GLUMICA KOJA GODINAMA ŽIVI U KANADI PRVI PUT REŽIRA U HRVATSKOJ, PREDSTAVU ‘GEORGE KAPLAN’ SPLITSKE KAZALIŠNE GRUPE PLAYDRAMA

Cintija Ašperger vratila se u Hrvatsku. Punih deset godina nakon što je igrala jednu od glavnih uloga u filmu ‘’Slučajna suputnica’’ Srećka Jurdane, zvijezda zagrebačke kinematografije i kazališta iz osamdesetih godina prošlog stoljeća – koja već četvrt stoljeća živi i radi u Kanadi – ovog i sljedećeg tjedna u Splitu i Zagrebu premijerno će postaviti modernu satiru ‘’George Kaplan’’ autora Frédérica Sonntaga, jednog od najintrigantnijih suvremenih francuskih dramatičara.

Bit će to povratak u velikom stilu glumice koju je hrvatska publika najbolje zapamtila po značajnoj ulozi u predstavi ‘’Studio za imidž’’, jednom od avangardnijih pokušaja u kazališnom životu Zagreba osamdesetih, kada je nastao spoj kabarea i rocka. Cintija Ašperger 1986. godine udala se za Kanađanina Alana Eastmana i odselila se u Kanadu, potom se nakratko ipak vratila u Hrvatsku, da bi od 1991. Kanada postala njezin trajni dom. Početkom devedesetih bila je vrlo angažirana u zagovaranju hrvatske neovisnosti, a usporedo je gradila i svoju umjetničku karijeru: najprije je, kao i svaka glumica s ovih prostora, prisiljena bila igrati uloge koje se obično dodjeljuju strancima s izraženim naglaskom, no s time se nije mirila i uskoro je počela sve češće dobivati uloge u kanadsko-američkim filmovima, a zatim i kazališnim predstavama. Potom je postala profesorica glume u Ryerson Theatre School u Torontu, u kojoj odnedavno vodi glumačku katedru. Posebnu pozornost već skoro petnaest godina posvećuje Mihailu Čehovu, nećaku slavnog ruskog pisca: on je kao emigrant u SAD-u razvijao posebne glumačke tehnike i radio s brojnim zvijezdama kao što su Clint Eastwood, Marilyn Monroe, Gregory Peck i Yul Brinner. Cintija Ašperger bila je očarana njegovim djelom, pa je o Čehovu napisala knjigu “Ritam prostora i zvuk vremena. Glumačka tehnika Mihaila Čehova u dvadeset i prvom stoljeću”, da bi potom diljem svijeta, od Španjolske, Finske i Velike Britanije do Južne Koreje, Japana i SAD-a, održavala brojna predavanja i radionice o psihofizičkom pristupu glumi.

Za njen prvi redateljski angažman u Hrvatskoj zaslužan je splitski glumac Elvis Bošnjak koji već punih šest godina sa svojim teatrom PlayDrama pomiče granice i nasuprot velikim kazališnim kućama snažno promovira nove generacije umjetnika i glumaca. Predstava ‘’George Kaplan’’ najprije će u subotu, 26. rujna, biti izvedena u amfiteatru splitskog Doma mladih, a tri dana kasnije i u zagrebačkoj Gavelli.

Cintiju Ašperger mediji su najčešće svrstavali u ladice, pa su joj lakonski prišili titulu ‘’seks simbola osamdesetih’’ ili bi je označili kao još jednu ‘’glumačku emigranticu”. Ona na taj okvir i pristup ne pristaje.

• ‘ČESTO SE S LJUBAVLJU I NOSTALGIJOM prisjetim Zagreba 1980-ih. U to vrijeme teatar je bio nevjerojatno živ, ne samo za mene, nego i za cijelu generaciju’

‘’U Hrvatsku dolazim gotovo svake godine, ali ovo mi je prvi profesionalni angažman još od filma ‘Slučajna suputnica’. Nikad nisam ovdje režirala, a nikada u životu nisam ništa radila u Splitu, pa već sada mogu kazati da se radi o novom, zanimljivom i uzbudljivom iskustvu’’, kazala je za Nacional Cintija Ašperger uoči splitske premijere.

‘’Elvis Bošnjak me kontaktirao i dao mi tri francuska komada da ih proučim, a odmah smo se složili da je ‘George Kaplan’ idealan. Posebno sam ga zanimala i zato što radim na glumačkim tehnikama i bavim se pedagogijom, a vidim da i on želi razviti svoje metode i svoj način rada. Zanima ga cijeli proces nastajanja predstave, podjednako kao i mene, pa smo se vrlo brzo našli na istoj liniji’’, rekla je glumica.

