Premijer Andrej Plenković duguje mi ispriku jer me pokušao ljudski i profesionalno diskreditirati.” To je za Nacional u subotu kazao predsjednik Hrvatskoga novinarskog društva (HND) Hrvoje Zovko, sažimajući u tom zahtjevu sve nezadovoljstvo novinarske struke potpunim izostankom poboljšanja na medijskom području u mandatu Plenkovićeve vlade, ali još i više osobnim premijerovim posprdnim odnosom prema novinarima i medijima, a onda i prema cijeloj hrvatskoj javnosti.

“Vi volite agitirati za oporbu”, “Ako vam se proračun ne sviđa, kandidirajte se na izborima pa sami sastavljajte proračun”, “Slatki ste, Damira”, “To su nebuloze, vjerojatno će ti glasovi trbuhozboraca sutra postati štosovi”, “Hrvatska je u medijskom hibridnom ratu”, “Zar vas je Maja Sever pripremala za emisiju?” To je, iz širokog izbora, nekoliko nasumice odabranih izjava koje je Andrej Plenković dao o medijima u protekle četiri godine, otkako vodi hrvatsku vladu. Nakon što je premijer protekloga tjedna optužio Nacional da “glumi ekskluzivu”, i to zato što je taj tjednik otkrio kako je Vlada prikrila informaciju da je premijer bio na bolničkom pregledu zbog početne upale pluća izazvane covidom-19, Nacional je odlučio podsjetiti na Plenkovićeve izjave o medijima, koje najbolje ilustriraju njegovo osobno mišljenje o predstavnicima javnosti.

Već i površan pregled Plenkovićevih izjava o medijima otkriva ambivalentnog političara koji deklarativno, katkad i biranim riječima, naglašava nezaobilaznu ulogu medija u demokratskom društvu. Istodobno, međutim, instinktivne i spontane premijerove reakcije na neugodna novinarska pitanja i otkrića razotkrivaju političara koji prema medijima ne gaji naročito poštovanje. Štoviše, Andrej Plenković više puta je prema medijima i novinarima – pa čak i prema novinarkama – pokazao otvoreni prezir. U ovome tekstu podsjetit ćemo samo na dio takvih premijerovih ispada.

Karakteristično za svoj ambivalentni način vođenja politike i odnos prema javnosti, Plenković je prvi premijerski mandat prije nešto više od četiri godine počeo gestom netipičnom za HDZ-ove predsjednike Vlade: jedva mjesec dana nakon što je postao premijer, potkraj studenoga 2016, došao je na obilježavanje 20. obljetnice prosvjeda za obranu Radija 101 u organizaciji tjednika Nacional. Ti prosvjedi iz 1996., podsjetimo, prerasli su u najmarkantniju javnu gestu otpora Tuđmanovoj i HDZ-ovoj vlasti uopće pa je Plenkovićev dolazak na obljetničko obilježavanje tog događaja svakako bio prvorazredna i dobrodošla simbolička gesta podrške novinarima i slobodnoj, kritičkoj javnosti.

