Objavljeno u Nacionalu br. 846, 2012-01-31

Britanski bankari kao da nisu svjesni krize i dijele si obilne bonuse, a u državi s 2,69 milijuna nezaposlenih i dugom većim od bilijun funti samo što nisu buknuli nemiri

I dok se Hrvatskoj prošlog tjedna nasmiješilo povećanje stope PDV-a, Britanci su morali progutati tri neugodne gospodarske statistike. Stopa nezaposlenosti najviša je u posljednjih 17 godina – 2,69 milijuna, što je opasno blizu najcrnjim danima iz doba Margaret Thatcher kad su državu potresali brojni nemiri, protesti i štrajkovi pa se neki analitičari pitaju što će se dogoditi kad brojka naraste, a malo tko sumnja da hoće, preko psihološke barijere od 3 milijuna nezaposlenih. Drugi crni podatak bio je da je britanska ekonomija, nakon relativnog oporavka, u posljednjim mjesecima 2011. pala za 0,2 posto u odnosu na prethodno tromjesečje. Treći dio bila je vijest da je britanska država prvi put u povijesti dužna više od bilijun funti (9 bilijuna kuna). Tu nestvarnu brojku britanski su građani u osobnom dugu prešli još u srpnju 2004. kad je 60-ak milijuna Britanaca ukupno dugovalo malo više od 1.000.000.000.000 u hipotekarnim kreditima, običnim kreditima, na kreditnim karticama, minusima u bankama, na čekovima i dućanskim karticama. Tadašnji ministar financija u sjeni, konzervativac, vladajućim se laburistima rugao tvrdeći da je trebalo 600 godina bankarske povijesti da kućanstva dođu do duga od pola bilijuna funti, dok je Laburističkoj stranci trebalo samo sedam godina vladavine da se taj dug udvostruči. Britanska kućanstva dugovala su – izračunali su tada upućeni – više nego Afrika, Azija i Latinska Amerika. Osam godina kasnije torijevcima nije nimalo do smijeha. Britanija, baš kao i njeni građani, duguje tu mamutsku brojku s 12 nula za koju bi prosječni britanski građanin morao raditi 40 milijuna godina da je otplati. Za bilijun funti možete kupiti 4 milijuna Rolls-Royceova, moglo bi se platiti 214 milijuna operacije zamjene kuka u britanskom nacionalnom zdravstvenom sustavu (NHS), a svu izgladnjelu djecu svijeta moglo bi se hraniti 182 godine.

PRIJE GODINU DANA Britanija je dugovala 883 milijarde funti, a unatoč povećanju ukupnog duga konzervativna vlada i ministar financija George Osbourne uspjeli su posljednjih mjeseci smanjiti svotu koju mjesečno posuđuju. Taj uspjeh djelomice mogu zahvaliti upravo potezu kakav ovih dana planira hrvatska vlada i koji je dodatno napunio državni proračun: povećanju PDV-a. Britanci su taj potez obavili prije točno godinu dana, kad je PDV sa 17,5 skočio na 20 posto. Vlada premijera Davida Camerona ovih dana ne propušta upozoriti na to da su brojne mjere štednje što ih je uvela postigle prve rezultate i da je potrošnja središnje vlade pala za gotovo 1 posto. No, upozoravaju ovih dana britanski gospodarski stručnjaci, situacija je ozbiljna. Dug od 1,004 bilijuna funti je 62,2 posto britanskog BDP-a, a ministarstvo financija u svoje je računovodstvene knjige plus posljednji put upisalo 2001./02. Laburisti, koji su vladali do svibnja 2010., svakako nose lavovski dio odgovornosti za stanje u kojem se država našla, na što konzervativci redovito podsjećaju naciju. Poručuju joj i da razina britanskog duga upravo pokazuje da je za “britansku budućnost kritično važno da se odlučno uhvati u koštac s problemom deficita”.

DUG OD BILIJUN FUNTI sam dovoljno crna činjenica, a protivnici torijevskog načina razmišljanja upozoravaju da će taj podatak vlada u Downing Streetu iskoristiti za dodatne rezove u javnoj potrošnji koji su već doveli do štrajka u studenome prošle godine. Pad BDP-a od 0,2 posto veći je od onog što su ga predvidjeli ekonomski stručnjaci (0,1 posto), a dio ih vjeruje da je dio odgovornosti i na tom štrajku kojim je izgubljeno više od milijun radnih sati. Mervyn King, guverner centralne Bank of England, upozorio je da će put oporavka gospodarstva biti i spor i naporan. S tim se slaže i MMF koji je ovoga mjeseca svoje predviđanje rasta britanskog gospodarstva u ovoj godini smanjio za 1 posto, na samo 0,6 posto, uz obrazloženje da je za to djelomično odgovorna nestabilnost i neizvjesnost u eurozoni – najvećem britanskom izvoznom tržištu.

