Objavljeno u Nacionalu br. 932, 12. ožujak 2016.

Povjesničarka umjetnosti koja je magistrirala u New Yorku na prestižnoj aukcijskoj kući Christie’s, snima dokumentarni film o Anti Topiću Mimari koji otkriva da se u njegovu zagrebačkome Muzeju nalaze i falsifikati te da je Mimara opljačkane židovske umjetnine prebacio u bivšu Jugoslaviju

Ante Topić Mimara sakupio je tijekom svog tajnovitog i kontroverznog života 3750 umjetnina neprocjenjive vrijednosti, od kojih je većina pohranjena u zagrebačkom muzeju koji nosi njegovo ime, u jednoj od najvećih privatnih zbirki umjetnina na svijetu. Tijekom rada na svom magisteriju u New Yorku, Zagrepčanka Corinne Enquist susrela se i s jedinstvenim eksponatom izloženim u Muzeju Metropolitan, koji je tamo dospio kada ga je 1963. godine Muzej kupio od Ante Topića Mimare. Kako nikada nije otkriveno porijeklo tog umjetničkog djela, Corinne Enquist je sa svojim kolegom Tomom Bačićem kroz nezavisnu produkcijsku kuću D’Art krenula u realizaciju dokumentarnog filma “Cross, War and Peace” (“Križ, rat i mir”) ne bi li doznala odakle potječe taj križ i zašto nikada nije potvrđena njegova izvornost. Istražujući tu priču i sam život Ante Topića Mimare, a kroz razgovore s brojnim sugovornicima širom svijeta, naišla je na niz izuzetno zanimljivih pojedinosti vezanih uz njegov život i djelo. Enquist je diplomirala na londonskoj aukcijskoj kući Christie’s na temi “Lijepa i primijenjena umjetnost od renesanse do danas” te magistrirala u njujorškom Christie’su na temi “Moderna umjetnost, poznavanje umjetnina i povijest marketinga u umjetnosti”, organizirala je brojne izložbe, osmislila razne sadržaje i definirala ciljne grupe za prezentaciju hrvatske kulture na internetu, surađivala s brojnim galerijama i muzejima, a bila je i zamjenica direktora Roebling Hall Galleryja u New Yorku. Ni filmsko iskustvo nije joj strano jer je s Tomom Bačićem prije tri godine, u okviru svoje nezavisne produkcijske kuće D’Art, snimila dokumentarni film “Fina umjetnost zrcaljenja” posvećen kontroverznom plakatu za Dan mladosti 1987. umjetničkog kolektiva Neue Slowenische Kunst, napravljenom po uzoru na poster Richarda Kleina iz 1930. U razgovoru za Nacional, Corinne je otkrila zašto je križ iz Metropolitana toliko poseban, koliko je točna tvrdnja da je veliki dio umjetnina u Muzeju Mimara krivotvoren te da je do mnogih došao prevarom, postoji li dilema o identitetu samog Ante Topića Mimare, što o svemu misli njegova udovica Wiltrud Mersmann Topić te hoće li kroz film otkriti do sada potpuno nepoznate detalje o spomenutom eksponatu.

NACIONAL: Zašto ste odlučili snimiti dokumentarni film o Anti Topiću Mimari?

Ja radim za udrugu D’Art koja se bavi snimanjem dokumentarnih filmova. Tu smo udrugu osnovali Toma Bačić i ja, a oboje smo povjesničari umjetnosti. U svojem radu susrela sam se s pitanjima provenijencije. Naročito tijekom rada na magisteriju u New Yorku, kada sam istovremeno radila za Komisiju za povrat umjetnina židovskog kongresa koju financira Ronald Lauder, jedan od braće Lauder koji su još u 90-ima bili zainteresirani za pitanja provenijencije i djela koja su prodana određenim muzejima, a nije se znalo odakle su došla, odnosno gdje su bila tijekom Drugog svjetskog rata. Međutim, kako sam tada živjela u New Yorku, vidjela sam da je u Muzeju Metropolitan u New Yorku, u djelu koji se zove Cloisters te izlaže srednjovjekovnu umjetnost, jedan od glavnih eksponata vrlo veliki križ napravljen od morževe bjelokosti koji je Ante Topić Mimara prodao Muzeju Metropolitan 1963. godine za 600.000 dolara. Meni je to nekako ostalo u sjećanju pa sam predložila kolegi Bačiću da istražimo porijeklo tog križa i snimimo film o tome. O križu se jedino znalo da ga je Ante Topić Mimara prodao Thomasu Hovingu koji je u to vrijeme bio kustos u Metropolitanu te je i zaključio prodaju s Mimarom. Mimara je tada Hovingu obećao, što je kasnije Hoving opisao u svojoj knjizi “King of the Confessors”, a i u nekim intervjuima izjavio, da će poslije zaključenja prodaje ili prije svoje smrti odati porijeklo križa. Međutim, nikada to nije napravio.

