Objavljeno u Nacionalu br. 475, 2004-12-21

Neovisnim nakladnicima pala je prodaja, zbog čega su knjižare u središtu Zagreba pred stečajem kao i 15-ak uglednih izdavačkih kuća

“Prodaja beletristike u Hrvatskoj je pala za 60, čak i 70 posto, što je jednako katastrofi i govori o totalnom slomu hrvatskog izdavaštva”, kaže Branko Čegec, pisac, vlasnik knjižare i nakladničke kuće Meandar te bivši doministar kulture, koji je u sazivu Antuna Vujića bio zadužen za nakladništvo. Najveću odgovornost za takvo stanje raspada, kaže, snosi tzv. novinsko izdavaštvo, koje su pokrenuli Jutarnji list, a zatim su ga slijedili Večernji list, Slobodna Dalmacija i Novi list s CD-ima. Drugi krivac je Božo Biškupić, aktualni ministar kulture, koji je nezainteresirano promatrao krah hrvatskih nakladnika, amenovao je razvoj novinskog izdavaštva i nije poduzeo ništa da spriječi kaos na hrvatskom tržištu knjige. Do takvog ili umjerenijeg zaključka, bez obzira na političku opredijeljenost, došli su i mnogi drugi nakladnici u Hrvatskoj. Većina tvrdi isto: prodaja knjiga je drastično pala, a izdavaštvo je u stanju raspada.

DRAGO GLAMUZINA, PROFIL ‘Sve teže je naplatiti prodane knjige pa ćemo tako i mi smanjiti izdavački plan za sljedeću godinu’ VALERIJ JUREŠIĆ, KIS ‘Da bi nezavisni izdavači imali knjige na policama knjižara, pristaju na svelošije i lošije uvjete’ SEID SERDAREVIĆ, FRAKTURA ‘Novinsko nakladništvo ne donosi ništa novo, nego reciklira klasike i lektiru, i to samo zbog profita, a profit ne bi trebao biti jedini kriterij’ MIŠI NEJAŠMIĆ, JESENSKI & TURK ‘Među kolegama vlada depresija i rezigniranost, a budućnost izgleda besperspektivno. Troškovi rastu, a profit pada’U najgorem položaju našli su se mali i srednji izdavači, koji su bili orijentirani prema lijepoj književnosti, domaćim autorima i intelektualnijim naslovima, ali i oni koji su se posljednjih nekoliko godina, osobito u doba Vujićeva mandata, previše oslanjali na državnu potporu. Zbog toga se predviđa gašenje 15-ak nakladničkih kuća, koje su bile poznate primjerice po tzv. kulturnoj misiji, ali i ukidanje brojnih knjižara. Nakladi Pavičić i Nakladi Ljevak prodaja je pala oko 25 posto, Frakturi 20 posto, Jesenskom & Turku 30 posto, Meandru 60 posto, Konzoru se prodaja prepolovila, a Antibarbarus Alberta Goldsteina, Litteris Dražena Katunarića i Disput Josipa Pandurića također su u velikoj krizi. Prodaja knjiga pala je u prosjeku za 30 do 40 posto, a Valerij Jurešić, analitičar stanja u izdavaštvu i organizator KIS-a, kaže da još nisu proglašeni stečajevi, ali se događa “veliko prestrukturiranje u nakladništvu i na cijelom tržištu knjiga”.

Tvrde da se dogodilo sljedeće: klasična, pročitana i jeftina beletristika novinskih izdavača preplavila je kioske, benzinske crpke, supermarkete i trgovine mješovitom robom. Tržište je postalo pretrpano knjigama. Kupci su prestali posjećivati knjižare i prodaja je drastično pala, a kao odgovor se pojavilo izdavačko i programsko svaštarenje. Svaki se nakladnik počeo gurati u sve faze proizvodnog procesa, od biranja i uređivanja naslova, tiskanja knjiga pa sve do prodaje u vlastitim knjižarama, što je, po nekima, klasičan primjer sukoba interesa. Naime, svaki izdavač će isticati vlastita izdanja u prvi plan, a tuđa će gurati u kut, time se stvorila nelojalna konkurencija. O tome govori i neravnopravan položaj izdavača u supermarketima: navodno su neki najveći izdavači zakupili u trgovačkim lancima prostor s policama plativši im više od 150 tisuća eura kako bi se njihove knjige mogle prodavati ravnopravno s četkama za WC-e. Budući da mali i srednji izdavači nemaju taj novac, oni ne mogu, a i ne žele, svoje knjige prodavati na policama supermarketa smatrajući takav tip prodaje knjiga ponižavajućim za izdavaštvo.

