Objavljeno u Nacionalu br. 814, 2011-06-20

Stevan Dedijer – nuklearni fizičar, novinar, ratni junak i obavještajac – dio svojih tajni otkrio je u upravo objavljenoj autobiografiji, a kako je bilo imati za oca disidenta i špijuna, govori njegova kći, zagrebačka kostimografkinja Danica Dedijer

“Tata nije bio nimalo kompliciran i jednostavno se izražavao. I bio je pun priča – ne sjećam se da sam dva puta čula istu priču, uvijek je imao neki novi događaj, novu zemlju, novo iskustvo”, riječi su Danice Dedijer, akademske slikarice i kostimografkinje o njenom ocu Stevanu Dedijeru, čiju je autobiografiju “Špijun kojeg smo voljeli” prije nekoliko dana objavio zagrebački nakladnik VBZ. Danica Dedijer upravo u Zagrebu radi kostimografiju za spektakl u HNK Zagreb, “Rat i mir” u režiji proslavljenog slovenskog redatelja Tomaža Pandura. Njezin otac joj je još uvijek zagonetka. “Čime se sve točno bavio, ja ne znam”, kaže Danica Dedijer. “Nikad to nisam saznala, osim iz poneke anegdotalne situacije. Kad bi ga pratio netko iz jugoslavenske tajne službe, on bi to primijetio pa bi ih pozvao na kavu. Da je on bio špijun, meni još uvijek nevjerojatno zvuči.” Stevan Dedijer rodio se u Sarajevu 1911., diplomirao na Princetonu, kao američki padobranac sudjelovao u iskrcavanju u Normandiji, Tito mu je povjerio izradu atomske bombe, a kao jugoslavenski disident emigrirao je u Švedsku i osnovao katedru za obavještajnu djelatnost na sveučilištu u Lundu. O svom životu sačuvao je niz opširnih zabilježaka, no nije ih dovršio, nego su ih u zaokruženu cjelinu posthumno oblikovali njegova treća supruga Carin i sin Miki, priznajući da je to bio “dug i naporan zadatak”.

STEVANA DEDIJERA stalno je pratila fama obavještajca, tolika da je njegova supruga Carin morala u Švedskoj odlaziti u školu koju su pohađali sinovi Jevto i Miki i objašnjavati zabrinutim sumještanima da njezin muž ne radi ništa nečasno. U špijunskom ozračju protekli su već njegovo djetinjstvo i mladost, kojima posvećuje i gotovo najveći dio svoje autobiografije. Za njegov život i karijeru bio je ključan put u Ameriku, kamo ga je 1929. poslala Mabel Grujić i osigurala mu stipendiju za koledž Taft u Connecticutu. Dedijer tvrdi da je Mabel Grujić, čiji je suprug bio srpski ambasador u Londonu, bila suradnica britanske tajne službe, a nagađa da je možda bila i ljubavnica njegova pokojnog oca. Zahvaljujući izvrsnim ocjenama s Tafta Dedijer je upisao studij fizike u Princetonu – gdje je, kako se sjeća Danica Dedijer, bacao grude na Alberta Einsteina – i završio ga, no potom je napustio znanstveni rad. Zaposlio se 1936. u Slobodnoj reči iz Pittsburgha, srpskom glasilu povezanom s Kominternom, te se posve opredijelio za komunizam. Tada se i oženio s kolegicom iz Princetona, komunističkom aktivisticom Dolly, no brak nije dugo potrajao jer ga je varala s njegovim partijskim šefom.

