U osnovi predstavke Zdravka Mustača moglo bi se sažeti pitanje: kakva je to država koja stranoj zemlji izručuje nekadašnje šefove tajnih službi, ljude koji su stvarali same temelje te iste države, koji znaju najveće državne tajne, stvari koje će ostati zapečaćene u arhivima još dugi niz desetljeća? Mustač o svojim tajnama nikad nije progovorio ni slova, ali je zato sada u okviru opsežnog pravnog podneska odlučio raskrinkati i razobličiti ljude koje je smatrao glavnim i odgovornim protagonistima svog progona. A jedan od najžešćih agitatora za izručenje Perkovića i Mustača Njemačkoj bio je Vladimir Šeks.

Agent starog kova, do groba odan državi, Zdravko Mustač bio je i ostao jedna od najvećih enigmi kako obavještajnog tako i političkog života, ponajviše u razdoblju prije i nakon raspada Jugoslavije i borbe za hrvatsku samostalnost. I on i Josip Perković imali su značajnu ulogu u stvaranju Republike Hrvatske i prelasku hrvatskih kadrova iz jugoslavenskih obavještajnih struktura na hrvatsku stranu, ali ako se u javnosti o ulozi Josipa Perkovića znalo tek malo, o onoj Zdravka Mustača nije se do sada znalo gotovo ništa. Naznake o zaslugama koje su imali mogu se vidjeti i u tome što ih je prvi hrvatski predsjednik obojicu nagradio činom brigadira.

Ponešto o ulozi Mustača i Perkovića rekao je u kolovozu 2016., nakon izricanja osuđujuće presude njima dvojici u Njemačkoj, današnji predsjednik Zoran Milanović, tada u svojstvu predsjednika oporbenog SDP-a:

“Šokiran sam kad vidim da su ljudi koji su Franji Tuđmanu nabavljali putovnicu, koji su uživali njegovo povjerenje, Gojka Šuška, (Tomislava) Karamarka, svih HDZ-ovaca koji su bili među osnivačima stranke, na kraju prokazani kao udbaški egzekutori. To je strašno i govori sve o HDZ-u kao stranci jer to je očito nešto o čemu se HDZ treba očitovati.”

Predsjednik HDZ-a Andrej Plenković, tada tek pretendent na mjesto predsjednika Vlade, odgovorio mu je: “Niti su ti ljudi bili dio HDZ-a niti su davali putovnice. Svi oni koji su se u jednom trenutku stavili u službu hrvatske države, kao i Perković i Mustač, jer je opstanak Hrvatske bio ugrožen, dali su doprinos. Ali iz kuta gledanja HDZ-a to ih ne amnestira od odgovornosti.”

Zdravko Mustač pred Saveznim državnim odvjetništvom u Njemačkoj optužen je da je kao tadašnji politički šef Službe državne sigurnosti, u Zagrebu, negdje u proljeće 1982., dao nalog Josipu Perkoviću, koji je u to vrijeme vodio odjel II (suzbijanje neprijateljske emigracije) u Službi državne sigurnosti u Zagrebu, da izvrši logističku pripremu ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića u Njemačkoj, koje je izvršeno 28. srpnja 1983. godine.

Prema presudi njemačkog suda, Stjepan Đureković ubijen je 28. srpnja 1983. godine zato što je imao saznanja o kriminalu koji je u hrvatskoj naftnoj kompaniji Ini počinio Vanja Špiljak, sin Mike Špiljka, jednog od najviše rangiranih partijskih funkcionara u bivšoj Jugoslaviji. Vanja Špiljak, prema tvrdnjama nekad visokopozicioniranih ljudi u Ini, bio je u odličnim vezama s jugoslavenskim tajnim službama i u prijateljskim odnosima sa Zdravkom Mustačem, a upravo njegov otac Mika Špiljak odlučio je o imenovanju Mustača za šefa republičkog SDS-a.

Političko vodstvo SR Hrvatske po ključu je 1986. imalo pravo predložiti i novoga šefa savezne Službe državne sigurnosti u Beogradu. Tada je najutjecajniji hrvatski komunistički političar bio Mika Špiljak. On je nakon Titove smrti postao član kolektivnog šefa države, Predsjedništva SFRJ, i on je odlučio tko će biti novi šef SDS-a.