U prilog slomu nezavisnog izdavaštva idu i brojčani podaci: u 2003. u Hrvatskoj je prodano četiri milijuna knjiga, a u 2004. šest milijuna naslova, što pokazuje porast od 50 posto. Međutim, na knjige novinskih nakladnika otpada oko četiri milijuna, što znači da se prodaja knjiga nezavisnih nakladnika ove godine zapravo smanjila 50 posto. Najviše su profitirali novinski nakladnici: kako su izjavili Nacionalovi sugovornici, dnevne novine imaju po prodanoj knjizi zaradu od otprilike jednog eura, što znači da su zaradili oko četiri milijuna eura. Ali problem je u tome što taj novac, kažu, nije ostao u izdavačkoj branši, dakle, nije oplodio nakladništvo. Tu fantastičnu prodaju omogućile su im niske cijene knjiga, ali i besplatno oglašavanje u vlastitim izdanjima. Zbog toga su se neki nakladnici zapitali hoće li novinski nakladnici na kraju godine zbog te goleme dobiti platiti i veći porez ili će čak dobiti povrat poreza, što će im omogućiti trgovina papirom i nulta stopa PDV- a na knjigu.

Jurešić problem vidi i u tome što u Hrvatskoj nema klasične podjele na izdavače i knjižare kao u zapadnim zemljama. Zbog toga propada knjižarska mreža, osobito nezavisni knjižari, koji nemaju zaleđe vlastite izdavačke kuće. “U posljednjih deset godina država nije uložila ni jednu kunu u knjižarsku mrežu”, kaže. Da bi nezavisni knjižari imali knjige na policama, pristaju na sve nepovoljnije uvjete i životare u stanju “tihog stečaja”. Budući da su stalno dužni, izgubili su rejting i neke važnije knjige više ne mogu dobiti, pa im se izbor drastično sužuje. Posljedica takve situacije je gašenje nezavisnih knjižara, koje se pretvaraju u papirnice u kojima se prodaju udžbenici. Znači, nakladništvo i knjižarstvo opterećeno je nelikvidnošću i neplaćanjem računa – knjižara ne plaća izdavaču, izdavač ne plaća tiskaru s kojom sve češće kompenzira troškove, a ne plaća ni prevoditelje ni lektore. Ni prošle godine knjižare nisu plaćale račune po šest mjeseci, a danas se to čekanje produljilo na dvije godine. Govorilo se da je knjižara Tamaris pred bankrotom jer već dvije godine ne plaća račune, no po riječima Mladena Markovića, suvlasnika Tamarisa, upravo su uspjeli reprogramirati dug u banci i kreću u spašavanje knjižare. Također, Marković je kao samostalna tvrtka Distriks, znači neovisno o Tamarisu, na natječaju fondacije Fund for Central and East European Book Projects dobio 98 tisuća eura za uspostavljanje i razvoj nove distribucijske mreže. Cijeli projekt teži milijun eura, a uključuje i druge vrste pomoći knjizi. Ideja bi se trebala realizirati na proljeće, a funkcionirala bi kao distribucijski centar za male i srednje, znači najugroženije nakladnike.

Istodobno, veliki izdavački divovi poput Algoritma, VBZ-a, Profila i Školske knjige, koji se bave proizvodnjom udžbenika, pa čak i Vuković Runjić, navodno bilježe porast prihoda. Usto, otvaraju nove knjižare. Tako VBZ danas ima devet, Mozaik knjiga i Marjan tisak čak 13, a Algoritam sedam knjižara. “Nakladnici su preuzeli knjižarsku mrežu, a to se već dogodilo u Sloveniji i Srbiji”, nastavlja Jurešić. “To je loše jer se veliki nakladnici opskrbljuju knjigama trampom, ne kupuju knjige, nego ih mijenjaju ili plaćaju u naturi. Posao funkcionira bez novca!” Knjižara Znanje je također u krizi, a napustili su ga tiražni autori Ivan Aralica i Pavao Pavličić, izgubili su autorska prava na neke popularne naslove, primjerice, “Malog princa”, a gubitke pokrivaju prodajom papirnate galanterije, suvenira i božićnih ukrasa. Ove je godine čak podbacila i takva prodaja jer su ih istisnuli Kinezi s trgovinama u kojima nude drangulije po “malo kuna”.

