Kazalište Knap novu sezonu otvara broadwayskim hitom “Par nepar” autora Billa Manhoffa. Ovaj komad prvi put se postavlja na neku zagrebačku pozornicu. Godine 1970. po ovom djelu snimljen je film s Barbrom Streisand i Georgom Segalom u glavnim ulogama, dok će Knap ponovno promovirati mlade talentirane glumce Tenu Pataky i Vedrana Komeričkog. Redatelj je Boris Kovačević, a scenografkinja i kostimografkinja je Valentina Crnković.Rođena je 1978. u Zagrebu. Od 1996. do 2000. studirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu kod Đure Sedera i Zlatka Kesera, kod kojeg je i diplomirala. Te 2000. upisala je Likovnu akademiju u Düsseldorfu kod Siegfrieda Anzingera, a od 2002. počela je studirati kazališnu scenografiju i diplomirala u Majstorskoj klasi 2006. Od 2008. radi kao samostalna scenografkinja i kostimografkinja i radila je u brojnim kazalištima u Hrvatskoj i inozemstvu.

NACIONAL: Radite scenografiju za predstavu “Par nepar” koja će se premijerno izvesti 9. listopada, o čemu se radi?

Radi se o neobičnim okolnostima koje su dovele do susreta dvoje potpuno različitih ljudi. Ljudi koji se u svakodnevici ne bi susreli ili se ne bi primijetili. Događa se potpuno neočekivana zaljubljenost, što im dokazuje da ne odlučuju u koga će se zaljubiti, da racio i ljubav ne surađuju. To iz njih izvlači ono najgore, što nisu ni znali da je u njima, ali i ono najbolje. Kako su se s time nosili i što se događalo, vidjet će gledatelji u predstavi.

NACIONAL: Na što ste se fokusirali kad je scenografija u pitanju?

Zanimljive su mi karakterne osobine i obrasci ponašanja obaju likova. On je rigidan intelektualac, strogo se drži svojih pravila, živi u svom crno-bijelom svijetu u kojemu se osjeća sigurno. Ona je vulkan nesputanih emocija, tjelesnosti i seksualnosti. Živi u kaosu, pravila i zakon nisu njezina stvar.

NACIONAL: Kako ste scenografiju i kostimografiju prilagodili tekstu i cijeloj atmosferi predstave, koliko je to važno?

Radnja se događa u njegovu stanu, stoga sam scenografiju i njegove kostime prikazala kao opis njegova svijeta – crno-bijeli film. Jedino što je u boji su njegove knjige koje su njegovo jedino društvo i prozor u izvanjski svijet. Ona provaljuje u njegov siguran i zaštićen svijet svojom životnošću, njezine sam kostime osmislila u bojama, prpošne i razigrane.

NACIONAL: Knap je kazalište u kojem ste radili jednu od prvih svojih predstava u Hrvatskoj, predstavu čiji ste dio scenografije iskoristili u ovoj i nekako zaokružili cijelu priču, o čemu se radi?

Da, prije točno 11 godina radila sam scenografiju i kostimografiju za predstavu “Skitnička bajka” u režiji Nane Šojlev. U predstavi se radilo o skitnici koji je surovi i tmurni svijet svojom poetičnošću i autentičnošću učinio ljepšim mjestom. Taj svijet prikazala sam horizontom izvitoperenih, crno-bijelih zgrada. Predstava je na Assiteju osvojila nagrade za scenografiju, kostimografiju i glazbu (Adam Luka Turjak). Nana i ja prošle smo godine ponovno dobile priliku za suradnju, ali na potpuno drugačijem tipu predstave, ponovno vrlo uspješnoj i nagrađivanoj predstavi “Ja od jutra nisam stao” iz kazališta Kerempuh. Kada sam pripremala “Par nepar”, poželjela sam vidjeti kako bi pozadina funkcionirala s horizontom iz “Skitničke bajke”, iznenadila sam se kada je majstor tehnike donio potpuno sačuvan horizont davno odigrane predstave, funkcioniralo je savršeno.

NACIONAL: Ta scenografija sigurno vam je odlično poslužila u ovo vrijeme pandemije, kad svaka ušteđena kuna sigurno dobro dođe. Kako vidite ovo teško vrijeme za umjetnike, što su najveći izazovi kad je vaš posao u pitanju?

Naravno, bilo je vrlo praktično, cijelu scenografiju sam reciklirala od različitih postojećih elemenata, promijenila sam samo boje. Mislim da je najveći izazov ostati pozitivan i zadržati zanesenost u svom radu u vrijeme kada su egzistencijalni problemi vrlo prisutni. Oduševljena sam što smo mi kao cjelovita ekipa pod vodstvom odličnog režisera i sjajnog pedagoga Borisa Kovačevića zadržali neupitnu posvećenost i zanesenost svojim radom, što se u predstavi i osjeti.