Zdravko Mustač je nakon završenoga studija ekonomije počeo 1964. raditi u Centru Službe državne sigurnosti Zagreb. Od 1979. do 1982. bio je načelnik tog centra, a od 1982. do 1986. zamjenik republičkog sekretara za unutrašnje poslove, odnosno bio je načelnik SDS-a u Hrvatskoj. U međuvremenu, Mika Špiljak je od 1983. do 1984. bio predsjednik Predsjedništva SFRJ, dakle šef jugoslavenske države. Potom se vratio u Zagreb i od 1986. bio predsjednik Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske. Špiljak je po tom republičkom ključu 1986. godine odredio Mustača za šefa savezne Službe državne sigurnosti u Beogradu, a on je na tom mjestu ostao do početka 1991. godine. Nakon povratka u Zagreb, Mustač se stavio na raspolaganje prvom demokratski izabranom hrvatskom vodstvu. Tako je imenovan zamjenikom predstojnika Ureda za zaštitu ustavnog poretka (UZUP) koji je vodio Josip Manolić. Mustač je bio i zamjenik predsjednika Kriznog stožera Republike Hrvatske. Nakon ukidanja UZUP-a bio je neko vrijeme savjetnik Hrvoja Šarinića, koji je tada bio predstojnik Ureda za nacionalnu sigurnost (UNS).

Na funkciju šefa hrvatskog SDS-a u Zagrebu Zdravko Mustač imenovan je 17. lipnja 1982., gotovo dva mjeseca nakon nestanka odnosno bijega Stjepana Đurekovića u Njemačku. Načelnik II. odjela SDS-a, zadužen za „neprijateljsku emigraciju“, bio je Josip Perković, koji je na toj funkciji bio od rujna 1979. kada je u Zagreb poslan s mjesta šefa II. odjela Centra SDS-a u Osijeku. Afera s bijegom Stjepana Đurekovića u Njemačku 1982. bila je isprepletena s izbijanjem dotad najveće afere u vezi s Vanjom Špiljkom i optužbama zbog pronevjere četiri milijuna dolara, i to istodobno kad se njegov otac Mika pripremao sjesti u fotelju predsjednika Predsjedništva SFRJ. Prema tvrdnjama njemačkih tužitelja, u jednom manjem dijelu u tim je pronevjerama s Vanjom Špiljkom sudjelovao i Đureković, a kako je tadašnji ministar unutarnjih poslova Hrvatske Pavle Gaži intenzivno radio na istrazi u aferi Ina, Špiljak se bojao da bi Đureković mogao postati svjedok pokajnik pa je isplanirao njegovu likvidaciju. Nalog da pripremi ubojstvo Đurekovića, prema optužnici, dobio je Zdravko Mustač, tadašnji politički šef Službe državne sigurnosti u Zagrebu, a on je taj zadatak povjerio Josipu Perkoviću.

No teza tužiteljstva od početka je prilično neobična. Oni su tvrdili da bi Špiljak teško mogao opravdati takvo ubojstvo na tlu Jugoslavije pa da je onda Služba zapravo potaknula Đurekovićev bijeg u Njemačku kako bi ga ondje mogli lakše likvidirati. Tako su istražitelji tvrdili da je Josip Perković početkom 1982. dao da se Đurekovića “upozori” da mu ubrzo slijedi uhićenje zbog pronevjera u Ini i da će cjelokupna krivica pasti na njega te da je on zato u travnju 1982. pobjegao u Njemačku. No pritom su zanemarili činjenicu da je Mustač postao šef Perkoviću tek dva mjeseca nakon što je Đureković već pobjegao u Njemačku.

Postojale su, međutim, i sumnje da je Đureković tajno surađivao s njemačkom obavještajnom službom BND kojoj je dao vrijedne podatke poput rasporeda svih skladišta nafte JNA, a Đureković je i sam u izjavama za emigrantsku štampu rekao da su mu na poslovima na kojima je radio bili dostupni strogo povjerljivi dokumenti. Jedna od glavnih teza Perkovićeve obrane bila je da je nalog za ubojstvo dala savezna Služba državne sigurnosti, i to, između ostalog, zbog suradnje Đurekovića s BND-om. Odvjetnik Anto Nobilo, koji je branio Perkovića, tvrdio je da se slučaj Perković ne može gledati izvan konteksta rata stranih obavještajnih službi koje su djelovale i još djeluju na našem području. Ali Visoki zemaljski sud u Münchenu tu tezu nije prihvatio, već su Mustač i Perković 3. kolovoza 2016. proglašeni krivima za pomaganje u Đurekovićevu ubojstvu i osuđeni na doživotne kazne zatvora.

