Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda! – Ovako počinje poznata Opomena pjesnika Antuna Branka Šimića iz zbirke Preobraženja, jedine zbirke objavljene za života. Posvetio ju je svojoj djevojci Tatjani Marinić.

Antun Branko Šimić rodio se 18. studenog 1898. u Hercegovini. Školovao se u Širokom brijegu, Mostaru, Vinkovcima i Zagrebu. Prvu pjesmu objavio je već s 15 godina. Nije mogao završiti gimnaziju jer učenici nisu smjeli izdavati u javnim tiskovinama. Prekinuo je školovanje i književnošću se počeo baviti profesionalno te je živio u siromaštvu. Pisao je pjesme, eseje i kritike, u kojima nije poštedio ni velikog Krležu. Prevodio je djela poznatih književnika poput Andréa Gidea i Marcela Prousta. Na njega su utjecali A. G. Matoš i njemački ekspresionisti. Šimić je pratio europska umjetnička zbivanja i dobro poznavao svoje suvremenike, od Hrvatske do Švedske.

Uređivao je nekoliko časopisa. Njegove su pjesme naizgled jednostavne i obične, ali Šimić je znao s malo riječi izraziti duboke misle i govoriti o teškim temama, o smislu života, bogu i smrti. Popularizirao je slobodni stih i smatrao je da bi pjesnici trebali odbaciti pjesničke figure te progovoriti o onome što je doista važno. Često je pisao o čovjekovu mjestu u svijetu, o njegovoj malenkosti i nemoćnosti pred Bogom i prirodom. Ivan Goran Kovačić nazvao ga je “pjesnikom tijela i siromaha”.