Ljubiša Samardžić je rođen u Skoplju 19. studenog 1936. godine. Glumac kojega su voljeli svi, jer je bio dobar čovjek blage naravi, uvijek nasmijan, jednostavan, prirodan, ljubazan, rado viđen gost u svim krajevima bivše Jugoslavije. Voljelo ga je i Sarajevo, a i on je volio Sarajevo u koje je često dolazio. Bio je među prvim glumcima iz Srbije koji su nakon agresije na BiH 1992.-1995., došli raditi u Sarajevo. Poseban odnos je imao prema Bosni.

“Bosna mi je otkrila svoje čari, a te čari sam spoznao u susretu s ljudima, koji su, bez obzira na vjeru i naciju, disali kao jedno. Znate, najbolje od Tita sigurno je to što je Staljinu, tih četrdesetih, kada je narod bio na krilima pobjede nad fašizmom, rekao: “Ne!” Tog trenutka hemisfera se poljulala, Amerikaci su tajno sjeli s nekim ljudima iz Titovog štaba, htjeli su donirati nekih 25 milijardi dolara za pet godina, za to vrijeme počela se graditi zemlja, krenule su radne akcije, rađalo se bratstvo i jedinstvo… Ta harmonija, sklad i ta neka neviđena simbioza prijateljstva za mene su bile najveće svetkovine. A, Sarajevo i Bosna su prednjačili u svemu tome. Oni su beskrajno primali svakog umjetnika, svakog koji je nešto vrijedio i koji nije u sebi nosio ono neprijatno, otpor, prepotenciju, neku superiornost.

Sarajevo je mili grad i veoma često kad razgovaram sa suprugom, ona mi kaže: ‘Najdraže mi je Sarajevo’. Ona je bila u drugom stanju kad sam radio ‘Diverzante’. Bila je smještena u ‘Evropi’. A, tu, u predivnom separeu, Šiba,  Hajrudin Šiba Krvavac, redatelj filma, je imao svoj stol, za kojim je znao sjediti i Murat Kusturica, njegov veliki prijatelj. Pričali smo o svemu i svačemu, vladali su harmonija i prijateljstvo. I kad sam došao u Sarajevo prvi put poslije rata, nisam došao da bih eventualno opravdao svoj etički stav, došao sam da ovim ljudima iskreno kažem: ‘Ja sam vaš i uz vas sam’.”