Objavljeno u Nacionalu br. 553, 2006-06-19

ŠEF DRŽAVNE KOMISIJE za kontrolu javne nabave Goran Matešić objašnjava zašto Hrvati javnu nabavu smatraju leglom korupcije i zašto su poništeni natječaji u KB-u Split i HEP-u

Goran Matešić, Splićanin na privremenom radu u Zagrebu, u posljednje je dvije i pol godine jedan od ključnih ljudi u sprečavanju korupcije u slučajevima kada se država ili državne institucije pojavljuju na tržištu kao kupci roba i usluga. Kao predsjednik Državne komisije za kontrolu postupka javne nabave, Matešić, zajedno s još pet članova Komisije, ima ovlasti poništiti svaki javni natječaj na koji netko uloži žalbu, što, prema podacima za 2005., u više od 50 posto slučajeva i čini. Iako nitko ne vodi evidenciju o tome koliko država troši novca putem javne nabave, procjena je Svjetske banke da se godišnje u Hrvatskoj tako potroši 35 milijardi kuna iz proračuna, što je 29 posto ukupnog javnog izdatka ili 19,5 posto BDP-a. Javna nabava vrlo je važno pitanje za Europsku uniju, koja je u predpristupnim pregovorima s Hrvatskom zahtijevala i otvaranje posebnog poglavlja o toj temi. Osim toga riječ je o važnom elementu kod ocjene korupcije u nekoj zemlji. Matešić je prvi i zasad jedini predsjednik Državne komisije za kontrolu postupka javne nabave.

Imenovao ga je prošli saziv Sabora u ožujku 2003. na mandat od pet godina. Član je pregovaračkog tima u pregovorima Hrvatske s EU i povjerenstva za izradu novog zakona o javnoj nabavi, dugogodišnji je pravnik sa sudačkim i odvjetničkim iskustvom i nije član ni jedne političke stranke. U razgovoru za Nacional govori o antikoruptivnoj ulozi Komisije kojoj je na čelu, upozorava na probleme zbog kojih javnost javnu nabavu smatra leglom korupcije te komentira posljednje slučajeve poništenja višemilijunskih javnih natječaja Kliničke bolnice Split, u čijem se središtu ponovo našla tvrtka Shimadzu, i Hrvatske elektroprivrede za gradnju hidroelektrane Lešće.

NACIONAL: Koliko točno novca država godišnje potroši u javnoj nabavi?

– Ja takav podatak nemam. Državna komisija je žalbeno tijelo, a ne statističko, i ona ima statistiku samo o žalbenim predmetima. Mi u Državnoj komisiji za kontrolu postupka javne nabave znamo samo kolika je vrijednost natječaja na koje se netko žalio a ona je u 2004. bila oko 7,2 milijarde kuna.

NACIONAL: Zar Državni zavod za statistiku ne vodi evidenciju o javnim natječajima i njihovoj vrijednosti?

– Upravo je jedan od problema javne nabave taj što nije statistički obrađena. To je i jedan od razloga negativne percepcije javne nabave u javnosti.

NACIONAL: U javnosti prevladava dojam da je područje javne nabave leglo korupcije. To potvrđuju i izvještaji međunarodnih organizacija poput Transparency Internationala, čija istraživanja proces javne nabave uzimaju kao jedan od važnijih elemenata pri ocjeni korupcije u nekoj zemlji. Slažete li se s tom ocjenom?

– Kontrolirajući zakonitost u žalbenom postupku u javnoj nabavi Komisija kojoj sam na čelu zapravo sprečava nezakonitosti, koje su dijelom i korupcija. Ne uvijek, naravno, jer iz prakse znam da ima nezakonitosti koje su posljedica neznanja. O antikorupcijskoj ulozi Komisije govorio sam i na nedavno održanoj Europskoj antikorupcijskoj konferenciji na Brijunima u organizaciji Transparency Internationala.

NACIONAL: Tko utvrđuje radi li se u nekom slučaju o korupciji?

– Kontrola korupcije spada u kazneno-pravnu sferu. Komisija kontrolira je li nešto u skladu sa Zakonom o javnoj nabavi. Katkad se iz konkretnog slučaja može pretpostaviti da bi korupcija mogla biti razlog nezakonitosti, ali to nije predmet našeg postupka.

NACIONAL: Koliko ste dosad podnijeli kaznenih prijava zbog sumnji u korupciju?

– Podnošenje prekršajnih i kaznenih prijava prema zakonu spada pod mjerodavnost Vladina ureda za javnu nabavu kojem se po službenoj dužnosti dostavljaju odluke Komisije. Državni ured za reviziju također je ovlašten i dužan podnijeti kaznene prijave za djela koja se gone po službenoj dužnosti, pa i ona s obilježjem korupcije. Postoji teza da je sve što je u javnoj nabavi nezakonito automatski korupcija. No češći je razlog loše stanje informiranosti, neznanje i needuciranost onih koji raspisuju natječaj ili se javljaju na njega. Zbog nedovoljnog poznavanja pravne regulative o javnoj nabavi ispada da svi nešto muljaju. No ne tvrdim da toga nema.