Cintija Ašperger tvrdi da bi joj vjerojatno bilo svejedno jesu li je angažirali u nekoj od formalnih, velikih kazališnih kuća ili u manjim projektima poput Bošnjakova. Važno je, tvrdi, da su okupljeni otvoreni ljudi, spremni na intenzivnu komunikaciju i da djeluju kao umjetnici, a ne da su činovnici u kulturi. U kazališnoj skupini PlayDrama prepoznala je grupu ljudi koja ima velike ambicije.

‘’George Kaplan” u svojoj biti je francuska satira o teoriji zavjere koja se bavi odnosima unutar grupe, ali i manipulacijama na svim razinama. Redateljica u njemu prepoznaje i dublju razinu, a to je sama ideja postojanja: kako ljudi uvijek streme postati “netko i nešto” i kako tom željom neprestano stvaraju uvjete za vlastitu manipulaciju. Predstava se sastoji od tri dijela u kojima se javljaju tri miljea, tri različite grupe i tri odvojena svijeta, iako se cijelo vrijeme proteže nekoliko zajedničkih teza. Recimo, kako na globalnoj razini izazvati rat.

‘’U drugom dijelu pojavljuje se Dream Team, grupa hollywoodskih scenarista koji pišu različite priče i svojim narativom pokušavaju izazvati rat. Predstava nije tako ‘teška’ i ne završava tragično, ali sigurno ne završava ni ‘razrješenjem’ ili optimizmom. Jasno je da sve ima veze i s našim ratom, ali i svim ostalim sukobima na ovom planetu. Postavljamo pitanje zašto svi ti scenariji koji se izrađuju i ponavljaju, uvijek iznova djeluju”, navodi Cintija Ašperger. I ona sama je u jednom trenutku svog života bila imigrantica, iako je rezolutno odbila da je se izjednači sa stvarnim izbjeglicama, pogotovo sa Sirijcima i ostalim ljudima s istoka koji ovih dana u tužnim kolonama idu prema Europi. ‘’Ja sam imala veliku sreću, a strašno bolno mi je gledati sve ovo što se danas događa. Naša predstava s time također ima neku vezu: opet su tu u igri nevidljive vlade i ne znamo zašto su svi ti ljudi izbjegli. Ono što mi je na osobnoj razini dosta zanimljivo je i vrlo različit pristup – dok Europa ima velikih problema s izbjeglicama, u Kanadi pozivaju ljude da se dosele.’’

Njezina nova domovina primila ju je široka srca, prije svega na ljudskoj i osobnoj razini, iako je priznala da joj je Hrvatska tijekom prvih desetak godina beskrajno nedostajala. U profesionalnom pogledu, međutim, nije išlo tako glatko: godinama su joj postavljali pitanja može li igrati uloge rezervirane za glumice bez izraženog naglaska. Oni su je prihvatili, ali pravo pitanje bilo je želi li ona pristati na ulogu imigrantice.

‘’Posljednjih nekoliko godina sve se konačno promijenilo; ne znam je li se moj naglasak promijenio ili su se jednostavno oni na mene navikli’’, govori ona vedro. Priznaje da se često s ljubavlju i nostalgijom prisjeti Zagreba osamdesetih godina prošlog stoljeća, vremena kada je osim u ‘’Studiju za imidž’’ igrala i u filmovima kao što su ‘’U raljama života’’, ‘’Šest dana juna’’ i ‘’Spuk’’, iako nikada neće priznati da je to doba bilo kreativnije od današnjeg.

‘’U to vrijeme teatar je bio nevjerojatno živ, ne samo za mene nego i cijelu generaciju. Bile su to lijepe godine, baš nedavno s guštom sam odgledala seriju ‘Crno-bijeli svijet’ koja me podsjetila na novi val, pokret kojemu sam zbilja pripadala. S druge strane, u pravom teatru uvijek pronađeš svoju obitelj, bez obzira na doba i mjesto. Danas mi je divno uživati u upoznavanju mladih glumaca koji imaju iskrenu želju za umjetnošću, uz Elvisa s njima komuniciram, igram se, maštam…’’

Etiketa ‘’seks simbola osamdesetih’’ najčešće je samo nasmije, kaže da danas, ali i posljednjih dvadesetak godina, sasvim sigurno ima drugih koje mogu preuzeti taj zadatak jer joj ništa slično nije u fokusu već desetljećima. ‘’Fakultet, doktorat, drugačija gluma… Seksi fah definitivno nije ni moj izbor ni moja subina’’, rekla je Cintija Ašperger.

Glumačke ideje i tehnike Mihaila Čehova 2000. vratile su joj želju za glumom i od tada se njima intenzivno bavi, pa i pedagoški: ove godine bila je na glumačkoj radionici ‘’Mihail Čehov Europe’’ u Grožnjanu, kod Suzane Nikolić koja se time također godinama bavi. Nije službeno, ali definitivno nije ni isključeno: Cintija Ašperger uskoro će se na nekoliko mjeseci preseliti u Zagreb, gdje će tijekom studijske godine konačno i u rodnom gradu prenositi svoje znanje i iskustvo.