Profil je posebna priča. I Drago Glamuzina, glavni urednik, i Danijel Žderić, vlasnik i direktor, tvrde da im je prihod u ovoj godini porastao 100 posto. No Nacionalovi izvori tvrde da je istina sasvim drukčija. Kažu da bi Profil trebao imati promet od dva milijuna kuna mjesečno da bi opstao. Naime, morali bi prodati oko 20 tisuća artikala mjesečno po prosječnoj cijeni od 100 kuna, znači 800 dnevno, a to je, kažu, nemoguće. Navodno se ubrzo nakon otvaranja knjižare Megastore u Bogovićevoj ulici u Zagrebu Profil našao u velikoj krizi i dugovima. Tvrdi se čak da je Žderić nudio Profil na prodaju i da je naveliko pregovarao o poslovnoj suradnji s EPH, odnosno, osobno s Ninom Pavićem, koji je zainteresiran za “pravo izdavaštvo”. Trebala se pokrenuti biblioteka u okviru Jutarnjeg lista pa zatim Globusa, a jedna od ideja je navodno bila da se kupe najvažniji hrvatski autori tako da u sklopu nekog budućeg EPH ? Profila budu koncentrirani najjači pisci. Navodno je Miljenku Jergoviću već ponuđen transfer u iznosu od sto tisuća kuna, no on je to uvrijeđeno odbio s argumentacijom da on vrijedi mnogo više. No Žderić je to opovrgnuo tvrdeći da je on i dalje stopostotni vlasnik. Ali zbog razvoda braka s bivšom suprugom Jadrankom Žderić ipak je ostao bez dječje književnosti.

Glamuzina je dodao da je Profil u specifičnoj situaciji jer je knjižara Megastore otvorena u lipnju, znači, nakon što je Jutarnji list krenuo s distribucijom knjiga tako da ne mogu usporediti sadašnju prodaju s prijašnjim rezultatima. “Možda bi rezultati bili bolji, ali to ne možemo znati”, kaže. “Naime, lani smo imali u prodaji 80 naslova, a danas ih imamo 200, pa je logično da je i prodaja povećana sto posto. No kriza u izdavaštvu je očita i mi je osjećamo, a potencirana je kroničnim manjkom novca u proizvodnom lancu ? naime, nitko nikome ništa ne plaća ili se na naplatu računa čeka mjesecima. Osim toga, iduće godine morat ćemo prepoloviti broj naslova tako da će ih biti samo 50.” Glamuzina najveći problem vidi u tome što su Jutarnji list i Večernji list svoj reklamni prostor u potpunosti zatrpali informacijama o svojim knjigama, dok su istodobno knjige drugih izdavača bile posve zanemarene i o njima se gotovo uopće nije pisalo. Oglasni prostor u novinama je preskup i malo izdavača si to može priuštiti, a to je uveliko utjecalo na pad prodaje.

Kako je objasnio Mišo Nejašmić, direktor nakladničke kuće Jesenski & Turk, koja je profilirana prema ozbiljnijim izdanjima i orijentirana intelektualnijoj publici, u branši vladaju depresija i rezigniranost, a budućnost izgleda besperspektivno. Troškovi sve više rastu, profit drastično pada, a prošlogodišnje predviđanje o porastu profita od deset posto pokazalo se kao nedostižna utopija. “Događa nam se efekt Alice u zemlji čuda: trčimo najbolje što znamo, a na cilj uvijek stižemo među zadnjima”, kaže. Po njegovu mišljenju, takva situacija vrlo frustrira, osobito zato što je odgovoran za svoje zaposlenike, koji moraju dobiti svoju plaću. Usto, vladaju vrlo zategnuti odnosi jer kriza nije zahvatila jednako sve izdavače. Svima im je jasno, kaže Nejašmić, da se izdavači ne mogu konsolidirati i uspješno suprotstaviti tom golemom koncentratu moći i kapitala, primjerice, osnivanjem vlastitih novina preko kojih bi prodavali svoja izdanja. Svi se izdavači slažu u jednom: prognoze su crne i stanje će se još pogoršati.

