Nacional je proteklog tjedna došao u posjed potresne, ali iznimno važne presude Općinskog suda u Splitu koja razgolićuje zapanjujuću bešćutnost svećenika zlostavljača, ali i institucija Katoličke Crkve, koji su pred sudom osporavali i nedjelo i odštetni zahtjev premda je svećenik još ranije priznao silovanje maloljetnika. Ta presuda, možda bolje nego išta drugo, ilustrira kakav je opći tolerantan stav prema seksualnom zlostavljanju gajila Katolička Crkva u Hrvatskoj sve dok riječki nadbiskup Mate Uzinić, na poticaj Nacionala, proteklog tjedna nije povukao povijesni potez objavljujući detalje o zlostavljanju na području Riječke nadbiskupije, čime je jednom za svagda kompromitirao prešutno unutarcrkveno toleriranje takvih zločina.

Nakon Uzinićeva istupa – za Crkvu itekako hrabrog, ali za javnost ipak zakašnjelog, pa i nedovoljnog – samo je pitanje trenutka kada će i ostali hrvatski biskupi morati objaviti podatke o zlostavljanju na području svojih biskupija. Ne učine li to, očito će prešutno tolerirati takve zločine i štititi počinitelje, jer u Hrvatskoj još nijedan svećenik zbog pedofilije, koja je jedno od najtežih kaznenih djela, nije završio u zatvoru. Ako na kraju ipak objave te podatke, bit će to svim svećenicima potencijalnim zlostavljačima konačan znak da će takvi zločini ubuduće biti ne samo unutarcrkveno sankcionirani, nego i izloženi zasluženoj javnoj osudi, a tada, valja se nadati, i primjerenome kaznenom progonu.

Nacional je u posjedu presude iz studenoga prošle godine u građanskoj parnici kojom je žrtva svećeničkog silovanja, koja je u vrijeme zločina imala petnaest godina, tražila odštetu od silovatelja, bivšeg gvardijana samostana svetog Frane u Splitu Gracijana Gašperova, Hrvatske Provincije svetog Jeronima franjevaca konventualaca i Splitsko-makarske nadbiskupije. Riječ je o presudi u sudskom procesu za naknadu štete, u kojemu je žrtva tužila počinitelja Gašperova osobno, Hrvatsku Provinciju svetog Jeronima franjevaca konventualaca kojoj je Gašperov pripadao i Splitsko-makarsku nadbiskupiju. Sud je proglasio krivima prvih dvoje, Gašperova i franjevačku Provinciju konventualaca, naloživši im da žrtvi, čiji će identitet Nacional zaštititi, imaju solidarno isplatiti novčanu odštetu, koja je, istina, više nego upola manja od one koju je žrtva tražila. Splitsko-makarsku nadbiskupiju sud je oslobodio građansko-pravne krivnje, jer po crkvenome pravu nije nadležna za franjevce, ali nije propustio podsjetiti na “moralnu i kršćansku odgovornost” Splitsko-makarske nadbiskupije. Premda javnosti poznat, taj je slučaj polučio vrlo malo javne pažnje kada je riječ o ponašanju silovatelja i spomenutih dviju institucija Katoličke Crkve pred sudom. Valja, prije svega, napomenuti da je počinitelj nedjelo priznao još prije parnice za naknadu štete o kojoj pišemo: protiv Gracijana Gašperova 2017. i 2018. proveden je unutarcrkveni postupak u kojemu je on priznao spomenuto nedjelo, nakon čega ga je papa Franjo 28. lipnja 2018. otpustio iz svećeničkog reda. Usprkos prethodnom priznanju Gašperova, dvije institucije Katoličke Crkve – Hrvatska Provincija svetog Jeronima franjevaca konventualaca i Splitsko-makarska nadbiskupija – pred sudom su osporavale odštetni zahtjev tvrdeći da nisu odgovorne za zločine koje počini pojedini svećenik, dok je sam počinitelj – uistinu besprizorno – pred sudom tvrdio da žrtvu nikad ranije nije vidio; a kad su ga zastupnici žrtve suočili s njegovim vlastitim priznanjem pred crkvenim sudom, rekao je tek kako možda i jest nekoga “zagrlio”, ali da u tome nije bilo nikakve zle namjere.