Štoviše, taj dolazak imao je i izravne veze s Nacionalom: samo tri dana prije nego što je Plenković tog 25. studenoga 2016. došao u zagrebački Muzej suvremene umjetnosti, gdje se obljetnica obilježavala, Nacional je 22. studenoga 2016. objavio ekskluzivnu vijest da srpsko tužiteljstvo tereti ministra obrane u Plenkovićevoj tadašnjoj vladi Damira Krstičevića za ratni zločin ubojstva 32 izbjeglica, među njima žena i djece, u selu Bravnice kod Jajca 13. rujna 1995., u akciji HV-a i HVO-a Maestral. Ogorčen tom viješću, Krstičević je ustvrdio da Nacional “pokušava destabilizirati” Hrvatsku, a podržao ga je i premijer Plenković izjavom da “ne prihvaća manipuliranje informacijama koje bi u pozadini imale političku destabilizaciju”. Usprkos tom napadu svog ministra na Nacional, koji je i sam neizravno podržao, Plenković je tri dana kasnije došao na obilježavanje prosvjeda za Radio 101, koje je organizirao Nacional, i time čak i vlastitom ministru obrane nedvosmisleno poručio da podržava kritički rad tjednika koji čitate. Imala je, valja reći, ta Plenkovićeva podrška i stanovitu cijenu, jer ga je odmah u sljedećem broju, zajedno s uredništvom Nacionala, na naslovnici napao ekstremno desni Hrvatski tjednik iz Zadra. U korist kritičkih i neovisnih medija išla je Plenkovićeva prigodna izjava na obljetnici, u kojoj je kazao da mu je, kao predsjedniku Vlade, “važno da sloboda medija i izražavanja bude u prvom planu, da bude poštovana i da bude u skladu s europskim standardima”. Usprkos svemu tome, nije trebalo dugo čekati da Plenković pokaže i naličje vlastitoga shvaćanja tih “europskih standarda”. “Ako vam se ne sviđa proračun, kandidirajte se na izborima pa, ako pobijedite, kreirajte ga sami”, odbrusio je u ožujku 2017., nedugo nakon svoje pohvale slobodnoj javnosti na izložbi o prosvjedu za Stojedinicu, televizijskom novinaru Hrvoju Krešiću koji ga je podsjetio na to da kritičari tvrde kako je proračun “rastrošan”. Tim ispadom Plenković je označio početak niza neumjesnih primjedbi i podbadanja tome reporteru, niza toliko dugog da će Plenkovićevi obračuni s Krešićem u novinarskim krugovima postati predmet pravih malih humoreski – premda, zapravo, nisu nimalo smiješni.

“Kako Twitter, Hrvoje?” dobacio je, primjerice, Plenković Krešiću u srpnju 2017., prolazeći pored skupine novinara pred središnjicom HDZ-a. Javnost je odmah prepoznala da naizgled usputna primjedba nije bila nimalo benigna: premijeru se nije svidio Krešićev tweet kojim je tog jutra upozorio da Vlada i premijer ignoriraju rezultate analize koju je napravila novinarka portala srednja.hr Dora Kršul. Štoviše, Plenković nije propustio posprdno komentirati – i time potkopati – i rad mlade, perspektivne novinarke Kršul, ovako ocijenivši njezinu spomenutu analizu: “A dobro, dajte, ‘ajmo mistiku pojedinih istraživačkih pokušaja malo kompletno demistificirati… Raditi mistiku oko radnog dokumenta djeluje preživahno i predinamično.”

Kako vrijeme prolazi, čini se da Hrvoje Krešić premijeru Plenkoviću smeta sve više. Samo u protekloj godini on je njegov rad nekoliko puta komentirao neugodnim primjedbama, optužujući ga čak otvoreno da radi za opoziciju. “Vi volite agitirati za ekipu za koju biste željeli da nije u oporbi, nego na vlasti. Ja vas razumijem”, odbrusio je Krešiću koji ga je pitao hoće li samoizolaciju nakon neugodnog skandala na teniskome turniru u Zadru, na kojemu se prošloga ljeta zarazilo nekoliko svjetski poznatih tenisača, a premijer je kontaktirao s jednim od njih, Novakom Đokovićem.

Vrijedi zabilježiti još jednu varijaciju iste, ničim argumentirane tvrdnje – da je, naime, Krešić zastupnik opozicije – koju je Plenković u prosincu 2020. isporučio u vidu cinizma kako mu je “drago” što se Krešić “predstavlja kao Grbinov odvjetnik”. Novinar je, naime, premijera podsjetio na to da je predsjednik SDP-a Peđa Grbin javno pitao sastavlja li zapisnike Znanstveni savjet Vlade, s kojim je Vlada krajem prošle godine počinila neugodan skandal izbacivši nekoliko njegovih članova jer su javno proturječili službenom stavu Vlade; to se pitanje Plenkoviću očito nije svidjelo, i to zato što je razotkrilo činjenicu da je premijer, posve neuobičajeno, osobno zatražio da se na sjednicama Savjeta ne vodi službeni zapisnik.