Izdavači tvrde da u brojkama to izgleda ovako: od stotinu objavljenih knjiga, samo s 90 posto uspiju napraviti posao i steći dobit, dok su ostali projekti čisti promašaj iza kojih slijedi krpanje dugova i dug oporavak. Poezija je do nedavno bila jedan od najvitalnijih žanrova u izdavaštvu, a danas su pjesničke zbirke spale na tiraže od 200 do 500 primjeraka i gotovo se uopće ne tiskaju. Romani domaćih autora tiskaju se u tiražama od 500 do tisuću primjeraka, a samo rijetki naslovi uspiju probiti tu magičnu granicu od tisuću prodanih primjeraka. To se danas u Hrvatskoj smatra fantastičnim uspjehom, a taj se naslov proglašava hitom, što je apsurdno i nerealno. Malo zahtjevniji naslovi poput “Golih blagdana” Inoslava Beškera, “Fizike zvjezdanih staza” Lawrencea M. Kraussa ili “Novi svjetski poreci” Noama Chomskog veliki su “hitovi” u nakladničkoj kući Jesenski & Turk, a njihove se tiraže mjere u stotinama prodanih primjeraka. Čak je i “Muzej bezuvjetne predaje” Dubravke Ugrešić prodan u 600-tinjak primjeraka.

Rijetki su naslovi koji dostižu tiraže od nekoliko tisuća, pa čak i desetaka tisuća primjeraka. To se u posljednje vrijeme dogodilo “Da Vincijevu kodu” Dana Browna, velikom VBZ-ovu hitu. Kako je priznao direktor Boško Zatezalo, ta nakladnička kuća ove će godini zabilježiti porast od 12 do 15 posto i veliku ekspanziju ? otvorili su čak pet novih knjižara u Rijeci, Zadru, Splitu, Čakovcu i zagrebačkom Branimir centru. Za poslovni uspjeh najzaslužnije su sljedeće knjige: Brownovi “Anđeli i demoni”, Rock enciklopedija Zlatka Galla, Pilates na lopti i svi romani Paula Coelha. Postalo je pravilo da se novi Coelhov naslov proda u tiraži od sedam tisuća, a prodaja starijih izdanja, objavljenih prijašnjih godina, vrti se oko dvije tisuće primjeraka. Također se solidno prodaju nobelovci poput Gunthera Grassa ili J. M. Koetzeeja, što su i očekivali, otprilike od jedne od tri tisuće, te priručnici iz popularne psihologije kao što su Seksualna inteligencija čiji su autori Sheree Conradi i Michael Milburn te “Zahvalnost” Louise Hay. Zatezalo tvrdi da u ovoj godini nisu imali podbačaja. Čak je i prvi roman “Koljivo” Hrvoja Špišića, nagrađen na VBZ-ovu natječaju, koji je prodavan u sklopu biblioteke Večernjeg lista, navodno dobro prošao na tržištu, iako nije tiskan u tiraži od sto tisuća nego 30 tisuća komada. Biografija Stipe Mesića “Domovinski obrat” Ivice Đikića, koja se prodavala na kioscima, otišla je u 40 tisuća komada. Iako su strepili hoće li se prodavati skupe i debele knjige, primjerice, Rock enciklopedija ima 300 stranica, a stoji 400 kuna, pokazalo se da njihova bojazan nije bila opravdana.

Od novijih Profilovih izdanja neočekivano dobro prodaju se “Sretni stanovi” Sanje Muzaferije ? svaki tjedan po 50 komada, zatim bizarna knjiga o zmajevima, te South Beach Diet. Također, solidno ide autobiografija Rade Šerbedžije i biografija Franje Tuđmana, koju je napisao Darko Hudelist, te i dalje romani Arijane Čuline. Također, Algoritam još uvijek bilježi rekordnu prodaju, primjerice, svi naslovi iz serijala o Harryju Potteru prodali su se u 200 tisuća, tri izdanja Golog kuhara premašila su 50 tisuća, a knjige o zoni dosad su prodane u više od 60 tisuća primjeraka. Također, dobro se prodaje Guinnessova knjiga rekorda.