Hrvatska Provincija svetog Jeronima franjevaca konventualaca, kako stoji u presudi, “u cijelosti je osporila tužbeni zahtjev”, “navodi da ne postoje pretpostavke za ustanovljavanje građansko-pravne odgovornosti tuženika prema tužitelju”, “ističe prigovor promašene pasivne legitimacije u odnosu na Provinciju” te tvrdi, među ostalim, da “nema pravnog osnova za ustanovljavanje objektivne odgovornosti Provincije za radnje bilo kojeg bivšeg ili sadašnjeg člana Provincije”, jer “Provincija kao pravna osoba Katoličke Crkve, sukladno odredbama Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica, ne odgovara za štetu koju mogu prouzročiti njezini članovi”. Povrh svega, Provincija je istakla “prigovor zastare potraživanja, vezano za činjenični supstrat tužbe, događaja da bi se zbio u listopadu 1997. godine, 21 godinu prije podnošenja tužbe, tužitelj da je postao punoljetan 18 godina prije podnošenja tužbe”. Zanimljivo je pritom napomenuti kako je Provinciju pred Općinskim sudom u Splitu zastupalo Odvjetničko društvo Planinić, Šoljić i partneri, koje zastupa udrugu U ime obitelji i u kojemu radi Krešimir Planinić, bliski suradnik Željke Markić.

S istim su takvim poricanjem, bešćutno prema žrtvi, pred Sudom nastupili i Splitsko-makarska nadbiskupija te sam silovatelj Gracijan Gašperov: Nadbiskupija je argumentirala kako je “2017. godine i 2018. godine proveden crkveni sudski postupak u skladu s odredbama kanonskog prava u odnosu na tuženika, koji da je rezultirao time da je tuženik (Gašperov, op.a.) dobio otpust iz svećeničkog reda (…) odlukom Svetog Oca Franje na dan 28. lipnja 2018. godine, dakle, odluku da nije donio tuženik nego Sveti Otac Franjo i Sveta Stolica, pa da nije jasno koja bi onda bila odgovornost tuženika (Splitsko-makarske nadbiskupije, op.a.)”. Isto tako, Nadbiskupija “ističe prigovor zastare” te se “protivi i visini tužbenog zahtjeva kao previsoko postavljenom”. Gašperov, pak, usprkos tome što je unutar Crkve dvije godine prije suđenja priznao nedjelo – u sudnici je ustvrdio, “kategorički”, “da nikada do iskaza u sudnici nije vidio tužitelja, tog čovjeka da ne poznaje, da ga nikada nije upoznao i da ga je u sudnici vidio prvi put u životu”. Rekao je, prema presudi, još i ovo: “Zaista da je tražio razrješenje iz Crkve odnosno reda, svođenje na status laika, o čemu da je Sveta Stolica i odlučila na takav način, a da on u ovaj trenutak i sada ne bi zaista htio razgovarati o tome zašto je tražio razrješenje odnosno svođenje na status laika, o tome da ne bi iskazivao.” A potom: “Na posebno pitanje punomoćnika tužitelja zašto je u svojoj zamolbi vezano za laicizaciju naveo da je ‘svjestan svojih pogrešaka prema žrtvama’, a da ‘razrješenje traži zbog pravde prema žrtvama’, navodi da je to zaista naveo, da se ne sjeća detalja i okolnosti posebno u pogledu tog navoda, a da je smatrao odnosno sada smatra da, ako je pogreška nekoga zagrliti, da je onda pogriješio, a da zaista nije bilo nikakve zle namjere u tome što bi nekoga zagrlio.”

Silovatelj Gašperov nije i neće kazneno odgovarati pred državnim sudom za silovanje maloljetnika. Presuda koju opisujemo, naime, donesena je tek u građanskoj parnici za naknadu štete. Gašperov vjerojatno, baš kao i Milan Špehar koji je za protekli broj Nacionala priznao svoje pedofilske zločine, u nekom samostanu mirno provodi starost. Naime, “iz dopisa Županijskog državnog odvjetništva u Splitu broj KR–DO-320/2018 od 12. veljače 2020. godine razvidno je da nakon provođenja izvida, ODO u Splitu i ŽDO u Splitu nije pokrenuo postupak protiv tuženika zbog seksualnih delikata na štetu tužitelja zbog nastupa zastare, s obzirom na vrijeme počinjenja kaznenog djela”.

