Objavljeno u Nacionalu br. 489, 2005-03-29

Nacional otkriva kako je uskrsna poruka kardinala Josipa Bozanića u kojoj je osudio euroskepticizam i podršku odbjeglom generalu Anti Gotovini izazala je dosad neviđenu podjelu unutar Katoličke crkve u Hrvatskoj

Velik dio Katoličke crkve u Hrvatskoj duboko je nezadovoljan uskrsnom porukom kardinala Josipa Bozanića u kojoj je pozvao na potporu ulasku u Europsku uniju i snažno napao euroskepticizam i podršku odbjeglom generalu Anti Gotovini. U ovom trenutku unutar Crkve postoji dosad neviđena podjela na Bozanićeve branitelje i protivnike na svim razinama, od običnih župnika i redovnika pa do biskupskog zbora, potvrdilo je ovih dana za Nacional nekoliko visokopozicioniranih predstavnika crkvene zajednice. Prema njihovim riječima, ne pamti se kad je neki istup crkvenog visokodostojnika izazvao toliko oprečne reakcije unutar klera, pa čak i otvoreno protivljenje, kao što je istup gospićko-senjskog biskupa Mile Bogovića. Premda je i Bogović pazio kojim će riječima osporiti najvažnije dijelove Bozanićeve uskrsne poruke, naposljetku se eksplicitno suprotstavio zagrebačkom nadbiskupu i predsjedniku Hrvatske biskupske konferencije.

IZVOR IZ CRKVE ‘Kardinal se ponaša i govori kao da je već u Vatikanu, a i uskrsna poslanica izgleda kao da je tamo napisana’ Dijelu svećenstva ideja ulaska u EU mrska je zbog straha da će Crkva izgubiti moć i utjecaj kakav ima posljednjih 15 godina“Bozanić misli da bismo svoja prava uspješnije branili kao članovi zajednice nego kad čekamo pred vratima. Ja mislim da se odnos prema gostu može očitati i dok je on pred vratima. Unaprijed odbijam kvalifikaciju da je netko tek onda nevin kad se to dokaže u Haagu”, ustvrdio je u Jutarnjem listu Bogović. Bila je to još jedna potvrda često isticanog podatka da je lički biskup vođa hrvatske crkvene desnice.

Nacionalovi izvori tvrde da je crkvene konzervativce, čiji je Bogović neformalni vođa, najviše uzrujao onaj dio Bozanićeve poslanice u kojoj zagrebački nadbiskup jasno kritizira euroskepticizam. “Umjesto olakih tvrdnja: svi su protiv nas, međunarodne ustanove nam nisu od pomoći, Europa nas ne želi, korisnije je napraviti ispit savjesti i pitati se: Jesmo li kao pojedinci, kao država pa i kao Crkva učinili sve što smo trebali? Naša se zakonita i opravdana borba za slobodu domovine ne dokazuje provocirajućim plakatima, čovjeka nedostojnim prijetnjama ni jalovim prosvjedima, nego se brani i tumači i kroz međunarodne institucije, premda im postupke i nakane ponekad možda potpuno i ne razumijemo”, napisao je Bozanić. “Kardinal se ponaša i govori kao da je već u Vatikanu. Mnogi u Crkvi vjerujemo u priču po kojoj će on uskoro biti premješten u Rimsku kuriju, a tekst uskrsne poslanice izgleda kao da je napisan u Vatiknu, a ne na Kaptolu. Njezin duhovni aspekt je u redu, ali termini poput provocirajućih plakata ili jalovi prosvjedi ulazak su u političke vode i davanje za pravo Haaškom tribunalu. A budite sigurni da se ovim Bozanićevim stajalištima suprotstavlja 90 posto Katoličke crkve u Hrvatskoj”, upozorava Nacionalov sugovornik. U njegovim riječima ima puno istine jer Bozanić u ovom trenutku može računati samo na podršku vrlo uskog kruga najbližih suradnika. To je svojevrstan paradoks jer ga u Vatikanu respektiraju kao odličnog organizatora i predstavnika umjerene struje u hrvatskim crkvenim krugovima, ali, slikovito govoreći, podrška koju uživa kod kuće svodi se na područje koje se vidi s vrha zagrebačke katedrale. Bozanića nedvojbeno podržavaju pomoćni zagrebački biskupi Vlado Košić i Josip Mrzljak, koji je i predsjednik Hrvatskog Caritasa, riječki nadbiskup Ivan Devčić, ravnatelj Informativne katoličke agencije Anton Šuljić i manji dio svećenstva. Od svih njih samo su Mrzljak i Šuljić posljednjih dana javno istupili u obranu zagrebačkog nadbiskupa, točnije, njegovih teza po kojima je lijepljenje plakata s Gotovinom ili organiziranje demonstracija kontraproduktivno, kao i upita jesu li državne i crkvene vlasti učinile sve potrebno u odnosima s Europskom unijom. Posebno eksplicitan bio je Mrzljak koji je istaknuo da je Haag mjesto gdje se svjedoči istina o Domovinskom ratu. Takvu ocjenu usuđuju se dati samo pojedini političari i Mrzljakov je istup kuriozitet u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj.