NACIONAL: Nakon potresa zgrada Knapa nije primjerena za izvođenje pa će se predstave izvoditi na Sceni Vidra, sve se u Zagrebu promijenilo kad je u pitanju kulturna scena, kako se osjećate znajući da postoje ovakvi problemi?

Svako vrijeme nosi svoje probleme i izazove, a ovo trenutačno zaista je ekstremno. Iz potrebe za prilagodbom i kreativnošću na svakom planu otvaraju se nove mogućnosti. Kazalište izlazi na ulice i trgove, scenografije postaju pročelja i parkovi, intervencije scenografskim elementima u realnom prostoru zahtijevaju drugačiji pristup, vrlo uzbudljivo. Vjerujem da će se sve s vremenom vratiti u normalu, a ova iskustva će nam ostati.

NACIONAL: Zašto ste se odlučili baviti scenografijom i kostimografijom i što za vas znači vaš posao?

Za scenografiju sam se počela zanimati na Likovnoj akademiji u Düsseldorfu, vidjela sam je kao pravi način da objedinim svoje interese: slikarstvo, kiparstvo i prostornu instalaciju. Odgovarao mi je rad s tekstom i suradnja s umjetnicima iz drugih područja. Kostimografija je vrlo brzo postala dio cjeline. Scenografija i kostimografija nose vizualni identitet predstave. Kostimi pričaju priče likova za koje su osmišljeni. Svaki lik kao i svaki glumac koji utjelovljuje taj lik inspiracija su za kostimografa.

NACIONAL: Na koji način pristupate “zadatku”, kako se pripremate osim što čitate tekst?

Čitam tekst i paralelno zapisujem sve što mi prolazi kroz glavu, također crtam mini skice. Poslije faze čitanja prelazim na skice na većim formatima u kojima prilično slobodno i ekspresivno, slikarskim tehnikama istražujem i povezujem atmosfere prostora i stanja likova, a tada slijedi izrada makete scenografije.

NACIONAL: Osim što ste scenografkinja i kostimografkinja vi ste i slikarica, radili ste puno u Njemačkoj i Austriji pa ste se vratili u Hrvatsku, zašto?

Točno, nakon završenog studija slikarstva na Likovnoj akademiji u Zagrebu završila sam studij scenografije na Kunstakademie Düsseldorf. Istraživanje atmosfera i emocija kroz slikarstvo u pripremama scenografija i kostimografija proizlazi iz moje ljubavi prema slikarstvu. U Njemačkoj sam živjela prilično nomadskim načinom života, izlazila sam iz jednog kazališnog projekta i ulazila u drugi, svaki u drugom kazalištu, u drugom gradu. U jednom trenutku sam otkazala stalnu adresu, više na nju nisam stizala. Dok mi je takav način života bio ispunjavajući i uzbudljiv trajao je, kada sam osjetila da to više nije to što želim, odlučila sam se za radikalnu promjenu. Vratila sam se na mjesto koje me je najviše vuklo.

NACIONAL: Neki kažu da je scenografija najbolja kad je gledatelj ne primijeti, u smislu da je toliko prirodna i da se likovi na njoj osjećaju ugodno. Biste li se složili s tim, kako gledate na to?

Scenografijom se također stvara priča, neki drugi svijet ili drugačija interpretacija. Atmosfera koja priča priču i pobuđuje emocije ne može ostati neprimjetna, u stvarnom životu i na sceni. A scenografija je vizualizacija te atmosfere.

NACIONAL: Kako to postići, jeste li uvijek sto posto zadovoljni kako izgleda scenografija u nekoj predstavi?

Da bi sve dobro funkcioniralo iznimno je važna kvalitetna suradnja između autorskog tima: režisera, scenografa, kostimografa, autora glazbe, koreografa, dramaturga. Kada je priprema dobra, greške nemaju puno šanse. Uživam u tome što radim, a ako se radi iz tog mjesta teško je napraviti nešto loše.

NACIONAL: Koliko ste u Hrvatskoj ograničeni financijama i utječe li to na vašu kreativnost, ili je čak pojačava?

Financije kod nas se uvelike razlikuju od onih u Njemačkoj, naravno da veće financije donose veće tehničke mogućnosti, što je vrlo poželjno. Ali nisu uvjet za kazališnu čaroliju, neke od mojih vrlo dragih scenografija ovdje bile su low budget, čak i za naše prilike, unatoč tome imale su ono nešto, što su prepoznali i kazališni kritičari, a osvojila sam i nagrade na kazališnim festivalima.

NACIONAL: Što su planovi, koji su idući projekti?

Prije više od godinu dana počela sam predavati grupu predmeta vezanih za scenografiju u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, u kojoj sam i sama nekad bila učenica. Gušt mi je pratiti učenike i doživjeti ih u njihovu rastu, stvaranju, borbama, prenositi im svoje znanje i biti im potpora.

Paralelno radim na pripremi materijala za predstavu u kojoj potpisujem scenografiju, kostimografiju i koautor sam teksta, za sada ne bih više otkrivala.