Da je na Krešićevu mjestu netko s manje profesionalnog samopouzdanja, takav bi mu odnos s premijerom vjerojatno otupio kritičku oštricu – no Hrvoje Krešić, na svu sreću, nije od te vrste. “Moram priznati da više i ne brojim sve te silne ‘okršaje’ s premijerom. Vjerujem da ih je bilo desetak, dvadeset…” kazao je reporter za Nacional. “No”, nastavio je, “također moram priznati da se još nijedan nije dogodio iza kamere – barem koliko je meni poznato – sve što se događa, događa se ‘on the record’. Stoga to nastojim ne shvaćati osobno, što me, doduše, ništa manje ne žalosti kada razmišljam o odnosu Andreja Plenkovića prema medijima, odnosno prema demokraciji, prema svijesti o nužnosti dugoročnog građenja institucija ovog društva i ove države”, pogađa Krešić u samu bit problema.

Nastavlja da je od premijera “očekivao znatno, znatno više, tim više što pratim njegov politički put već dugi niz godina, još otkako je postao saborski zastupnik. Nepoštovanje koje sve otvorenije pokazuje prema svima – a pogotovo novinarima i medijima – koji mu ne idu niz dlaku, ide u korist teze da ne razumije baš najbolje što je to pluralizam mišljenja ili konstruktivna kritika. Forma je uljuđenija, takav je barem prvoloptaški dojam, ali srž odnosa prema neistomišljenicima nije se nimalo promijenila u odnosu na neke njegove prethodnike, dapače. I bojim se stoga da iza Plenkovića neće ostati ništa kvalitetnije ili stabilnije institucije ovog društva – pogotovo kad su mediji u pitanju – u odnosu na stanje u kojem ih je zatekao; ostat će samo korist za njega osobno i za njegovu stranku. Demantira li me vrijeme koje je pred nama, nitko sretniji od mene”, kazao je Hrvoje Krešić za Nacional. Ne treba sumnjati da Hrvoje Krešić zna što govori jer je među najupućenijim novinarima u rad Vlade i premijera osobno. A u novinarskim krugovima nije tajna da premijer pažljivo, redovito i svakodnevno prati medije te da mu je iznimno važno što se i kako o njemu i njegovoj vladi piše. U tome – ali, nažalost, sve više i u negativnom odnosu prema medijima – Andrej Plenković vrlo se dobro uklapa u tradiciju HDZ-ovih političara koji su vodili Hrvatsku: poznato je da je Franjo Tuđman itekako pazio što se o njemu piše te da je bio u stanju do krajnjih granica zaratiti s medijima – sjetimo se samo primjera Feral Tribunea – u pokušaju da ih ukroti. Ništa manje osjetljiv na medije nije bio ni Ivo Sanader, koji je u svojim nastojanjima da podjarmi medije Tuđmanovu čvrstu ruku bio zamijenio izdašnim novčanim poticajima, koji nerijetko nisu bili ništa drugo nego koruptivno kupovanje naklonosti. Andrej Plenković u svakom je slučaju na medije osjetljiv podjednako kao dvojica spomenutih prethodnika, a sve se više čini da njihovim stopama kreće i kada je riječ o metodama kojima pokušava pridobiti njihovu poslušnost. Treba, na kraju, samo još vidjeti hoće li i Plenković, vrlo slično Tuđmanu i Sanaderu, prvotni demokratski i proeuropski kapacitet vlastitoga političkog djelovanja srozati, među ostalim, i u nepotrebnim ratovima protiv medija.