No mnogi izdavači kriju prave podatke o prodanosti, dakle, lažiraju informacije, primjerice o prodanosti djela Ante Tomića, i tako stvaraju lažnu sliku u javnosti. Po Čegecovu mišljenju, danas se mogu prodati samo knjige iz onih područja koja još nisu zahvatili novinski izdavači, znači, duhovna literatura, turistički vodiči, priručnici za samopomoć i djelomično kuharice. Čak i rječnici idu teže.

Po mišljenju Seida Serdarevića, bivšeg urednika biblioteke Večernjeg lista i suvlasnika nakladničke kuće Fraktura, specijalizirane za tzv. lijepu književnost, u Hrvatskoj bi se trebao naći srednji model između državnog i kapitalističkog modela izdavaštva. “Mislim da je ova velika kriza nakladništva logična posljedica duljeg razdoblja rasta, koji se poklopio s vladanjem koalicije i Antuna Vujića na čelu Ministarstva kulture, kada je ukinut PDV na knjige”, kaže Serdarević. “Ljudi su više trošili, a država je više nego danas ulagala u nakladništvo. Usto, dogodio se FAK, koji je doveo do zanimanja za literaturu pa tako i do veće proizvodnje knjige za gotovo sto posto. U svakoj industriji, pa tako i izdavačkoj, po ekonomskim zakonitostima nakon razdoblja rasta mora doći do većeg ili manjeg pada.”

Što se tiče novinskog nakladništva na kioscima, Serdarević smatra da je to svuda u Europi trend i da ga ni Hrvatska ne može izbjeći. Svaka tiražnija knjiga u mnogim zemljama ima hard izdanje, zatim paper back i potom se prodaje na kioscima. Dakle, samo je izmišljena nova mogućnost prodaje knjige, nalik na tri varijante u filmskoj industriji: svaki film prvo se vrti u kinu, zatim dolazi u videoteke, a onda se prikazuje na televiziji. Po njemu su prve biblioteke Jutarnjeg lista sa svjetskim, te Večernjeg lista s domaćim klasicima na početku bile vrlo pozitivne: knjige su dostigle nezamislive tiraže i vrlo pristupačne cijene, a zbog velikog broja prodajnih mjesta postale su dostupne svakom čovjeku. “To je dovelo do demokratizacije knjige, što je za Hrvate, poznate kao narod u kojem gotovo 40 posto ljudi nema završenu osnovnu školu, koji premalo čitaju i imaju malo naslova u kućnim bibliotekama, bilo pozitivno”, kaže Serdarević.

No sada se situacija preokrenula. Na kioscima vlada hiperinflacija: četiri dnevne novine tjedno objavljuju na kioscima više od deset izdanja – knjiga, CD-a ili DVD-a, što je komično i pokazuje da su se izgubili apsolutno svi kriteriji. Jedini kriterij je novac, odnosno, profit, što nije trebao biti jedini kriterij. To nije nakladništvo koje u književnom smislu ne donosi nešto novo, nego zapravo reciklira staro i poznato, uglavnom klasike i školsku lektiru. Serdarević zaključuje da je posljedica te hiperinflacije jeftinih knjiga na kioscima i totalni misaoni preokret u glavama kupaca: oni zaključuju da knjiga mora stajati maksimalno 29 kuna, a ako je skuplja, onda je riječ o opakoj prevari izdavača.

Usto, Jurešić vidi problem i u izdavačkoj hiperinflaciji. Naime, u Hrvatskoj je nevjerojatnih 60 tisuća tvrtki registrirano i za izdavačku djelatnost. Od toga 40 tisuća nakladnika uopće ne živi od knjige, stotine izdavača sveukupno je objavilo samo jednu knjigu, a oko 450 nakladnika u ponudi ima između dva i deset naslova. Izdavačkom djelatnošću profesionalno se bavi oko pet tisuća nakladnika, a među njima najbolje stoji pet velikih: Algoritam, Mozaik, Školska knjiga, Profil i VBZ, te oni koji trguju udžbenicima, kao što je Alfa.

