Jutro 4. ožujku 1918. godine. Albert Gitchell, kuhar u menzi baze američke vojske u Kanzasu, došao je u stacionar žaleći se na nateklo grlo, glavobolju i temperaturu. Liječnik ga je pregledao, ali nije našao nikakvog razloga za uzbunu. Do ručka, stacionar je bio pun vojnika koji su svi imali iste simptome. Unutar mjesec dana bilo je toliko bolesnih da je medicinski časnik baze preuzeo zrakoplovni hangar kako bi mogao smjestiti sve. Bio je to početak španjolske gripe – “najvećeg plimnog vala umiranja još od Crne smrti”.

Ljudi su se još uvijek oporavljali od užasa Prvog svjetskog rata, te jedva da je itko vjerovao da će se tako skoro ponovno pojaviti još jedan crni oblak smrti. Ljudima bi prvo šake i nožni prsti poplavili. Zatim, par dana kasnije, postali bi crni. Ljudi bi promatrali s užasom kako se bolest neumorno penje niz njihove ruke i noge. Kosa i zubi bi poispadali i čudno mirisali, “poput vlažnog sijena”.

U trenutku smrti francuskog pjesnika Guillaumea Apollinairea u studenom 1918., koža mu je već bila crna poput ugljena, a zadnjih par dana bolesti bili su najstrašniji. Preslabi da bi se pokrenuli, ljudi bi se jednostavno utopili u vlastitim tjelesnim tekućinama.