Ako netko Plenkovićevu zajedljivost prema kritičkim novinarima još i može smatrati tek usputnim i nevažnim primjedbama bez ozbiljnoga utjecaja na medijsku atmosferu u zemlji – što bi bilo posve naivno tumačenje – kako objasniti njegove nedvosmisleno, ili rubno, seksističke ispade? “Slatki ste, Damira” – ispalio je predsjednik Vlade u listopadu 2018. pred skupinom novinara, “odgovarajući” na pitanje novinarke RTL-a Damire Gregoret, koja je zamolila Plenkovićev komentar na mogućnost da njegov tadašnji stranački zamjenik i potpredsjednik Sabora Milijan Brkić ima veze s curenjem povjerljivih informacija iz policije. Taj nečuveni slučaj, ipak, prerast će u primjer Plenkovićeva janusovskog javnog lica, jer će se predsjednik Vlade već sutradan javno ispričati, nazivajući svoju seksističku primjedbu “neprimjerenom formulacijom odgovora na jedno pitanje”. U tom njegovu odgovoru, ustvrdio je Plenković, “nije bilo nikakve namjere” da Damiri Gregoret “iskaže manjak poštovanja.” “Naprotiv, cijenim je kao ozbiljnu novinarku i poznanicu kroz intervjue i izjave. Ni u jednom trenutku ta izjava nije imala bilo kakav osobni, ni muško – ženski kontekst … Moja isprika, povlačim tu izjavu i neće se više ponoviti”, zaključio je taj slučaj Plenković.

Novinarka Damira Gregoret dugo prati Vladu i rad premijera Plenkovića pa je Nacional i s njom pokušao razgovarati. Sukladno proceduri, poslali smo dopis Odjelu za medije RTL-a, s molbom za suglasnost da nam novinarka Gregoret opiše “kako je doživjela Plenkovićevu osobnu seksističku primjedbu 2018. godine te kako danas doživljava premijerov odnos prema medijima, osobni i kao prvog čovjeka izvršne vlasti u Hrvatskoj, ali i njegove vlade u cjelini”. Odgovor koji nam je poslala glasnogovornica RTL-a Jelena Šarić u stanovitoj mjeri ilustrira kako je moguće da se predsjednik Vlade bez ozbiljnoga medijskog otpora tako uporno okomljuje na medije. “Hvala na upitu”, stoji u odgovoru glasnogovornice RTL-a, “no zamolit ću vas da kolegicu Damiru izuzmete iz ovoga, jer je riječ o događaju iz 2018. poslije kojega se premijer ispričao i smatramo da nema potrebe vraćati se na to, naročito u situaciji koja trenutno vlada u državi i gdje je fokus na pomoći i izvještavanju o stradalima u potresu.”

Uvreda Damiri Gregoret nije jedini Plenkovićev neprihvatljivi komentar prema kolegicama novinarkama. U lipnju prošle godine, tijekom predizbornog sučeljavanja s tadašnjim predsjednikom SDP-a Davorom Bernardićem, Plenković je, kao niotkuda, Bernardića pitao ovako: “Zar je vas Maja Sever spremala za emisiju?” Novinarka HTV-a Maja Sever, naime, nekoliko dana ranije pripremala je prilog u emisiji “Nedjeljom u dva” u kojoj je gostovao Plenković, a pokazala se prilično kritičnom prema premijerovu radu pa se Plenković, da ismije Bernardića, poslužio imenom ugledne novinarke. Dan kasnije opet se pokušao ispričati, ali taj je pokušaj ispao mnogo manje uvjerljiv od onoga prema Damiri Gregoret. Štoviše, pretvorio se u neku vrstu javnog familijariziranja, što je teško pročitati drukčije nego kao suptilnu verziju omalovažavanja. “Meni je Maja Sever simpatična, susjeda nam je, znamo se sto godina”, kazao je Plenković. “Ja sam pohvalio Maju Sever za njezin rad”, čak je ustvrdio. ” Ako netko ima senzibilitet za novinare, imam ja”, pohvalio se i još dodao da nijedan premijer prije njega nije toliko komunicirao s medijima. “Imate me na raspolaganju svaki dan”, dometnuo je, kao da bi mu javnost zbog toga trebala biti zahvalna, umjesto što je samorazumljivo da premijer u demokratskome društvu javnosti redovito i transparentno objašnjava što radi.

“Moj osobni primjer najmanje je važan”, komentirala je za sve to za Nacional Maja Sever, inače i predsjednica Sindikata novinara Hrvatske (SNH). “Neki dan”, nastavila je, “na press konferenciji premijer Plenković prstom upire u novinare i govori. ‘Vi, vi, vi… Vi ćete ….’ To je, jednostavno, krivi odnos prema novinarima. Taj prst kojim se upire u novinare za mene je simbol odnosa prema novinarima i osobno smatram, a vjerujem da progovaram i kao predsjednica sindikata, da to premijer Plenković zaista treba mijenjati”, rekla je Maja Sever, podsjetivši na to da “u uređenim državama poput Njemačke novinarstvo ima status strateškog zanimanja”. Na pitanje zašto Plenković tako postupa prema medijima, Sever je rekla da je to “možda nesnalaženje, da upotrijebim eufemizam, jer zaista ne želim biti gruba”.