Spomenuta presuda, međutim, otkriva još zapanjujućih detalja koji razotkrivaju što jedan svećenik, visoko rangiran u omiljenoj franjevačkoj redovničkoj zajednici, misli o seksualnom zlostavljanju maloljetnika. Riječ je o fra Josipu Blaževiću, bivšem provincijalu Hrvatske Provincije svetog Jeronima franjevaca konventualaca i sadašnjem gvardijanu samostana svetog Antuna Padovanskog u Vinkovcima, istom onome koji se nedavno osramotio izjavom da u Hrvatskoj postoje vještičarenje i vampirizam. Blažević je, naime, svojem franjevačkom subratu, pokojnom fra Ambroziju Knežiću, bivšem gvardijanu samostana Svetog Frane u Splitu, rekao da “ljubljenje, grljenje, stavljanje dječaka u krilo i pokušaj doći do genitalija nije ništa”.

U presudi koju opisujemo prenosi se sudsko svjedočenje fra Ambrozija Knežića koji je, među ostalim, govorio i o svojem tadašnjem nadređenom, provincijalu Hrvatske Provincije svetog Jeronima franjevaca konventualaca Josipu Blaževiću, rekavši “… da je održao lekciju poglavaru Blaževiću o tome kako se poglavar mora ponašati, da je njihov poglavar Blažević šampion laži koji mu je pokušao objasniti da ljubljenje, grljenje, stavljanje dječaka u krilo i pokušaj doći do genitalija nije ništa”.

Fra Josip Blažević bio je provincijal Hrvatske provincije Svetog Jeronima franjevaca konventualaca u vrijeme provođenja istrage i suđenja fra Gracijanu Gašperovu, a inače se bavi i pitanjima magije i vještica. FOTO: Robert Anic/PIXSELL

Riječ je o presudi Općinskog suda u Splitu od 10. studenoga 2022. godine, u kojoj je sutkinja Julijana Ponoš žrtvi dosudila odštetu koju joj moraju solidarno isplatiti Gašperov i Hrvatska Provincija svetog Jeronima franjevaca konventualaca, kojoj je silovatelj pripadao do izbacivanja iz svećeničkog reda 2018. godine.

Kao potresniji dio sadržaja te presude ističu se svjedočenje, ali i kasnija sudbina samog fra Ambroza, Nikole Knežića, koji je pred sudom svjedočio i osobno, ali i pismenom ovjerenom izjavom, kojoj je sud poklonio potpuno povjerenje ocijenivši fra Ambroza “časnim i vjerodostojnim svjedokom i svećenikom”.

Fra Ambroz, prema presudi, sudu je rekao “da je mu je tajnik Provincije Tomislav Glavnik naveo da je Stipe Gašperov suspendiran zbog pedofilije, da je i sam čuo pritužbe od župljana o njegovom gay ponašanju, da je tada rekao Glavniku da zna za tužitelja kao žrtvu fra Gracijana, da je i s radnicama u samostanu razgovarao, da su mu rekle kako fra Gracijan vodi u svoju sobu dečke, da su to viđale, pa tako da je htio odvesti i jedno retardirano dijete koje se potužilo ocu, da je otac odmah zvao gvardijana Žarka Relotu, da su otišli kod biskupa te da je biskup odmah suspendirao tuženika (Gašperova, op.a.)”.

No fra Ambroz, taj “časni i vjerodostojni” svećenik, i sam je, kako stoji u presudi, “zbog tužitelja zaista proživio veliko šikaniranje od strane Crkve”, a pred sudom je izjavio “… da on osobno živi u Domu sv. Josipa, prisilno i po kazni, da je za vrijeme kanonske istrage smješten u dom, da je osobno sam otjerao pet svećenika zbog njihovih nedjela, da je održao lekciju poglavaru Blaževiću o tome kako se poglavar mora ponašati, da je njihov poglavar Blažević šampion laži koji mu je pokušao objasniti da ljubljenje, grljenje, stavljanje dječaka u krilo i pokušaj doći do genitalija nije ništa”.