Ali to je mišljenje neznatne manjine. Nasuprot Bozaniću i njegovim sljedbenicima stoje brojni biskupi i velika većina izrazito konzervativnog svećenstva. Njima je sama ideja ulaska Hrvatske u Europsku uniju odiozna iz više razloga: od straha da će Hrvatska opet izgubiti velik dio samostalnosti u naddržavnoj instituciji koja je jednoznačno laička pa do realnog straha da će onda i Crkva s vremenom neizbježno ostati bez moći i utjecaja kakav ima posljednjih 15 godina. Pritom se gotovo nitko ne usuđuje izričito se suprotstaviti ulasku u EU, ali ponašanje svećenstva očito nije na liniji onoga što se naziva podrškom europskim integracijama. Svi biskupi središnje i južne Hrvatske protive se Bozanićevu stavu: Mile Bogović, Ivan Prenđa, Želimir Puljić, Marin Barišić, uz koje su i vojni ordinarij Juraj Jezerinac i njegov kancelar Anđelko Kaćunko. Upravo je Kaćunko otvoreno napao Bozanića da je uskrsnu poruku napisao u dnevnopolitičkom kontekstu i da “izgleda kao da je naručena u Ministarstvu europskih integracija”. Otvoreni Kaćunkov napad na Bozanića pravi je skandal jer je u strogoj hijerarhiji Katoličke crkve nezamislivo da svećenik javno kritizira kardinala. Takvo što ne usuđuju se ni biskupi, i oni međusobne nesuglasice rješavaju daleko od medija.

Bozanićevi istomišljenici pokušavaju minimalizirati najnovije sukobe, tvrdeći da unutar Crkve nema podjela nego postoje “samo” različiti javni nastupi. Pritom odbacuju važnost koja se pridaje pojedinim svećenicima, posebno Jezerincu i Kaćunku koji su posljednjih godina eksponirani kao vodeći katolički desničari. “To jednostavno nije istina. Jezerinac je bogobojazan čovjek koji svakodnevno izmoli trideset očenaša i isključivo su mediji od njega stvorili nekakvog junaka desnice. A Kaćunko je redikul čiji istupi samo stvaraju probleme, ali puštamo ga jer i to je dio demokracije”, objašnjava blizak Bozanićev suradnik.