Predsjednik sudskog vijeća Manfred Dauster u obrazloženju presude je rekao:

“Presudu temeljimo na činjenici da je Zdravko Mustač u to vrijeme, dakle 1983. godine, bio šef hrvatskog ogranka SDS-a, dok je Josip Perković tada obnašao funkciju čelnika odjela II SDS-a  zaduženog za emigraciju i bio šef doušniku Krunoslavu Pratesu.” Sud je utvrdio da je Prates dao Perkoviću ključ garaže u kojoj je ubijen Đureković.

Njemačka je 26. lipnja 2013. raspisala tjeralicu za tada 68-godišnjim hrvatskim državljaninom Josipom Perkovićem, a paralelno s tim i za tada 71-godišnjim Zdravkom Mustačem. Budući da je nekoliko dana poslije Hrvatska ulazila u Europsku uniju, preuzela je i obvezu izvršavanja Europskih uhidbenih naloga. Međutim, Hrvatski sabor je 28. lipnja, dva dana nakon raspisivanja tjeralice za Perkovićem i Mustačem i dva dana prije ulaska Hrvatske u EU, hitnim postupkom izglasao novi prijedlog Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije. Novim zakonom promijenjena je ključna stavka prema kojoj Europski uhidbeni nalog više neće vrijediti za zločine počinjene prije 7. kolovoza 2002. Time se direktno onemogućilo izručenje Josipa Perkovića. Zakon je odmah u javnosti postao poznat kao lex Perković.

Predsjednik Vlade Zoran Milanović dostavio je prijedlog tog zakona Saboru još 13. lipnja, odmah nakon što je najavljena mogućnost da će Njemačka izdati Europski uhidbeni nalog za Josipa Perkovića. Učinio je to tjedan dana nakon što je njemački Bundesrat 7. lipnja ratificirao Zakon o pristupnom ugovoru između Hrvatske i Europske unije. Njemačka je bila zadnja zemlja članica EU-a koja je potvrdila hrvatsko pristupanje Uniji. Postupak Hrvatske primljen je u njemačkoj vladi i političkim krugovima jako loše, ali i u Europskoj komisiji. Potpredsjednica Europske komisije Viviane Reding smjesta je počela vršiti pritisak na hrvatske vlasti da odustanu od tog zakona. Upućivanje izmjena Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije u Sabor po hitnoj proceduri tjedan dana nakon njemačke ratifikacije pristupanja Hrvatske EU-u i potom izglasavanje tog zakona dva dana prije ulaska Hrvatske u EU, stvorilo je vjerojatno najveću krizu u povijesti odnosa dviju zemalja, ali i krizu u odnosima s Europskom unijom. Toj krizi vladajući su pokušali potpuno umanjiti značaj, a oporbeni političari upozoravali su na to da je riječ o „hrvatskom šamaru EU-u“. Bilo je i onih koji su tvrdili da je narušen ugled Republike Hrvatske u Europi, pa i da će zemlja ostati bez pristupa novcu iz fondova EU-a. No najpogubnija za Mustača i Perkovića bila je činjenica da je već unaprijed u javnosti stvorena percepcija da su krivi pa ih se zato štiti od izručenja Njemačkoj.

Osim za Perkovićem, Europski uhidbeni nalog raspisan je za još pet osoba za koje se sumnjalo da su bile Perkovićevi suradnici prilikom organiziranja ubojstva Stjepana Đurekovića. Istovremeno, dakle još u lipnju 2013., Hrvatskoj je bilo dostavljeno još oko 80 europskih uhidbenih naloga za razne druge slučajeve. No fokus zanimanja politike i medija bio je na Josipu Perkoviću. Vlada Zorana Milanovića bila je prozvana da štiti udbaše i zločince, a njemačka kancelarka Angela Merkel neočekivano je otkazala dolazak na svečanu proslavu hrvatskog ulaska u EU 30. lipnja. Donošenje spornog zakona protumačeno je kao pokušaj izigravanja Europske unije, i to samo dva dana prije nego što je Hrvatska i službeno postala 28. članica. Rasprave između Bruxellesa i Zagreba i Berlina i Zagreba o lex Perković trajale su mjesecima, Hrvatskoj su prijetile sankcije, a na kraju je vlada pristala promijeniti zakon i počela pripreme za promjenu Ustava kako bi se u Saboru ukinula zastara za sva teška ubojstva. Ustavne promjene trebale su stupiti na snagu 1. siječnja 2014., a vlada se našla pod optužbom da time zapravo omogućuje započinjanje procesa protiv Perkovića u Hrvatskoj, dakle, da opet želi „izigrati“ Njemačku. No ustavne promjene nisu prošle prije 1. siječnja jer su zastupnici Hrvatskog demokratskog saveza Slavonije i Baranje u zadnji tren u Saboru odustali od davanja potpore vladi.