“To novinsko izdavaštvo je antiizdavaštvo, jer ne pridonosi kulturi nego donosi kulturološku štetu”, rekao je Milan Šarac, direktor izdavačke kuće Konzor, objašnjavajući slučaj nakladničkih projekata Jutarnjeg lista i Večernjeg lista. “No mora se priznati da je to sjajan marketinški i ekonomski projekt u kojem je sve podređeno profitu, koji se temelji na trgovini papirom, a na štetu autorstva. Naime, razlika između kulturnog i trgovačkog čina je u tome što trgovački čin zadovoljava trenutačne potrebe, a kulturni provocira nove. Dakle, trgovci knjigama poput Jutarnjeg lista i Večernjeg lista samo objavljuju i prodaju već viđene i pročitane knjige, što zapravo može svaka budala, a izdavač ima kulturnu misiju, što znači da pronalazi i otkriva nove talente kao što je bio slučaj s Tatjanom Gromačom i Zoranom Ferićem.”

Što se tiče novinskog nakladništva, razmišljanja nekih drugih izdavača su ambivalentna. Neki misle da su ti projekti doveli do demokratizacije knjige jer je knjiga ušla u svaki doma pa je tako postala svima dostupna, no svi se slažu u jednoj procjeni: riječ je o tzv. stiropor-knjigama, koje u književnom smislu ne donose ništa novo nego klasike i lektiru, a usto vrve lektorskim i korektorskim pogreškama. Također, loše su uvezene pa se ne mogu iščitavati i stoga nisu prikladne za knjižnice, dizajn im je loš i neinventivan, a uglavnom je riječ o prijevodima starim nekoliko desetljeća, koji u mnogim slučajevima nisu modernizirani i prilagođeni suvremenom jeziku. Mnogi Nacionalovi sugovornici zamjerili su tim edicijama što nemaju predgovor ni pogovor, a članovi Društva prevoditelja Hrvatske bili su uvrijeđeni što se uopće ne spominju imena prevoditelja, a to je uobičajena praksa.

Algoritam se također pokušao ubaciti u novinsko izdavaštvo preko ženskog magazina Cosmopolitan. Njihov roman “Plavuša iz Bergdorfa” Plum Sykes trebao je biti priložen uz magazin istog dana kada je Jutarnji list započeo s objavljivanjem prve biblioteke “XX stoljeće”. No tada je Tisak u zadnji čas otkazao dogovor opravdavši taj potez prilično nemuštim objašnjenjem.

Zašto je knjiga u Hrvatskoj skupa? Prosječna cijena proizvodnje knjige kreće se od 40 do 50 tisuća kuna, a ovisi o tiraži: što je veća tiraža, cijena knjige je manja. Za tiražu od deset ili 100 tisuća primjeraka moraju se platiti jednaki honorari autoru, ili prevoditelju, lektoru, korektoru, grafičaru i proizvodnom radniku. Znači, kažu, 60 posto otpada na autorski rad – dizajn, lekturu, redakturu, korekturu i honorare, a 40 posto na tzv. hladni pogon ? tiskaru, režije, zaposlene i slično. U proizvodnju knjige uključen je lanac od gotovo 30 ljudi. To znači da cijena knjige treba pokriti kompletne troškove nakladničke kuće, koju ona napravi za mjesec dana, a to je, kažu, kod malih nakladnika nemoguće. Šarac to objašnjava ovako: “Po jedna četvrtina troši se na knjigu, odnosno na hladni pogon, a dvije četvrtine na trgovačku mrežu. Ostaje li peta četvrtina koja bi se uložila u objavljivanje novih izdanja? Ne ostaje! I zato cijena ne može biti niža, osim ako se tiska i prodaje u golemim tiražama. A to je kod nas također teško ostvarivo, jer nema milijun ljudi koji bi te knjige kupovao.” Uz to se zapitao zašto knjiga nema beneficirani status u slanju knjiga poštom kao što je regulirano svuda u svijetu. Zašto se kod nas za knjigu plaća poštarina od 20-ak kuna?