Koliko god njegovi ljudi žele umanjiti utjecaj crkvenih desničara, Bozanić je od svog dolaska u Zagreb itekako svjestan snažne opozicije. Njegov iznenadni izbor izazvao je na Kaptolu brojne kritike, a pretjerano sretan nije bio ni njegov prethodnik Franjo Kuharić. Dok je Tuđman bio živ, između Crkve i vlasti vladao je odnos uzajamnog nenapadanja, ali nakon 3. siječnja 2000. i dolaska Račanove vlade, unutar Crkve javio se svojevrstan pokret otpora protiv tadašnje koalicije lijevog centra. Odmah nakon promjene vlasti zaredali su istupi svećenstva, posebno u Dalmaciji, u kojima je Račan bio optuživan da će “kao i nekoć zatvarati crkve”, a kad je podignuta optužnica protiv Mirka Norca zbog likvidacija gospićkih Srba 1991. neki su svećenici počeli su izravno sudjelovati u prikrivanju dokaza protiv osumnjičenog generala. SZUP je doznao za ponašanje dijelova klera i o tome obavijestio predsjednika Republike Stipu Mesića. Kako nikom u vlasti nije bilo u interesu otvoreno konfrontiranje s Katoličkom crkvom, Mesić je dvojicu svojih najbližih savjetnika poslao na tajni sastanak s Bozanićem u prostorijama Zagrebačke nadbiskupije. Bozanić je informiran o saznanjima Službe za zaštitu ustavnog poretka. Najveći dio odnosio se na svećenika Zebića koji je, dok je trajala potraga za Norcem i poslije, kad se predao, Gospićanima u njihovim stanovima prijetio da se ne usude svjedočiti protiv Norca. A sinjski gvardijan fra Mirko Marić u Cetinskoj je krajini organizirao okupljanja protivnika Mesića i Račana. Treći je bio Zlatko Sudac, kod kojeg su se okupljali brojni pripadnici MUP-a i HV-a, poput generala Mirka Norca, umirovljenih SIS-ovih časnika Antonija Lekića i Nikole Krište, Milijana Brkića, zapovjednika Alfi Tomislava Karamarka, današnjeg ravnatelja Protuobavještajne agencije, a tada savjetnika predsjednika Mesića. U obavještajnim službama vjerovali su da ta tri svećenika u velikoj mjeri sudjeluju u sakrivanju Norca i stvaranju atmosfere u kojoj se uličnim demonstracijama planirala svrgnuti državna vlast. Bozanić nije bio pretjerano iznenađen. Objasnio je da zna kako unutar Crkve postoji snažno nezadovoljstvo padom HDZ-a, priznavši da nije u stanju potpuno kontrolirati situaciju. Posebice je apostriofirao Marića i Zebića na koje nema nikakav utjecaj, dok je za Sudca rekao da se nešto možda i može postići. Nekoliko mjeseci poslije Sudac je otputovao u Ameriku gdje je boravio više od godinu dana i potpuno se isključio iz političkih zbivanja. S vremenom su se stišali i prosvjedi zbog Norca pa je oslabio i interes SZUP-a za političku agitaciju svećenika. Jedan od onih koji nisu prestajali napadati vlast, posebno Mesića, bio je vojni vikar Jezerinac. Mesića su Jezerinčeve kritike znale razbjesniti i ? tvrde svjedoci ? na jednom kolegiju od suradnika je zatražio pronalaženje načina za Jezerinčevu smjenu. Logika je bila sljedeća: Jezerinac je vikar u HV-u, a Mesić glavni zapovjednik oružanih snaga. Naposljetku je cijela stvar zaboravljena i danas, pet godina poslije, i Mesić i Jezerinac još su na istim položajima.

Kardinal Bozanić ima razloga za zabrinutost zbog reakcija crkvenih krugova na svoju uskrsnu poslanicu. Otkako se s Krka preselio u Zagreb, još nikad nije imao toliko oponenata.

Vatikan protiv nacionalističkog svećenstva

U Vatikanu zacijelo nisu sretni zbog negativnih crkvenih reagiranja na Bozanićev govor. Premda je već glavna tema unutar Katoličke crkve zdravstveno stanje pape Ivana Pavla II., nedvojbeno se prate i zbivanja u drugim zemljama. Vatikanska diplomacija jedna je od najzaslužnijih za međunarodno priznanje Republike Hrvatske, ali sve otad nastoji oslabiti nacionalistički utjecaj unutar Crkve u Hrvatskoj. Najveću ulogu u tome imao je sam Ivan Pavao II. koji je 1993. i 1994. osobno prisilio Tuđmana da eliminira Matu Bobana s položaja predsjednika tzv. HR Herceg Bosne. Papa je zahtjev za Bobanovom eliminacijom uputio preko Mate Granića, a u internim je razgovorima od HDZ-ove nomenklature otvoreno zahtijevao prekid rata između katolika i muslimana u Bosni i Hercegovini. Kad je 1994. posjetio Hrvatsku, bio je to izraz zahvalnosti za Bobanovo micanje i stvaranje saveza s Bošnjacima.