NACIONAL: Konstantin Akinsha, cijenjeni američki povjesničar umjetnosti i zamjenik direktora Umjetničkog i kulturnog vlasništva u sklopu PCHA (Presidenital Advisory Commission on Holocaust Assets u SAD-u), napisao je da je zapravo Mimara nakon Drugog svjetskog rata prevario američke vlasti kako bi došao do velikog broja umjetnina koje su pripadale židovima ubijenima u koncentracijskim logorima, a koje su kasnije završile u muzejima u Zagrebu i Beogradu. Jeste li za potrebe filma razgovarali s gospodinom Akinshom o toj tvrdnji?

Akinsha je jedan izuzetan povjesničar umjetnosti koji mi je predavao tijekom mog studija na Christie’su, tako da poznajem njegov rad. To što spominje Akinsha zapravo je bila jedna Clintonova ideja da se otvori i deklasificira arhiva iz Drugog svjetskog rata u okviru NARA (US National Archives and Records Administration). Ti arhivi su otvoreni i puno je otkriveno o djelatnostima čuvenog Odreda za baštinu. Arhivska građa je deklasificirana, a Akinsha je bio jedan od prvih koji je imao tome pristup. Kasnije sam i ja sama čitala te izvještaje i svu tu arhivu jer je dostupna na internetu. To je ona pozadina koja često ispliva kada je riječ o Mimari, upravo to pitanje provenijencije. Za jako mali broj djela zna se odakle su i tko im je autor, djelomice zato što je Mimara to vrlo dobro sakrio, a djelomice zato što u Hrvatskoj nikada nije provedeno ozbiljno istraživanje djela koja se nalaze u Muzeju Mimara u Zagrebu, kao i 80 do 90 djela iz Strossmayerove galerije koja joj je Mimara poslao 1948. Nikada nije napravljeno pošteno istraživanje te provenijencije. Barem ne u toj mjeri kako smo mi napravili radeći na ovom filmu. Da jest, otkrile bi se neke jako zanimljive stvari. Na internetu je nedavno objavljen popis djela koja su greškom predana određenim državama, a koja su židovskog porijekla. Kontaktirala sam prvog čovjeka za ta pitanja, gospodina Fishera, koordinatora te studije na kojoj je radilo puno povjesničara umjetnosti. Na tim popisima upravo je Mimara apostrofiran kao jedan od onih koji su određena umjetnička djela koja su pripadala židovskim obiteljima, preusmjerili u Jugoslaviju.

• ‘PORIJEKLO KRIŽA od morževe bjelokosti koji je Ante Topić Mimara prodao američkom Muzeju Metropolitan za 600.000 dolara tijekom 1963. nikad nije potvrđeno

NACIONAL: Britanski povjesničar umjetnosti Brian Sewell ustvrdio je u svom djelu “Croatia: Aspects of Art, Architecture and Cultural Heritage” da je Muzej Mimara jedinstven u svijetu jer sadrži ogroman broj umjetnina koje nisu originali, već krivotvorine.

S Brianom Sewellom također smo razgovarali. Prije nego što je umro, bio je vrlo cijenjen širom svijeta. To je čovjek koji je diplomirao na jednom od najprestižnijih instituta za umjetnost Courtauld Institute of Art, ali ima i praktično iskustvo aukcijske kuće. Radio je u aukcijskoj kući Christie’s i svakodnevno baratao ogromnom količinom vrlo zanimljivih djela. To je jedno bogatstvo koje povjesničari umjetnosti nemaju. Ljudi poput Sewella znaju dimenzije, boje, što je pisano na poleđini tih slika, a što se u knjigama ne može pronaći. Bio je jedan sveobuhvatan čovjek na izvoru umjetnosti, s ogromnim znanjem. On nam je u razgovoru za film rekao da postoje jako dobra djela u Mimari. Treba imati na umu da se u Mimari ne nalaze samo slike. Tu postoje neki vrlo dobri eksponati, ali isto tako i neke grozne krivotvorine i falsifikati koji se vide golim okom. Sama supruga Ante Topića Mimare, gospođa Wiltrud Mersmann Topić, s kojom smo također razgovarali, pozivala je na reevaluaciju samih djela i pripisivanja određenih autora određenim slikama. I Akinsha je u razgovoru rekao da bi trebalo provesti rendgensko snimanje slika, što očigledno nikada nije napravljeno. Dokle god se ne napravi neko ozbiljno istraživanje, kolat će razne priče.