Cijena licence za stranu knjigu varira od autora, vrste knjige, njezine tiraže i debljine, ali u prosjeku iznosi od 7,5 do 15 tisuća kuna. U Profilu, primjerice, popularni autori dobivaju od sedam do 12 posto od maloprodajne cijene knjige, što znači da pisac može zaraditi oko 15 tisuća kuna za knjigu koja je prodana u tiraži tisuću primjeraka po cijeni od 150 kuna. Usto, neki veći nakladnici piscima daju i avans, što im je svojevrsna garancija da će dobiti cijeli honorar. Prijevod strane knjige po kartici teksta stoji od 35 do 50 kuna, ovisno o težini teksta, rokovima i broju stranica knjige, no prevoditelj na kraju može zaraditi između deset i 30 tisuća kuna po prijevodu knjige. Dizajn za naslovnicu knjige naplaćuje se od 2500 do 5000 kuna.

Knjige je jeftinije tiskati u Srbiji, što se već naveliko radi, no sve velike komercijalne knjige, primjerice, enciklopedije, rade se u azijskim zemljama s jeftinom radnom snagom i odličnim uvjetima proizvodnje, ili u Danskoj i Italiji. Primjerice, to već rade Golden marketing i Edmunt. Priprema za tekst napravi se u Hrvatskoj i onda se u PDF formatu elektronskom poštom pošalje, recimo, u Tajvan ili Hong Kong. Mnogi izdavači zatrpani su jeftinim ponudama tiskara iz Indije, koji žele osvojiti nova područja. Postoje i tiskare na brodovima na otvorenom moru, kao kočarice, na kojima tiskaju knjige. No uvjeti su stroži: plaća se unaprijed, naklada ne smije biti manja od dvije tisuće primjeraka, a knjige se tiskaju u serijama zajedno s narudžbama iz drugih zemalja. Pošiljka stiže brodom u riječku luku gdje je dočekuje izdavač. Za male tiraže natječu se zemlje poput Slovačke, koja je trenutačno bitno jeftinija od Slovenije, do sada po tiskarskim cijenama najpristupačnije zemlje.

Većina nakladnika smatra da ministar Biškupić nema suvisao program kulturne politike i da je nekompetentan za izdavaštvo, no da također ne želi učiti niti prihvaćati sugestije. Pamte ga kao konzervativnog političara tvrdog stava, koji je u prvom mandatu uveo PDV na knjigu, no također i kao osobu koja ga je pri kraju mandata, a pod pritiskom javnosti ? ukinula. O njegovu doministru za izdavaštvo Čedomiru Višnjiću, direktoru Srpskog kulturnog društva Prosvjeta, izjasnili su se pozitivno, ali smatraju da su mu vezane ruke i da zbog glomazne i krute birokracije zapravo može učiniti vrlo malo. No ostaje činjenica da je Ministarstvo kulture prošle godine dalo 54, a ove godine 56 milijuna kuna za otkup i potporu knjiga. Izdavači smatraju da je država dužna otkupljivati knjige od izdavača i distribuirati ih u knjižnice te tako obavljati svoju prosvjetiteljsku ulogu. Iako su državne potpore izdavačima po nekima vrlo niske i kreću se od sedam do 25 tisuća kuna po naslovu, znači, u prosjeku oko 10, 15 tisuća kuna, Nejašmić je zadovoljan tim svotama. “One nas spašavaju”, kaže. Tvrde da su državne potpore rijetke i da se dodjeljuju po nejasnim i netransparentnim kriterijima. Primjerice, od sveukupno 250 naslova koliko je Jesenski & Turk do sada objavio, Ministarstvo kulture je pomoglo 25, Ministarstvo znanosti desetak, a Zaklada Otvoreno društvo Hrvatska gotovo 30 naslova. Za knjigu mladog autora Ministarstvo kulture u prosjeku daje deset tisuća kuna, što po Čegecovu objašnjenju nije dovoljno ni za pripremu za tisak, a kamoli za cjelokupnu proizvodnju. “Time nas uvaljuju u drek jer moramo nabaviti barem tri puta više novca kako bismo uspjeli zatvoriti financijsku konstrukciju i objaviti knjigu mladom autoru”, kaže.