TO NE UMANJUJE monumentalnost zadatka pred britanskom vladom. Od brojnih mjera najveću buru u političkom životu izazvale su dvije najave, po jedna za dijametralno suprotne strane britanske socijalne karte. Prošloga tjedna gornji, kontrolni dom parlamenta odbacio je zakonski prijedlog vlade o ograničenju socijalne pomoći na 26.000 funti godišnje. I dok se sve stranke i većina građana slažu da je trenutačni sustav pun rupa i sklon zloupotrebama, ono protiv čega se pobunila većina u Domu lordova bilo je uključenje dječjeg doplatka u tu ukupnu godišnju svotu. Dječji doplatak u Britaniji dobiva doslovce svako dijete, bez obzira na imovinsko stanje roditelja, pri čemu se za najstarije dijete dobiva najviše, a za svako iduće nešto manje novca. Obitelj s dvoje djece dobiva 132 funte (1200 kuna), obitelj s troje 188 funti (1700 kuna), a obitelj s desetero djece 564 funte (5 tisuća kuna) svaka četiri tjedna, odnosno 13 puta godišnje. Ideja vlade bila je da se uvede ograničenje na iznos socijalne pomoći, odnosno da ona ne ovisi o broju djece u obitelji. Vlada je tako planirala uštedjeti 290 milijuna funta (2,6 milijardi kuna) godišnje, što je tek kap u moru milijardi funti koje država daje na socijalnu pomoć, ali vlada vjeruje da je važna poruka koju šalje i da za taj svoj potez ima podršku birača. Kritičari kažu da bi se taj potez na kraju obio o leđa najmanje krivih – djece. Lordovi su zaključili da je dječji doplatak opće pravo, a ne socijalna pomoć. Zakon je vraćen na doradu u donji dom parlamenta, House of Commons, i vlada mora riješiti problem dječjeg doplatka želi li nastaviti s reformom socijalne pomoći, jer će inače Zakon o socijalnoj pomoći, kako se službeno zove, biti osuđen na dugotrajni ping-pong između dva parlamentarna doma. Cameronova vlada zakon želi provesti od travnja iduće godine, a ideja vodilja je da ukupni iznos socijalne pomoći za obitelj ne može biti veći od onoga što prosječno zaradi zaposlena obitelj, odnosno 500 funti (4500 kuna) tjedno. Kritičari se bune što će ta svota za ljude bez djece biti tek 150 funti tjedno manja i iz toga zaključuju da će na kraju nastradati najmlađi. Analitičari kažu da je to svađa između dva potpuno oprečna morala. Pobornici kažu da nije u redu da ljudi koji rade žive gore od onih koji ne rade i da treba promijeniti stav djece iz takvih obitelji da se rad ne isplati. Resorni ministar Ian Duncan Smith kaže da će najveći broj onih na koje će se promjene odnositi biti oni koji nikad nisu radili i koji trenutačno žive u ugodnim stanovima i kućama koje za njih plaća država. Protivnici kažu da je nemoralno kažnjavati obitelji koje imaju više djece. Sredina bi mogla biti neki prijelazni model i sporije uvođenje reforme, osobito zato što je nezaposlenost trenutačno tako velika. S druge strane britanske socijalne politike pokušaj je vlade da dioničare ovlasti da ograniče iznos bonusa i plaća koje dobivaju menadžeri koji vode njihove tvrtke. Cameronova vlada time želi slomiti politiku ogromnih iznosa koje si isplaćuju menadžeri bez obzira na uspješnost rada tvrtke te smanjiti provaliju između direktorskih i radničkih plaća. Direktorske plaće u nekim su tvrtkama u posljednjih 30 godina narasle za vrtoglavih 4000 posto, a prosječna plaća narasla je za 300 posto. Direktor je 1980. u banci Barclays, primjerice, imao 16 puta veću plaću od radnika. Danas je to 160 puta. Osim toga, najbolje plaćeni 0,1 posto nacije kući nosi 6 posto ukupnog nacionalnog dohotka, dok se očekuje da će do 2035. taj postotak narasti na gotovo 15 posto, čega nije bilo od doba kraljice Victorije. Koalicijska vlada u tim naporima ima podršku većine javnosti. Najnoviji primjer Britaniju je u petak podigao na noge. Royal Bank of Scotland, koju je od bankrota izravnom intervencijom spasila država novcem poreznih obveznika i sad je u 83-postotnom državnom vlasništvu, objavila je da će svom direktoru Stephenu Hesteru dati bonus od gotovo milijun funti (9 milijuna kuna). Hester nije direktor koji je banku doveo do propasti, nego ima plaću od 1,2 milijuna funti, a bonus je trebao dobiti kao nagradu za oporavak banke prošle godine, ali je objavljivanje te vijesti razbjesnilo javnost. Čak su i čitatelji konzervativnog Daily Telegrapha u anketi s više od 50 posto rekli da Hester nije trebao dobiti nikakav bonus, a još dodatnih 25 posto reklo je da taj bonus ne bi trebao biti veći od 100.000 funta (900.000 kuna). Guverner King zaključio je da nije fer da istovremeno bankari koji su nas doveli u današnji financijski kaos žive lagodno, dok cijenu kaosa plaćaju ljudi s malim primanjima. U državi zaduženoj do guše s gotovo rekordnom nezaposlenošću vijest da se iz državnog budžeta daje milijun funti ionako odlično plaćenom bankaru nije dobro prošla. Niti će još dugo dobro prolaziti.