NACIONAL: Zamjenica gradonačelnika Zagreba Vesna Kusin, povjesničarka umjetnosti i svojevremeno ravnateljica Galerije Klovićevi dvori, napisala je do sada najveću i najopsežniju knjigu o Anti Topiću Mimari, u kojoj su o njemu napisani hvalospjevi, a koja je objavljena 1987. kada je Muzej Mimara otvoren. Zar je moguće da nije znala za mogućnost da je jedan dio tih eksponata krivotvoren? Jeste li i s njom razgovarali o Mimari?

S gospođom Kusin je kolega Toma Bačić pokušao kontaktirati nekoliko puta, ali nismo dobili odgovor. Svakako ćemo je nastojati uklopiti u film. S jedne strane, gospođa Kusin napisala je hvalospjeve u knjizi o Mimari jer u određenom trenutku, dok bi joj Mimara osobno govorio o slikama Rubensa, Velasqueza ili već nekog slavnog slikara, nije možda imala dovoljno kritičkog odmaka i bezrezervno je zagovarala Mimarine atribucije tim djelima kao originalima.

NACIONAL: Nije li neobično da jedna povjesničarka umjetnosti na neki način nasjedne na takve tvrdnje i ne provjeri sama, koliko je to moguće, autentičnost tih djela? Naročito zato što je u pitanju bivša ravnateljica Galerije Klovićevi dvori.

Pa i nije. Ako se uzme u obzir da hrvatski povjesničari umjetnosti uče iz knjiga i vrlo malo iz posjeta određenim muzejima, onda je to lako shvatiti. Na samom povjesničaru umjetnosti je da obilazi muzeje i da se nadograđuje. Nažalost, u Hrvatskoj je takva zastarjela edukacija normalna. Ono što je dobro u knjizi gospođe Kusin jest što je ušla u sve arhive, i u arhiv SFRJ, te razgovarala sa svim važnim ljudima koji su bili u vojnoj misiji u Berlinu od 1945. do 1950. Ona je uistinu to detaljno istražila. Puno je razgovarala s Mimarom. Malo mi je čudno što gotovo i ne spominje u knjizi gospođu Topić koja je bila zapravo ključna osoba za valorizaciju spomenutog križa od morževe bjelokosti u časopisu Wallraf-Richartz-Jahrbuch. Gospođa Kusin napravila je vrlo opsežno istraživanje i nije se libila pisati i o “tamnoj strani”, recimo, pitanju njegova identiteta: je li to doista pravi Ante Topić ili se radi o Mirku Maratoviću? To što je njoj bilo dostupno kroz sve te arhive, napravila je vrlo temeljito. S te strane je njezina knjiga vrlo dobra, dok je s druge strane loše što je prihvatila te neke Mimarine atribucije koje nisu baš uvjerljive.

NACIONAL: Jeste li se u filmu bavili Mimarinim identitetom, s obzirom na to da postoji teorija da je zapravo riječ o Mirku Maratoviću, zbog čega je Ante Topić dodao svom drugom prezimenu prve slogove imena i prezimena MIrka MARAtovića?

Bili smo u Topićima u Dalmatinskoj zagori. Međutim, nemoguće je puno doznati jer su matične knjige u Topićima uništene. Dakle, ostaje samo ono što je sam Topić govorio o svom porijeklu. S druge strane, Mirko Maratović uistinu postoji u Splitu. Godine njihova rođenja vrlo su slične. Razlika je svega dvije godine. Jedan je rođen u Splitu, a drugi u Dalmatinskoj zagori. Obojica su imali dućane i bavili se sakupljanjem umjetnina. Negdje oko Prvog svjetskog rata nastaje dilema jer se ne zna je li Ante Topić Mimara ubijen i preminuo u bolnici u Klagenfurtu. Nakon toga se on navodno javio svojima u Topiće tražeći krsni list, koji nikada nije dobio. Ante Topić je kasnije tvrdio da je u to vrijeme bio u Italiji kod Mancinija i nastavio dalje svojim putem prema Parizu.