Taj “šampion laži” Blažević u ono je vrijeme bio nadređen fra Ambrozu kao provincijal Hrvatske Provincije svetog Jeronima franjevaca konventualaca, a danas je gvardijan samostana svetog Antuna Padovanskog u Vinkovcima. Nije nepoznat: nedavno je javnost šokirao izjavom na javnoj tribini „Praznovjerje – kako djeluju stvari koje ne djeluju“ u Donjem Miholjcu, u petak 12. svibnja. Izjavio je, prema izvještajima objavljenim u raznim medijima, ovo: “U Hrvatskoj postoje dvije vještičje organizacije, a postoji i sve više ljudi koji traže pomoć za svoje probleme. Uz vještičarstvo, danas je dosta raširen i vampirizam tj. konzumacija ljudske krvi. Prvi način dodira sa zlom je kada se nađemo na nekom mjestu gdje je netko vršio okultni obred. Drugi način je susret s osobama koje su inicirane u okultne prakse, a treći način je doticaj s predmetima koji su impregnirani magijskim obredima” – i tako dalje. Blažević, koji je do travnja prošle godine bio provincijal Hrvatske Provincije svetog Jeronima franjevaca konventualaca, godinama se već bavi onim što smatra đavoljim poslom. Na tribini u Donjem Miholjcu sam se pohvalio kako je ”posjetio skoro sve New Age centre po svijetu”, jer da je “doktorirao na toj problematici”.

Prije dvije godine, u lipnju 2021., u crkvi svetog Antuna Padovanskog na zagrebačkom Svetom Duhu Blažević je otvorio „Muzej Hrvatskog Areopaga” kojemu su cilj, prema Glasu Koncila, “edukacija i daljnja evangelizacija vjernika glede osjetljivih pitanja koja se tiču odnosa prema magijskim, okultnim i ezoterijskim praksama…” Fra Josip Blažević, doktor vještičarstva, vampirizma, okultizma i magije, inspirator je i ključna osoba tog muzeja. Piše i objavljuje knjige u kojima izrazito protuekumenski i katoličko fundamentalistički ratuje protiv New Agea, joge i slobodnih duhovnih istraživanja, usprkos tome – ili možda baš zbog toga – što oni mnogim ljudima donose mnogo dobroga, ma što tvrdili tipovi poput Blaževića.

Način na koji Blažević piše o nekršćanskoj duhovnosti, šireći strah među neupućene i dobronamjerne vjernike, izravno je suprotan ekumenskim nastojanjima za dijalogom, razumijevanjem i traženjem “vječne filozofije”, zajedničkog duhovnog sadržaja koji dijele sve vjere, religije i duhovna stremljenja. Za takav dijalog i uzajamno razumijevanje s mudrim i otvorenim duhovnim ljudima ovoga svijeta, zauzima se i katolički poglavar papa Franjo. Nasuprot tome, svojim opsesivnim sumnjičenjem duhovnih praksi različitih od kršćanstva, Blažević i ljudi poput njega – htjeli to ili ne – šire strah i onemogućavaju dijalog, ali i stvaraju uvjete za nešto mnogo gore od toga. Utoliko je primjereno citirati dio komentara novinarke Sanje Modrić koja je na portalu Telegram 18. svibnja Blaževićeve šokantne izjave iz Donjeg Miholjca komentirala podsjećanjem na to kako je istoga dana kada je Blažević govorio o nekakvom vještičarenju u Hrvatskoj, objavljeno da je u Indiji „najmanje 1500 žena od 2010. do 2021. godine smaknuto na najsvirepije načine nakon što su osuđene da su vještice”. Modrić je napisala: “Prije nego ih baci na ritualnu lomaču, svjetina ih batina, linčuje (…) Da ti ljudi tamo sigurno nisu sasvim sišli s uma, sugerira nam prijelomno otkriće gospodina fratra Josipa Blaževića, koji u ovom društvu, da se dobro zapamti, nije neki mačji kašalj nego je uvaženi član zajednice koji je više godina radio s djecom u Osnovnoj školi Pavleka Miškine u Zagrebu i bio član Etičkog povjerenstva Klinike za psihijatriju Vrapče.” U tom kontekstu, još bi bilo zanimljivije doznati kako se to Blaževićeva izjava fra Ambrozu Knežiću, koja je zabilježena u službenome sudskom svjedočanstvu “časnoga i vjerodostojnog svjedoka i svećenika”, da „ljubljenje, grljenje, stavljanje dječaka u krilo i pokušaj doći do genitalija nije ništa”, može uskladiti s Blaževićevom izjavom u Donjem Miholjcu: “Ako si s Isusom, nema razloga za strah.” Vjerojatno bi se ona lakše uskladila s drugom njegovom izjavom: “Postoje svećenici Zloga, to su trenirani ljudi koji se bave zlom. Neki od njih su žrtve, a neki potpuno znaju što rade, imaju određene moći.”