NACIONAL: Je li to mnogo ili malo?

– Teško je reći. Taj je postotak relativno visok, no ovisi i kako se gleda: je li čaša poluprazna ili je dopola puna. U Engleskoj se tvrtke žale u manje od 1 posto slučajeva, no tamo je čitav postupak vrlo skup jer ga provode sudovi. U Francuskoj, primjerice, koja ima vrlo dobar i najstariji sustav javne nabave u Europi, broj žalbi je oko 8 posto u odnosu na ukupan broj javnih natječaja. Opća je pojava u javnoj nabavi da se tvrtke inače manje žale jer je to proces koji nikada ne prestaje. Tvrtke na to gledaju ovako: ako danas nisam dobio posao na natječaju nekog ministarstva, dobit ću ga na sljedećem. Zbog toga tvrtke koje sudjeluju na natječaju katkad pristaju na nezakonitosti jer ne žele gubiti vrijeme. Treba reći da naša evidencija ne pokriva sve javne nabave jer ima onih koje su ilegalne, nigdje objavljene, gdje se državna institucija ili tvrtka direktno dogovorila s dobavljačem, što je najveća nezakonitost u javnoj nabavi. Kako takvi slučajevi nisu rijetkost ni u EU, Savjetodavni komitet Europske komisije, čiji sam član, inicirao je raspravu o načinu sankcioniranja takvih pojava.

NACIONAL: Što je sa slučajem Bechtel, kada se Vlada izravno pokušala nagoditi s tom američkom tvrtkom o gradnji dionice autoceste od Splita do Dubrovnika? Je li to bio pokušaj kaznenog djela?

– Slučaj Bechtel smatram pozitivnim presedanom, iako Hrvatska nema presedanskog prava. Prema tadašnjem zakonu Vlada RH je mogla sklopiti direktan ugovor s Bechtelom. Međutim Europska komisija je još prije oštro kritizirala taj zakon upravo zbog iznimaka od primjene zakona i te su odredbe promijenjene u listopadu 2005. Dakle Vlada je u tom trenutku bila posve ovlaštena sklopiti sporazum s Bechtelom bez javnog natječaja. Ugovor koji je poslije, nakon provedenog natječaja potpisan s konzorcijem domaćih tvrtki bio je skuplji od onoga koji su nudili Amerikanci. Zaključak je da se Vlada zbog pritiska javnosti opredijelila za transparentno trošenje javnog novca i prošla, prema njihovoj tvrdnji, 42 milijuna kuna skuplje, što je cijena demokracije. No taj slučaj proizveo je pozitivan efekt: shvaćanje značaja transparentnosti u javnoj nabavi.

NACIONAL: Može li se tvrtka žaliti na natječaj s argumentom sumnje u sukob interesa?

– To je ozbiljan žalbeni navod i naravno da može. Ako to učini, tada se provjerava je li sudionik natječaja pomagao naručitelju izraditi natječajnu dokumentaciju te je li bilo nezakonitog utjecaja, koji spada u kriminalnu sferu. Natječaj ne smije biti diskriminatoran i na njemu je zabranjeno tražiti svojstva neke robe koju ima samo jedan ponuđač. Međutim, neki idu tako daleko da predmet javne nabave opišu čak i s nazivom robne marke. S druge strane, naručitelji su ovlašteni i dužni personalizirati svoje potrebe. Kako javna nabava, osim poznavanja zakona, zahtijeva i vještinu, često dolazi do nesporazuma. Primjerice, mali dalmatinski grad, zbog uskih ulica, želi nabaviti dostavna vozila neobično malih dimenzija. U natječajnoj dokumentaciji ne smije se napisati točno određena dužina i širina automobila, ali mogu se navesti minimalne ili maksimalne dimenzije. Fina razlika utvrđuje se od slučaja do slučaja. Novi zakon o javnoj nabavi, koji bi trebao biti donijet ove godine, propisat će način opisivanja predmeta nabave, što će svakako smanjiti mogućnost manipulacije tog tipa.

NACIONAL: Je li dosad bilo političkih pritisaka na vaš rad?

– Pritisaka nije bilo, samo nas pokatkad požuruju. Neki ministri znali su se ljutiti u neformalnim razgovorima, ali ja svima kažem da provjere jesu li njihove stručne službe dobro provele postupak javne nabave. Trudimo se da u obrazloženjima odluka Komisije ne ostavljamo mjesta za bilo kakve pritiske.