NACIONAL: Koliko je točna informacija da su za njegovu karijeru kolekcionara i povjesničara umjetnosti te stvaranje zbirke zaslužni Josip Broz Tito i tadašnja vlada SFRJ?

To, čini se, uopće nije točno.

• ‘VESNA KUSIN u svojoj je knjizi napisala hvalospjeve o Mimari jer, dok bi joj govorio o slikama Rubensa, Velasqueza ili već nekog slavnog slikara, nije imala kritičkog odmaka’

NACIONAL: Ali tvrdi se da je on bio direktor Nacionalnog muzeja SFRJ.

Ne, on se samo predstavljao kao direktor Nacionalnog muzeja SFRJ.

NACIONAL: Jeste li se tijekom istraživanja za film susreli s podatkom da su Ivo Sanader i Ante Topić Mimara bili prijatelji, s obzirom na to da je u vrijeme Sanaderova boravka u Salzburgu i Mimara tamo živio? Štoviše, neki čak tvrde da je Mimara bio brat Sanaderove bake, a njihovo prijateljevanje zapravo početak Sanaderove ljubavi prema sakupljanju umjetnina.

Ne, jer to nije bila tema našeg istraživanja.

NACIONAL: Budući da se za Mimaru govorilo da je kolekcionar, trgovac umjetninama, povjesničar umjetnosti, slikar, restaurator, pa čak i lopov i špijun, koji aspekt vam je u filmu bio prioritetan?

Ne da nije bio povjesničar umjetnosti, nego Mimara nije završio ni osnovnu školu. Bio je u svemu samouk. Wiltrud Mersmann Topić, kao i još neki ljudi s kojima smo razgovarali, govorila je da je on imao “dobar nos”. Tražio je uvijek tamo gdje drugi nisu tražili. To je i on sam jednom prilikom izjavio. Bio je samouk, ali je gospođa Topić bila povjesničarka umjetnosti i vrlo obrazovana. Njezin otac bio je poznati muzikolog. Ona je ta koja je mogla davati određene atribucije, a on je zapravo bio operater na tržištu umjetnosti. Bio je praktičar.

NACIONAL: Jeste li razgovarali za potrebe filma s hrvatskim kolekcionarima?

Ne, jer bi to otvorilo jednu drugu temu koja se može otvoriti u jednom drugom filmu. Ante Topić Mimara bio je čovjek koji je nadilazio Hrvatsku. Jako dugo boravio je izvan Hrvatske. Zanimljiva je i priča o tome zašto je zapravo insistirao da njegova zbirka dođe u Hrvatsku. Hrvati su mu se i jako lijepo odužili stanom u Basaričekovoj i apanažom koja se još uvijek isplaćuje, a koja nije zanemariva. Međutim, to nije bilo predmet našeg istraživanja. Hoću reći da smo, kroz razgovor s ljudima tijekom snimanja filma, saznali da je njegova obitelj na kraju bila vrlo lijepo počašćena od Jugoslavije, pa kasnije i od Hrvatske.

• ‘NIJE TOČNO da su za Mimarinu karijeru kolekcionara i povjesničara umjetnosti te zbirku zaslužni Tito i vlada SFRJ niti da je bio direktor Nacionalnog muzeja SFRJ’

NACIONAL: Jeste li razgovarali s njegovim sinom Nikolausom Topićem Matutinom?

Ne, jer on na neki način odbija povezanost sa svojim ocem, dok s majkom nije uopće u kontaktu.

NACIONAL: Koliko je teško snimiti jedan takav dokumentarac?

Jako teško! Moram se ovom prilikom zahvaliti HAVC-u na velikoj podršci jer je financirao razvoj i pisanje scenarija. To je fantastično s njihove strane. Naročito za tako zahtjevne projekte kao što je ovaj, s obzirom na to da se razgovaralo s ljudima koji su svugdje po svijetu.

NACIONAL: Kada se očekuje premijera filma?

Nadam se do kraja godine, iako je to možda preoptimistično.

NACIONAL: Hoćete li u filmu otkriti neke stvari koje do sada nisu bile javno otkrivene o Mimari?

Da.

NACIONAL: O kojim stvarima se konkretno radi?

Ne mogu vam to sada odgovoriti.

NACIONAL: A jeste li otkrili porijeklo velikog križa od morževe bjelokosti?

Vidjet ćete.