Sestre Šima i Draženka Čuljak, sinonimi za hrabrost i nevjerojatnu volju, obilježavaju četrdesetu godišnjicu događaja koji ih je pretvorio u heroje. Dana 13. siječnja 1985., srednjoškolke iz mjesta Bogodol kraj Mostara spašene su nakon što su preživjele sedam dana i noći u kanjonu okovanom ledom, s minimalnim zalihama, bez hrane, na ekstremnim minusima koji su zaledili rijeke.

Taj im je datum danas ‘drugi rođendan’, trenutak kad su pomaknule granice mogućeg i postale simbol ujedinjene snage.

Njihova drama započela je 6. siječnja kad su se, zbog neprohodnosti puta i jake snježne oluje, odlučile pješice uputiti u tadašnju Lišticu, danas Široki Brijeg, odakle su namjeravale autobusom otputovati k majci u Mostar. Draženka Čuljak je za HRT pojasnila da je u to vrijeme bila normalna stvar pješačiti ako nije bilo autobusa.

Jedan pogrešan korak vodio ih je ravno u bijeli pakao

No, snježno nevrijeme koje je pogodilo hercegovački kraj bilo je nezapamćeno – sestre su se brzo izgubile, a kako se spuštao mrak, bilo im je sve teže orijentirati se. Prateći vlastiti instinkt, nasumce su hodale tražeći izlaz, ali jedan pogrešan korak vodio ih je ravno u bijeli pakao.

“Zakoračile smo u prazninu, padale smo sve dublje i dublje, udarajući u led i pokušavajući se držati, ali nas je svaka nova stijena ponovno gurala prema dnu”, prisjeća se Šima.

Njihov pad zaustavio se u deset metara dubokom kamenitom koritu, koje lokalci zovu Točilo, smještenom u kanjonu presahle rječice Ladine. Taj kavez od leda i snijega postao je njihovo privremeno sklonište, ali i gotovo neizbježan grob. U nevjerojatnim uvjetima, gdje su temperature dosezale i minus 20 stupnjeva, sestre su sedam dana provele na rubu života i smrti, održavajući se budnima kroz molitvu, pjesmu i razgovore.

‘Maštale smo o hrani, o toplom čaju…’

Njihova jedina hrana bile su žvakaće gume koje su imale kod sebe, a za vodu su sisale ledenice iz stijena. Misli o majci bile su im najveća snaga, zbog nje nisu gubile nadu. “Maštale smo o hrani, o toplom čaju… Sve što smo željele bio je gutljaj nečega toplog, pa makar bilo to i zadnje što ćemo popiti”, sjeća se Draženka.

Sedmog dana napokon su ih začuli lovci, Drago, Krešo i Rade Čavar. Lovci su ih prvo pitali tko su i koliko dugo su ondje, misleći da su se tek slučajno zatekle na snijegu. “Ispočetka nisu vjerovali da smo tamo cijeli tjedan, ali kad su nas konačno čuli i vidjeli, krenuli su se spuštati prema nama”, rekla je Draženka.

Lokalni lovci riskirali su vlastite živote, pomogli su im izaći iz kanjona pomoću užadi. Sestre su bile pune modrica i iscrpljene, a sjećaju se kako im je taj prvi topli čaj koji su dobile nakon spašavanja bio najljepši na svijetu.

No, posljedice zime i dugotrajnog izlaganja hladnoći bile su neizbježne – zbog teških ozeblina, sestrama su morale biti amputirane obje noge. Unatoč tome, njihova snaga i hrabrost odjeknule su diljem tadašnje Jugoslavije i postale inspiracija mnogima. Danas, četrdeset godina kasnije, sestre Čuljak ponovno posjećuju kanjon – mjesto koje je zamalo postalo njihov grob, ali koje im je, u konačnici, darovalo novi život, piše HRT.