Riječka je općina 1892. godine objavila javno nadmetanje za izgradnju tramvaja za prijevoz putnika i robe. Općina je odobrila da se na tramvajima utisne grb, a električna struja osigurana je iz centrale koja se nalazila u neposrednoj blizini tramvajske remize na Školjiću. Stvorivši tako sve uvjete, 7. studenoga 1899. krenula su prva tramvajska kola od mosta na Rječini uzduž Fiumare prema zadnjoj stanici na Pioppi, na jednotračnoj pruzi četiri kilometra dugoj, što je Rijeku svrstalo u red modernih gradova u Europi. Taj se dan smatra početkom organiziranog javnog prijevoza putnika u Rijeci.

U početku, kada tramvaj postaje okosnicom javnoga gradskog prometa u Rijeci, Riječki električni tramvaj raspolagao je s osam motornih tramvajskih kola. Svaka kola mogla su prevesti 28 putnika, a imala su šesnaest sjedećih i dvanaest stajaćih mjesta. Tramvaj je zimi vozio od 7 do 22 sata, a ljeti od 6:30 do 22:30.

O uvođenju trolejbusa u javni gradski promet umjesto tramvaja, počelo se razmišljati 1935. godine. Godine 1939. u Rijeci je uz tramvajsku remizu na Školjiću izgrađena velika garaža od 850 četvornih metara, parabolična svoda, u koju su se mogla smjestiti 24 autobusa.

Drugi svjetski rat Rijeka je u javnome gradskom prometu imala jednu tramvajsku i petnaest autobusnih linija, no tokom rata jedino prijevozno sredstvo u gradu bio je tramvaj. U međuvrmeenu, dotrajala tramvajska vozila nisu mogla zadovoljiti narasle potrebe grada. Pritužbe putnika sve su češće, a ekonomske računice pokazuju da bi ukidanje tramvaja i uvođenje trolejbusa u cijelom gradu bilo jeftinije. “Neka se konačno ukine tramvaj”, piše Riječki list početkom ljeta 1952. godine. I doista, nakon 54 godine korištenja u javnome gradskom prometu, tramvaj gubi utrku sa suvremenijim prijevoznim sredstvom. Riječki električni tramvaj posljednji je put vozio u lipnju 1952. godine.