Vlada i prije svega premijer Zoran Milanović cijelo su to vrijeme bili na udaru medija pod optužbom da štite „starog udbaša“ Josipa Perkovića. Čule su se vrlo različite interpretacije motiva vlade u tom slučaju, od toga da je potpora Milanovića Perkoviću dokaz da je vlada Zorana Milanovića sastavljena od starih i novih udbaša, pa štiti jednog od „svojih“, do tvrdnje kako Milanović ne želi da Perković ide pred sud u Njemačkoj jer bi ondje mogao ispričati brojne neugodne tajne, koje on itekako zna. Milanović je u razgovoru za Hrvatski radio 4. rujna 2013., međutim, ovako pojasnio svoja stajališta:

“Jasno je od početka, tu se ne radi o zaštiti jednog čovjeka jer njemu u ovom smislu, neću reći da nema spasa, ali on će morati izaći pred pravosudno tijelo. Bila to istraga ili optužnica u Hrvatskoj, ali tvrditi da je to nešto za što Njemačka treba suditi – to upravo žele oni koji bi najradije da se o tome u Hrvatskoj ne govori. Mi želimo da se o tome u Hrvatskoj govori. Mjesto za suđenje i raspetljavanje tog slučaja je Hrvatska i kad mi netko iz vrha HDZ-a kaže da u Hrvatskoj nije moguće osigurati pošteno suđenje i da zato osobu treba isporučiti Njemačkoj – ja mislim da bi se osoba koja to kaže trebala odreći hrvatskog državljanstva. To je sramota.”

Zdravko Mustač i Josip Perković uhićeni su u jutarnjim satima 1. siječnja 2014., a sve se odvijalo pred brojnim novinarima i fotoreporterima koji su dežurali ispred njihovih kuća u Zagrebu, odnosno Svetoj Nedelji. Saslušani su najprije u Državnom odvjetništvu. Obojica su se usprotivila izručenju, no trebalo je pričekati odluku izvanraspravnog vijeća Županijskog suda. O Perkovićevu izručenju odlučivalo je Izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Zagrebu kojim je predsjedao predsjednik tog suda Ivan Turudić. Njihova odluka od 8. siječnja glasila je da će Perković biti izručen. Istovremeno, Županijski sud u Velikoj Gorici, koji je odlučivao o izručenju Zdravka Mustača, odlučio je potpuno suprotno – da on neće biti izručen, i to zato što je nastupila zastara. Državno odvjetništvo uložilo je žalbu na odluku o izručenju Josipa Perkovića, a na odluku o neizručenju Zdravka Mustača nisu se žalili. No Vrhovni sud tu žalbu nije uvažio, odnosno donio je konačnu odluku da Josip Perković treba biti izručen Njemačkoj. To se i dogodilo 24. siječnja 2014. Dok je vani padao gust snijeg, Hrvatska policija predala je Josipa Perkovića njemačkim istražiteljima koji su ga preuzeli na aerodromu Pleso i s njim odletjeli avionom iz Zagreba u München.

Budući da DORH nije uložio žalbu na odluku da Zdravko Mustač neće biti izručen Njemačkoj, pojavila se još jedna strana u postupku. Bila je to Gizela Đureković, udovica pokojnog Stjepana Đurekovića, koju su pred sudom zastupali odvjetnici Siniša i Zrinka Pavlović. No pojavio se problem, sud je prvo trebao odlučiti o tome je li Gizela Đureković uopće stranka u postupku, s obzirom na to da su zakonski utvrđene stranke u postupku izručenja po Europskom uhidbenom nalogu samo državno odvjetništvo i okrivljenik. Trebala su proći još puna tri mjeseca dok joj sud najprije nije priznao status stranke u postupku, a potom je Vrhovni sud priznao i žalbu njezinih odvjetnika i donio odluku o izručenju Zdravka Mustača Njemačkoj. Tako je 17. travnja 2014. i Zdravko Mustač izručen Njemačkoj.