NACIONAL: Nakon nedavnog poništenja HEP-ova natječaja za gradnju HE Lešće, oba ponuđača, Ingra i Končar, kritizirali su Zakon o javnoj nabavi koji su nazvali toliko složenim da je nemoguće ne pogriješiti. Je li zakon doista toliko kompliciran?

– Mislim da sadašnje zakonodavstvo trpi mnoge prigovore, no teško je opravdati da veliki potrošači javnih sredstava koji imaju velike i stručne timove za javnu nabavu rade banalne greške. Problem je što katkad neki veliki naručitelji, čini mi se, svjesno rade nesavršen tender da bi, u slučaju da moraju izabrati nekoga koga ne žele, mogli poništiti natječaj.

NACIONAL: Navodno Zakon o javnoj nabavi ima rupe koje spretno koriste državne tvrtke kako bi izbjegle javne natječaje?

– Manje se radi o rupama u zakonu a više o zlouporabama u primjeni. Najveći je problem cijepanje velikih nabava na više manjih kako bi se izbjeglo raspisivanje javnih nadmetanja. Za nabavu vrijednu do 20 tisuća kuna nije potreban natječaj, a za nabavu vrijednu do 200 tisuća kuna dovoljno je pozvati pet tvrtki. Događa se da direktor jedne državne tvrtke izravno dogovori posao s nekom drugom tvrtkom dok su ostali ponuđači samo dogovoreni promatrači. Sve su te nabave jedna siva zona. Što je još važnije, u sivoj zoni nema nikakve pravne zaštite. Zato je jedan od zadataka novog zakona o javnoj nabavi omogućiti pojačani nadzor javne nabave kako bi se spriječile takve stvari.

I HEP-u poništen 21 natječaj

NACIONAL: Koji su najčešći kršitelji propisa o javnoj nabavi?

– Mogu govoriti samo o nabavama koje su kontrolirane u žalbenom postupku. U 2004., za koju postoji službeni izvještaj, najviše je natječaja poništeno Hrvatskoj elektroprivredi. HEP-u je poništen 21 natječaj, odnosno 38 posto od svih natječaja na koje se netko žalio. U postocima prednjači Hrvatska banka za obnovu i razvitak kojoj je poništeno 100 posto natječaja na koje se netko žalio. No takvih je natječaja HBOR-a bilo samo četiri. U više od 50 posto slučajeva žalbe su uvažene na natječajima Županijske uprave za ceste Dubrovačko-neretvanske županije, Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, ZET-a, Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva te Autoceste Rijeka Zagreb. ‘Zabranjena je veza ponuđača i naručitelja’

NACIONAL: U posljednjem velikom natječaju koji ste poništili ponovo je jedan od aktera tvrtka Shimadzu, koju je natječajna komisija KB-a Split izabrala za dobavljača medicinske opreme vrijedne 6 milijuna kuna. To je posljednja u nizu afera u kojima se pojavljuje ista tvrtka, a čak je reagiralo i veleposlanstvo SAD-a.

– Poznata je odluka Državne komisije u tom postupku i njeni razlozi pa o tome nema potrebe govoriti. No o učestalosti zakonitog, odnosno nezakonitog postupanja nekog naručitelja možemo govoriti nakon što se provede analiza koja mora sadržavati najmanje tri relevantna podatka: koliko postupaka javne nabave je provedeno, koliko je bilo žalbi na te postupke, i treće, koliko je nadmetanja poništeno. Kada je riječ o naručitelju te nabave, trebalo bi izvući zaključke na osnovi spomenute tehnologije. Sve ostalo je pričanje o percepciji koja ne mora biti realna.

NACIONAL: Je li po vašem mišljenju sporno to što u natječajnim komisijama u više državnih bolnica sjedi Andrija Hebrang, koji je poslovno bio povezan s tvrtkom Shimadzu?

– To nije pitanje o kojem odlučuje Komisija ako se takav predmet ne pojavi u žalbenom postupku. Za žalbeni postupak je bitno utvrđivanje činjeničnog stanja i ono se utvrđuje u svakom pojedinom slučaju zasebno, pri čemu je potrebno da se netko na to žali i predloži dokaze koje posjeduje ili za njih zna.

NACIONAL: Možete li kao pravnik reći radi li se tu o sukobu interesa, jer Hebrang je član komisije koja sastavlja natječajnu dokumentaciju, a kao nekadašnji član Upravnog odbora Shimadzua dobro zna specifikacije njihovih uređaja?

– Konkretne činjenice o kojima govorite nisu mi poznate pa ne mogu dati sud o tome. Mogu samo reći što piše u zakonu, a on kaže da je veza između naručitelja i ponuđača zabranjena, kao i komunikacija između njih. To znači da oni do trenutka otvaranja javnih ponuda ne smiju izravno komunicirati. Nije dopušteno ni da netko od ponuđača priprema dokumentaciju za javnu nabavu nekom naručitelju.