Pjesnik Mile Stojić, koji već godinama predaje na bečkom sveučilištu, smatra da je problem u zastarjelom socijalističkom načinu razmišljanja od kojeg boluju hrvatski izdavači, koji se u stvari nisu prilagodili zakonitostima kapitalizma. No Čegec smatra da je pogrešno uspoređivati, primjerice, Njemačku koja ima više od 80 milijuna stanovnika s Hrvatskom, ali čak i ta bogata kapitalistička zemlja ima dorađenu strategiju kako spasiti nakladništvo i pomoći domaćim piscima. “U Njemačkoj postoje posebni fondovi za izdavaštvo i razvoj književnosti, njihovi pisci dobivaju brojne stipendije, a usto im se osiguravaju javna čitanja. U zemljama s malo stanovnika, kao što su Danska i Norveška, država provodi još veću zaštitu nacionalnog izdavaštva i očuvanja nacionalnog jezika. Ako je čak i Francuska osmislila različite poticaje kako da ih ne pojede jezik Billa Gatesa, zašto to nije učinio i Biškupić i regulirao kaos na hrvatskom tržištu knjiga?”

Direktor Algoritma Neven Antičević procjenjuje da nije izdavaštvo u krizi, nego prodaja i plasman knjiga na tržištu. Također se dogodio pomak u svijesti ljudi: drastično se promijenila percepcija jeftine, odnosno, skupe knjige. Kupci su do prije dvije godine svaku knjigu jeftiniju od 100 kuna smatrali povoljnom prilikom, a danas se tako tretira naslov koji stoji manje od 50 kuna. Zbog toga kupci više nisu spremni kupiti skuplju knjigu. Uzrok takvim promjenama Antičević vidi u globalizaciji tržišta i novim modelima prodaje, koji su preplavili hrvatsko tržište.

“Riječ je o velikim globalnim sustavima, koji su preko svojih ekspozitura u Hrvatskoj lansirali novi model prodaje knjige baziran na ekonomiji velikih brojeva”, objasnio je Antičević. “To je apsolutno legalni sustav koji se temelji na kapitalističkoj logici i zakonu tržištu. No problem je u tome što država nije zaštitila domaćeg nakladnika i osigurala mu jednake uvjete kao što ih imaju ti globalni sustavi. Primjerice, hrvatski nakladnik je opterećen restriktivnom poreznom politikom i ima mnogo lošije uvjete kreditiranja nego WAZ u Njemačkoj ili Styria u Austriji, a uz to nema jednak pristup distributivnoj mreži, odnosno, nema potporu Tiska, koji ne želi prihvatiti knjige drugih izdavača. Zbog toga je stvorena nelojalna konkurencija između domaćih nakladnika i velikih globalnih sustava. Da i mi imamo iste startne pozicije kao WAZ i Styria, također bismo mogli napraviti takve izdavačke pothvate. Dakle, Hrvatska se pretvara u kolonijalnu državu, a mi postajemo obični najamni radnici. U svakom slučaju, izdavače treba poticati državnim modelima: zašto se knjiga ne bi proglasila dobrom kulturne obnove?”

Glamuzina izlaz vidi u sniženju cijena knjiga, što je Profil već učinio s mnogim naslovima, koji se već mogu kupiti za 75 kuna. Usto, pokrenuli su prije mjesec dana džepnu biblioteku knjiga u kojoj će objavljivati ljubiće, krimiće i općenito popularne bestselere po pristupačnoj cijeni od 40 do 60 kuna. Primjerice, odlučili su se za provokativan roman “Sto poteza četkom prije spavanja” 16-godišnje djevojke Melisse P. sa Sicilije, koja je svojim erotskim ispovijedima skandalizirala javnost. U Italiji je to djelo prodano u više od milijun primjeraka, a ide dobro, kaže, i u Hrvatskoj. Zatim, kocka je pala na “Ripleyjevu igru” provjerene Patricie Highsmith, “Izlet u Tindari” Andree Camilleri i “Noćas i zauvijek” Nore Roberts.

Valerij Jurešić kaže da su pred nakladnicima tri modela izlaska iz krize: mogu se u potpunosti okrenuti državi, odustati od distribucije i raditi samo za otkup, zatim mogu postati dio većih i jačih tvrtki, primjerice, da EPH u nekom obliku kupi Profil, ili da knjige distribuiraju preko trgovačkih putnika, hipermarketa ili klubova knjige. “Mislim da će se mnogi nakladnici morati ubrzo odlučiti za jedan od tih modela”, zaključio je Jurešić.