U svjetlu fra Ambrozova svjedočenja posebno je intrigantno i što je isti taj Blažević, čija je Provincija pred sudom osporavala odštetni zahtjev, Gašperovljevoj žrtvi poslao obavijest o postupku protiv Gašperova, nudeći joj osobni susret kako bi joj izrazio “iskreno ljudsko i kršćansko žaljenje i suosjećanje”. Žrtvi je poslao i nekoliko e-mail poruka sličnog sadržaja. No, godinu kasnije – kako je u lipnju 2019. otkrila Slobodna Dalmacija – Hrvatska Provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca, koju je u to vrijeme još vodio fra Josip Blažević, istu je tu žrtvu prijavila “za prijetnje i nametljivo ponašanje”, tvrdeći da je od Provincije tražila “novčanu naknadu zbog navodno pretrpljenog zlostavljanja od fra Gracijana, a čemu Provincija nema namjeru udovoljiti jer ne postoje dokazi o tom zlostavljanju”. A potom je, na suđenju, Provincija osporavala i odštetni zahtjev. Ako to nije cinizam, ne znamo što jest.

Josip Blažević za mnoge je ugledni svećenik, gvardijan vinkovačkog samostana, i nastavlja nesmetano plašiti i obmanjivati ljude šireći besmislice protiv joge. Fra Ambroz, pak, skromni i časni fratar koji je žrtvi pomogao da preživi plativši za to visoku cijenu u vlastitoj Crkvi, nije više živ: umro je petnaestak dana nakon svjedočenja pred sudom, zasigurno shrvan neizdrživom tugom zbog nepravde u Crkvi. Žrtva, pak, i dalje živi u permanentnom strahu, stalno na lijekovima.

Provinciju je pred Općinskim sudom u Splitu zastupalo odvjetničko društvo Planinić, Šoljić i partneri, koje zastupa udrugu U ime obitelji, i u kojemu radi Krešimir Planinić, bliski suradnik Željke Markić

Gašperovljev zločin, naime, žrtvi je trajno uništio život i samo su joj suosjećanje i pažnja fra Ambroza Knežića pomogli da koliko-toliko stane na vlastite noge. Žrtva je u sudskom postupku opisala što se dogodilo tog dana u kasno ljeto 1997., oko 11 sati prijepodne, u sakristiji samostana svetog Frane u Splitu. Fra Gašperov vidio je žrtvu, koja je došla na uobičajenu molitvu, i pozvao je u sakristiju. U presudi se navodi: “Odjednom da ga je on posjeo na sebe, dakle, tuženik da je sjeo na stolicu i posjeo tužitelja na sebe, stisnuo ga, počeo ga ljubiti s leđa i ‘baliti’. Tužitelj da se trzao svom snagom, a on da ga je držao čvrsto za prsa i vrat, stavio mu ruku u usta, da se isti jako uzbudio, hvatao tužitelja za međunožje, jednom rukom pa drugom, mijenjao te ruke, zaista da ga je čvrsto držao za prsa, a čak da se rukom uspio spustiti ispod tužiteljevih hlača, tužitelj da se ritao nogama, tuženik da je simulirao snošaj, tužitelj da je osjetio njegovo spolovilo, njegovo mučenje, te da je nakon toga svega, a to da je za tužitelja trajalo čitavu vječnost, očito bio završetak tog njegovog spolnog čina, prije toga da ga je raskopčao na prsima, tužitelj da je osjetio da je on svršio, nakon toga da ga je pustio, koliko ga je prije toga čvrsto držao da je imao dojam da su mu skoro polomljena prsa. Tužitelj da je počeo plakati, a tuženik da je kazao : ‘…oprosti, jače je od mene’, ‘…nisam ti htio nanijeti zlo’, tužitelj da mu je kazao: ‘… zašto si mi ovo napravio?’ Navodi da su vrata bila zaključana, tuženik da mu je kazao da ga ne prijavljuje, da su ljudi koji su iznad njega puno moćniji od njega i da ima puno moćnih prijatelja koji vole ovo, da je tražio od tužitelja da ga ne prijavi, tužitelj da je u tom šoku zaista kazao da neće nikome reći, obrisao se od tih suza, tuženik da je otključao vrata, a tužitelj da se dao u bijeg. Navodi da prije ovog događaja nije nikada imao psihičkih problema, da je ovo za njega bilo iznimno šokantno, devastirajuće, da je njegova majka velika vjernica, da su svi u njegovoj obitelji vjernici, osim oca koji da mu je nakon svega ovoga, nakon puno godina kazao da se i njemu nešto slično dogodilo u crkvi. Tužitelj navodi da je znao da bi ovo njegovu majku shrvalo, da bi se ona jednostavno ubila nakon ovoga, svećenici da su za nju bili bogovi, zaista da nije htio ništa loše napraviti majci i da je znao da mora šutjeti.”