LJUBAVNO RAZOČARANJE IPAK NIJE pokolebalo Dedijerovu odanost Partiji. Po partijskom zadatku upisao se 1942. u prvu američku obavještajnu službu OSS. Diplomiranom fizičaru s Princetona nije bio nikakav problem napraviti pedeset sklekova, a ondje je naučio i razne korisne stvari – postaviti eksploziv pod stolac ili ubiti čovjeka golim rukama na trinaest različitih načina. No SAD je tada podržavao Dražu Mihajlovića, a kad je Dedijer jednom u privatnom razgovoru rekao da bi Mihajlovića ubio čim ga sretne, dobio je nogu iz OSS-a. Dedijeru to nije smelo i prijavio se odmah u američku vojsku. Iako je bio komunist, dopustili su mu da se prebaci u padobrance 101. zračne divizije, a zahvaljujući svojim iznimnim tjelesnim i umnim sposobnostima postao je i jedan od tjelohranitelja zapovjednika, generala Maxwella Taylora. U Belgiji i Nizozemskoj sudjelovao je u mnogim borbama, pa i u neuspjelom Montgomeryjevu pokušaju da probije njemački otpor kod Anheima. Ti su događaji presudno oblikovali Stevana Dedijera. Propast ofenzive kod Anheima pripisao je lošim obavještajnim podacima i otada se zalagao za njihovo sveobuhvatno prikupljanje, a u Belgiji je naučio i važno obavještajno pravilo da se uvijek može najviše doznati od običnih ljudi – portira i čistača – a i čitav se život s takvim ljudima najradije družio. “Tata se volio družiti s običnim ljudima. U Trstenom smo uvijek odsjedali u pansionu koji je vodio ruski imigrant Nikola Skljarov, a tata bi s njim pričao satima. Kad je bila tatina komemoracija u Dubrovniku, došlo je strašno puno običnih ljudi, recimo, svi konobari iz lokala gdje je ručao i njegov poštar, a najemotivniji govor održala je baš konobarica koja ga je najčešće posluživala”, prisjeća se Danica Dedijer.

KAD SE 1945. STEVAN DEDIJER pojavio u Beogradu – kao ponosni Srbin i uvjereni komunist – sva su mu vrata bila otvorena, to više što je njegov brat Vladimir bio jedan od glavnih partizanskih vođa. Brat ga je upoznao s Milovanom Đilasom i Aleksandrom Rankovićem, glavnim Titovim suradnicima. Iako se Dedijer želio vratiti fizici, Đilas ga je poslao da prati vanjsku politiku u Borbi, a potom i u TANJUGu. I ondje je Dedijer radio za tajne službe, ali spajao je ugodno s korisnim. “Na jednom putovanju u inozemstvo upoznao sam američku manekenku Peggy i u krevetu je regrutirao da radi za UDBA-u. Kasnije sam saznao da je poslana u Atenu gdje je postala djevojka američkog vojnog atašea te Beograd opskrbljivala dragocjenim dokumentima o američkim aktivnostima u Grčkoj”, piše Dedijer u autobiografiji. U to doba Dedijer je upoznao Hrvaticu Ivanku, oženio se i s njom imao dvije kćeri, Ladu i Danicu. Edvard Kardelj ga je pak kao fizičara regrutirao u Nuklearni institut u Vinči kao suradnika Pavla Savića, znanstvenika koji je trebao izraditi jugoslavensku atomsku bombu. Iako supruzi nije bilo drago da napušta uhodani novinarski posao, koji je uz to donosio i putovanja po svijetu, kao poslušni vojnici Partije prihvatili su zapovijed. No Dedijer je bio vrlo razočaran jugoslavenskim nuklearnim programom, strašnim neznanjem vodstva i niskom razinom tehnologije. Ne samo da Savić nije imao pojma kako konstruirati reaktor, nego Partija nije znala ni da se na strane znanstvene časopise može jednostavno pretplatiti – umjesto toga UDBA je slala svoje agente da ih kradu po knjižnicama. S jedne strane, Dedijer je bio razočaran da Jugoslavija ne može proizvesti ni grafit za reaktore, a kamoli obogaćeni uran, a s druge je došao pad Đilasa. I Stevan i Vlado Dedijer podržavali su Đilasa, pa kad je on izbačen iz Partije i osuđen na zatvor, bio je to kraj i njihove karijere.

