Jeličić je ostala živjeti s ocem te se s njim preselila u Split. Majka joj je živjela u Opatiji i Lovranu od 1953. do 1976. pa ju je posjećivala tijekom ljetnih praznika.

„Radila sam scenarije za dokumentarne filmove o djedu, to je objavljeno u časopisu Mogućnosti, filmovi nisu realizirani jer ne mogu naći producenta. Naime, to je teško jer radnja obuhvaća Zagreb, Beograd, Split, Dubrovnik i Supetar, gradove uz koje je bio vezan. Koncentrirala sam se na četiri slikarice s kojima je bio u ljubavnim odnosima, to je manje poznati aspekt, naime nekoliko je povjesničara umjetnosti koji su napisali monografije o njemu. Te četiri žene su Cata Dujšin-Ribar, Viki Oršić, Liza Križanić i Nevenka Đorđević. Moja majka je bila jako pedantna, čuvala je mnoge stvari, primjerice novine iz 1920-ih i 1930-ih, pa mi je to pomoglo kada sam radila na scenarijima. Majkom se ne mogu umjetnički baviti jer mi je prebliska. Ignjat Job je umro 9 godina prije mog rođenja, on mi je prije svega priča, a ne pravi osobni kontakt.“

Branka Hlevnjak, uz Rheu Ivanuš autorica monografije o Cvijeti Job, ovako je označila mjesto Cvijete Job u povijesti hrvatske likovne umjetnosti:

„Njezino je mjesto u samom vrhu hrvatske povijesti likovne umjetnosti u području sitnoslike, ilustracije i iluminacije. Ona je zasigurno jedna od najoriginalnijih majstorica minijature koja kod nje uključuje ilustraciju i iluminaciju, odnosno cjelokupni dizajn knjiga priča, bajki, romana i poezije kojima se posvećivala. Ona je ilustrirala tekst, kreirala slova, vinjete, inicijale, bordure i stvorila cjelokupan dojam knjige. Upravo je začudna minucioznost kojom je Cvijeta Job do najsitnijeg detalja ispunjavala sliku, ostajući pritom u savršenoj harmoničnoj cjelini. U spoju slike i grafike stvorila je suptilan raster, rijetko viđen, i sasvim originalan. Njezine su ilustracije gotovo na razini vrhunskih srednjovjekovnih manuskripta, što je opet tako suvremeno. Cvijeta Job ne razlikuje ilustracije za djecu od ratne tematike inspirirane stihovima Živka Jeličića i Šegedinova romana ‘Djeca božja’. I jedno i drugo slika s jednakom pozornošću, predanošću i maštom, uvijek ostaje vjerna svom rukopisu sitnoslike i ne podcjenjuje mlade čitače.“

Karikatura partizana u pokretu nastala 1943. i drvorez ‘Sprovod’ nastao 1943.. FOTO: Fotografije iz knjige

Kako kaže, ilustracijom je odgojila mnoge generacije čitatelja i likovno senzibilizirala buduću umjetničku publiku, ali nikada se nije dodvoravala nekom osobitom ljupkošću crtanih likova. Vrijednost njezinih minijatura, dodaje, na najvišoj je razini upravo zbog činjenice da je stvorila originalan svijet slike izgrađen na groteski, humoru i ljepoti kompozicija i boja što njezine minijature čini sugestivnima, bogatima i upečatljivima.

„Cvijeta Job čvrsto je zagrizla u minijaturu i tu isplela svu čaroliju; stihovi, priče i bajke razbuktavale su njezinu vizualnu maštu i slikarsku ljubav do vrtoglavih visina tako da nikada nije poželjela biti bilo što drugo doli slikarica minijatura. Jednom je izjavila da kad bi i htjela ne bi mogla slikati ništa drugačije od toga što je započela već 1947. s prvim izdavačima, još prije nego što je završila Akademiju. Cvijetinu posebnost i bogatu maštu odmah su na početku njezine karijere, od 1947., primijetili uvaženi likovni kritičari i žiriji koji su joj dodjeljivali sve najviše nagrade za ilustraciju, ne samo u zemlji nego i u inozemstvu. Dobila je, primjerice, novoosnovanu nagradu ‘Vladimir Nazor“ 1952. i nagradu ‘Grigor Vitez’ 1967. Čak i konceptualno orijentiran Radoslav Putar, bivši gorgonaš, Cvijetinim radovima dao je najviše ocjene. Proslavila se ilustracijom 1967. kada je slikovnica ‘Šuma striborova’ na Sajmu knjiga za djecu u Bologni ušla među dvadeset najljepših knjiga na svijetu te u Leipzigu na Međunarodnom sajmu knjige 1969. kada je osvojila počasno priznanje za ‘Ribara Palunka’. Osvojila je i 1970. s knjigom ‘Najljepše priče’ ‘mali Oskar’ za ilustraciju koji joj je dodijelio žiri Nagrade Hans Christian Andersen“, rekla je Branka Hlevnjak.

Cvijeta Job rekla je u intervjuu koji je za Vijenac 2003. s njom vodila povjesničarka umjetnosti Barbara Vujanović, da se silno namuči dok radi sliku:

„Prvo se namučim dok to komponiram, poslije dođe razdoblje dok se slika radi te sam zadovoljna, onda na kraju opet nisam zadovoljna, jer mi se čini da nisam napravila ono što sam htjela. Mislim da je to mučan proces slikanja koji ljudi ne shvaćaju. Misle da je to nama zabava, zadovoljstvo. Tu ima dosta muke, dok se to radi. Meni to uvijek teško pada. Početak naročito. Kad počnem, onda je već lakše. Mislim da je takav proces u svim umjetnostima, likovnoj i glazbi, književnosti. Da je uvijek taj proces, početak, najteži. Svaka slika mora biti jedan doživljaj. Onda se često događa da imate doživljaj, a da naslikate nešto drugo. Kad je slika gotova, onda vidite da to nije ono što ste htjeli, nego da je ispalo nešto deseto. Ne mora biti loše, nego nije ono što ste htjeli. Što ste zamišljali. Onda se u procesu rada sve promijeni. Ovo posljednje radim po svom. To nije po ničijem tekstu. To je moj vlastiti tekst. Moja zamisao. Ja to zovem slobodnom temom. Ipak si vezan kad ilustriraš nečiju pripovijetku, vezan si za ono što je pisac napisao. A ovdje nisam vezana, ovdje sam mnogo slobodnija. Htjela bih živjeti još barem deset godina da mogu slikati.”

A živjela je još točno deset godina nakon toga i ostavila svima svoje minijature i ilustracije, taj materijalizirani trag svoje ingeniozne mašte i kreativnosti.