U presudi se navode podaci iz zdravstvenog kartona liječnika opće medicine koji je 20. kolovoza 1997. pregledao šokiranu žrtvu, konstatirajući da je “došao kući uznemiren, anksiozan, hiperventilira, navodi da ima vidne omaške”. Dan kasnije, “navodi da se bolje osjeća”, ali zato 9. ožujka 1998. ima “emocionalne smetnje”, a 6. travnja 1998. “saznaje da se izgubio, neka vrsta psihosomatske reakcije, da nepovezano priča”. Dvadesetak godina nakon zločina, u vještačenjima psihijatra i psihologa za potrebe sudskog postupka koji opisujemo, dijagnoza žrtve opisana je kao “teža depresivna simptomatologija koja se najviše manifestira u području žalosti, gubitka zadovoljstva, okrivljavanju za sve loše što mu se dogodilo, u području osjećaja bezvrijednosti, razdražljivosti, gubitka energije, bržeg zamaranja, gubitka seksualnog interesa”. Riječ je, navodi se, o “emocionalno nestabilnom ispitaniku, neadekvatne strukture ličnosti, osiromašenog afektivnog izražavanja, neučinkovitih mehanizama obrane ličnosti u emocionalno zahtjevnim situacijama, značajnih teškoća na planu socijalnog i interpersonalnog funkcioniranja, koji prenaglašava vjerske sadržaje tijekom izvedbe”. Sudski vještak psiholog zaključio je “da je tužitelj logoreičan ispitanik, ubrzanih misaonih procesa u čijoj se strukturi ličnosti nalaze ozbiljne psihološke smetnje, koji se slabo uklapa u okolinu, ponaša se hirovito i nepredvidivo, ima poteškoće s kontrolom impulsa, opsjednut je mislima o seksu, često je socijalno izoliran, ali može pokazivati i sklonost ljutitog navaljivanja na druge kako bi se zaštitio, ima negativnu sliku o sebi, sklon je pretjeranoj potrebi za naklonošću i pažnjom od drugih, svijet doživljava kao prijeteći i odbijajući i sklon je racionaliziranju i okrivljavanju drugih za vlastite teškoće. Na planu emocionalnog doživljavanja da se nalazi teža depresivna simptomatologija i klinički izražena anksiozna simptomatologija”. Žrtva je “od 2002. godine praktički konstantno u tretmanu psihijatra”. Zaključno, vještak je naveo “da tužitelj boluje od graničnog poremećaja ličnosti te da je zbog toga njegovo funkcioniranje reducirano tj. kod istoga se evidentira povreda duševnog integriteta i to u srednje teškom stupnju” te mu je “životna aktivnost umanjena 30-35 posto”.

Vještak nije dvojio, a Sud je prihvatio njegovo mišljenje da je Gašperovljev zločin bio ključan razlog za opisane cjeloživotne patnje žrtve. U presudi piše: “Sudski vještak u svom nalazu i mišljenju navodi kako je svećenik osoba koja može biti simbol roditelja te doživljavanje traume bilo kakve vrste, a kamoli seksualnog zlostavljanja od takve osobe (od koje se bazično očekuju svi najviši moralni i etički atributi u socijalnom funkcioniranju) mogu dodatno ekscesivno retraumatizirati osobu u smislu afirmacije osjećaja da mu se čini nepravda, strah i nesigurnost, vlastite inferiornosti, anksioznosti, nepovjerljivosti. Dakle, jasno je što vjernici očekuju od svećenika i redovnika, tužitelj je vjernik i kao vjernik je pohodio crkvu radi molitve, a u ovom slučaju tuženik (…) položio je zavjete poslušnosti, siromaštva i čistoće”.