DEDIJER SE ISTOVREMENO RASTAO i od Partije i od supruge. “Roditelji su se rastali dok sam bila jako mala”, sjeća se Danica Dedijer i nastavlja: “Živjeli smo u inozemstvu jer je mama radila u Ministarstvu vanjskih poslova, tako da sam u školu išla u Milanu, Rimu i Adis Abebi, a u Zagrebu sam diplomirala engleski i francuski na Filozofskom fakultetu. Mama je htjela da imam konkretan posao pa sam se zaposlila u Centru za strane jezike u Vodnikovoj u Zagrebu. No tata je uvijek u meni podupirao umjetničku stranu i potaknuo me da studiram i slikarstvo, koje sam diplomirala na Akademiji u Zagrebu u klasi Šime Perića.” Danica Dedijer od 1975. samostalno radi kao kostimografkinja u drami, operi, baletu te na filmu i TV, surađuje sa svim hrvatskim kazalištima i Ljetnim igrama u Dubrovniku te s kazalištima i festivalima u Sloveniji, Italiji, Njemačkoj, Australiji i Kini, a ostvarila je više od 450 projekata i za svoj rad primila brojne ugledne nagrade. “Teatar znam odmalena, jer nas je tata uvijek vodio u kazalište”, kaže Danica Dedijer. “Ljetovali smo u Trstenom kraj Dubrovnika i često išli na predstave. Od svoje osme godine poznajem kazalište. Na Akademiji sam se sprijateljila s Histrionima, a Žarko Potočnjak mi je predložio da budem kostimograf. Upoznao me s Ikom Škomrlj, našom velikom kostimografkinjom, koja me odmah uvukla u posao. Radila je tada ‘Gubec-bega’ u Komediji – i tako je počela moja karijera.” Kao disidentu Dedijeru je bila uskraćena putovnica, a Jugoslaviju je napustio tek 1961. nakon intervencije nobelovca Nielsa Bohra i stigao na njegov institut u Kopenhagen. Iste godine objavio je članke u časopisima Science i Minerva, koji su izazvali niz pozitivnih komentara u časopisu Nature, te postao međunarodna znanstvena zvijezda. Iduće godine je već u Švedskoj – “divna zemlja, ali ljudi su dosadni”, rekao je kasnije Danici – i tamo osniva svoj istraživački institut koji će 1966. postati Institu za strategiju istraživanja pri Sveučilištu Lund – prvi javni tečaj za obavještajce u svijetu.

ŠVEDSKA VLAST NIJE BAŠ BILA oduševljena time pa su Dedijera zamolili da se suzdrži od svojih predavanja, ali on im je odgovrio lakonski: “Ako ne mogu u Švedskoj držati svoja predavanja, vratit ću se u Jugoslaviju, gdje ih također nisam mogao držati.” Dedijerova je ideja bila jednostavna: nije potrebno imati tajne uhode kad se svi zanimljivi podaci mogu naći u novinama, dovoljno je samo pažljivo čitati – to je bilo njegovo iskustvo još od prije rata, kad je bio analitičar u Newsweeku, a za to je imao i podršku direktora CIA-e Billa Colbyja. U Švedskoj je Stevan Dedijer stupio u novi brak, no nije zaboravio svoje kćeri u Hrvatskoj. “Kad smo bile male, jednom tjedno mama bi nas posjela pa bi se tati pisalo pismo. I štedjeli su se novčići da se tati kupi neki dar. Prvi dar bio je električni brijaći aparat. On je bio fantastičan otac. I sestru i mene odgajao e jako liberalno. Učio nas je da same sebi postavljamo granice, nije bio represivan. Uvijek nam je širio horizonte. Sestra i ja smo provodile ljeta s njim i za tih mjesec dana nadoknadio bi cijelu godinu. Jadna mama bila je dežurna za bolesti, za školu, a tata za lijepe stvari, za predstave i za večere s glumcima”; sjeća se Danica Dedijer.

KAO ČOVJEK IZNIMNE ENERGIJE Stevan Dedijer je u Dubrovniku 2000. stavio padobran zadnji put – u 89. godini vukao ga je gliser dok je lebdio nad morem. Danica Dedijer sjeća se i da je tih ljeta njen otac zapisivao svoje autobiografske bilješke: “Sjećam se tate u Dubrovniku, ja bih došla s neke probe u 3 ujutro, a on bi sjedio za kompjutorom i pisao autobiografiju i uvijek bi me molio da pročitam što je napisao.” Danica Dedijer svjedoči da nije uvijek bilo lako biti njegova kći: “Kad sam kao studentica išla kupiti televizor, on nije radio i išla sam ga vratiti, a prodavač u dućanu mi je rekao: ‘Vi s tim prezimenom nemate što tu zahtijevati.’ A kad sam bila na apsolventskom putovanju u Parizu sa svojim likovnjacima, ukrali su mi pasoš, pa su me poslije zvali u SUP i vrijeđali zbog oca. A kad je Tito jednom slavio Novu godinu u Hrvatskoj, došli su mi na fakultet iz SUP-a i držali me satima u stanici i ispitivali za oca. Poslije su i mamu zvali i pitali jesam li se žalila na tretman policije.” Stevan Dedijer umro je u Dubrovniku 2004. Dvije godine kasnije njegova supruga Carin i djeca Danica, Jevto i Miki ispunili su mu zadnju želju i njegov pepeo prosuli uz Sutjesku. Ondje je poginula Olga, žena njegova brata Vladimira, a ondje je i njegov otac Jevto kao dijete čuvao ovce.