“Ne mislim da je na djelu neka velika urota, ali premijer ima savjetnike, a takvo se ponašanje može kontrolirati, jer se takve stvari jednostavno ne rade. Postoji način da se to zaobiđe, da se promisli. Ne mislim da su novinari svete krave, ali svakako ih ne treba smatrati neprijateljima. Premijer, dakle, ima resurse da se okruži savjetnicima i ljudima koji će mu govoriti razumno i kritički, ljudima koji će reći što ne valja, a on treba biti dovoljno velik da na osnovu tih kritika i različitih stavova redefinira neke dijelove svog ponašanja i vladanja”, rekla je Maja Sever.

Problem, međutim, nije samo u Plenkovićevu osobnom ponašanju. U mandatu njegove vlade mediji su još jednom postali žrtve masovnih sudskih tužbi, a otvorene prijetnje, omalovažavanje i opći negativan odnos prema zastupnicima javnosti nastavili su se bez otpora još iz vremena ekstremno desne HDZ-ove vlade Tihomira Oreškovića i Plenkovićeva prethodnika Tomislava Karamarka. Sve je to kulminiralo u proljeće 2019., kada je Hrvatsko novinarsko društvo (HND) u Zagrebu organiziralo velik i zapažen novinarski prosvjed, koji je Plenković, tipičnim podrugljivim primjedbama, u nekoliko navrata javno minimizirao, napadajući pritom i predsjednika HND-a Hrvoja Zovka osobno. U izjavi za Nacional protekle subote, Zovko je podsjetio na taj izgred: “Nakon velikog novinarskog prosvjeda u Zagrebu 2. ožujka 2020., odgovarajući na pitanja o prosvjedu, premijer Plenković pokušao me na ljudskoj i profesionalnoj razini diskreditirati tako što mi je, prije početka suđenja zbog nezakonitog otkaza na HRT-u, presudio izjavom da je problem počeo tako što sam skoro fizički nasrnuo na urednicu HRT-a, a nije čuo nikog od prosvjednika da je ‘zucnuo’ kako se to dogodilo niti je vidio ikakvu solidarnost s njom. U normalnoj i uređenoj državi nezamisliva je takva izjava premijera. Sudski postupak i presude demantirali su Andreja Plenkovića i mislim da mi premijer duguje ispriku zbog izrečenog”, kazao je Zovko za Nacional.

Izostanak suvisle premijerove reakcije na opravdano nezadovoljstvo koje su hrvatski novinari iskazali na spomenutom prosvjedu, izazvao je ljutitu reakciju Europske federacije novinara (EFJ), čiji je glavni tajnik Ricardo Gutiérrez premijeru javno postavio pitanja koja zorno razotkrivaju medijsku atmosferu u Hrvatskoj: “Je li normalno za zemlju Europske unije”, pitao je Gutiérrez Plenkovića, “da su protiv novinara podignute najmanje 1163 tužbe? Je li normalno da javna radiotelevizija koristi javni novac kako bi zastrašila novinare putem 36 tužbi? Je li normalno da hrvatske vlasti nisu reagirale na objavljivanje europskog istraživanja čiji je rezultat da je urednička neovisnost u Hrvatskoj najniža u cijeloj EU? Je li normalno da su hrvatske vlasti ostale pasivne nakon objave istog istraživanja u kojem je utvrđeno stalno političko miješanje u upravljanje javnom radiotelevizijom? Je li normalno da je razina neovisnosti i financiranja Hrvatske radiotelevizije niža od one u Turskoj i Srbiji?” Ta pitanja, postavljena prije gotovo dvije godine, bez odgovora su do dana današnjega – a Andrej Plenković novinare napada sve češće.