Blažević je žrtvi poslao obavijest o postupku protiv Gašperova, nudeći joj osobni susret, kako bi izrazio ‘iskreno ljudsko i kršćansko žaljenje’, da bi je njegova provincija prijavila za prijetnje i nametljivo ponašanje

Ali, kako se može zaključiti iz presude, tek se jedan jedini pripadnik Crkve – Nikola Knežić, fra Ambroz, Gašperovljev nasljednik na položaju gvardijana samostana svetog Frane u Splitu – pokazao dostojnim vlastitih zavjeta. Svi ostali uključeni u tu tragediju – od počinitelja, preko institucija franjevačke Provincije svetog Jeronima do Splitsko-makarske nadbiskupije – pokazali su šokantnu, upravo nepojmljivu bešćutnost i cinizam prema žrtvi, što traje sve do danas.

Nakon zločina, naime, žrtva dugo nije odlazila u crkvu, sve dok joj majka nije rekla kako je Gašperov smijenjen s položaja gvardijana, a na njegovo mjesto došao fra Ambroz, Nikola Knežić. Tada je žrtva počela opet odlaziti u crkvu, oprezna i plašljiva, i razgovarati s fra Ambrozom. On je “zadobio tužiteljevo povjerenje jer je kazao da bi on prijavio svog subrata kada bi znao da je nešto tako napravio”. No dugo je još prošlo do trenutka u kojem je fra Ambroz, koji je “bio maksimalna podrška”, žrtvu uspio nagovoriti da prijavi zločin. Jer “tužitelj da je u velikom strahu odbijao prijaviti ovaj slučaj i fra Knežiću da je kazao da će se ubiti ako on to prijavi”, usprkos tome što je “fra Knežić osoba koja je prema svima ista, skroman svećenik, za njega da nitko nije imao poseban tretman”. Jer “tuženik (Gašperov, op.a.) je bio okružen moćnicima, pa tako i tadašnjim načelnikom policije Bekavcem. U tužitelju da je sve ovo izazivalo strah, da je čuo za ovog Bekavca, da ga nije vidio s tuženikom, ali da ga je vidio u crkvi sv. Frane. Tuženik da je bio priznat u zajednici, da je imao dobar status, tužitelju da su se osjećaji stalno miješali i da je navedeno kazao i svom psihijatru tek nedavno, kada se pokušao ubiti, a tek nakon Kanonskog suda da je bio hospitaliziran na psihijatriji, upravo zbog postupanja crkve prema njemu”. Evo kako je žrtva opisala trenutak u kojem je konačno odlučila prijaviti zlostavljača: “Nakon što je pogledao film ‘Spotlight’ koji govori o pedofiliji, da je doživio na neki način katarzu, odnosno šok, da je jednostavno shvatio da to mora prijaviti.”

I prijavio je. O tome kakvu je to reakciju izazvalo svjedoči dio presude u kojem se opisuje ponašanje institucija i pojedinaca u Crkvi. Primio ga je, naprimjer, “provincijski ministar fra Ljudevit Maračić”. Nakon razgovora s njim “tužitelj je bio jako razočaran”, jer je Maračić, nakon što mu je žrtva ispričala što se dogodilo, “bio dosta hladan, uglavnom, da mu je kazao da je tuženik na umoru, da se nalazi u Primoštenu i da je stekao dojam da bi ga mogao ovim ubiti, a da se ništa neće postići”. Žrtva je pred Sudom izjavila da ga institucionalni predstavnici Crkve “nisu uopće doživjeli kao nekog prijatelja kojemu bi trebalo pomoći, što da je za njega kao vjernika bilo devastirajuće”. Maračić je “tražio od njega da dade izjavu pred dvoje svjedoka”, a tužitelj “da nije tada imao povjerenja u pogledu provođenja crkvenog postupka, uopće da ga se nije tretiralo kao vjerodostojnu osobu koja želi kazati istinu, on da je znao istinu, ali se prema tužitelju ponašao kao da ovo nije točno odnosno bitno. Navodi da su i Maračić i svi drugi svećenici, pa tako i Blažević, jednostavno bili zatečeni prijavom, da su kazali da ne znaju što će napraviti i uopće da nije stekao dojam da će biti zaštićen kao žrtva, nego da imaju problem.”

Suočeni sa svim tim mračnjaštvom, s tom zloćom, niskošću i prljavštinom, ne možemo drugo nego zazvati kultni New Age zaziv iz poznate pjesme mjuzikla i filma “Kosa”: “Let the Sunshine In!”