Davno je to bilo kad je Milan Kundera napisao da je Danilo Kiš velik i nevidljiv pisac, vjerojatno i ne pomišljajući da će tako, makar i nehotično, ovom piscu ispisati neku vrstu epitafa. Kiš je bio veliko ime jugoslavenske književnosti druge polovine 20. stoljeća. Rođen je u Subotici 1935. godine, a preminuo u Parizu 15. listopada 1989. Rado ga se sjeća i dubrovački pjesnik Vojo Šindolić:

“Moje druženje s Kišom započinje u ljeto 1974. kad je Kiš prvi put posjetio Dubrovnik i ostao zapanjen ljepotom Dubrovnika kojemu se u ljetne mjesece vraćao iz godine u godinu sve do smrti 1989. S Kišom me je upoznao pjesnik Milan Milišić, jedan od zaslužnih da se uopće počnem baviti književnošću.

Jedne ljetne večeri Milišić i ja šetali smo Stradunom i naišli na Danila koji je ljetovao kod sestre u Herceg-Novom. Kasno te noći Kiš se sa suprugom Mirjanom Miočinović vratio u Herceg Novi, ali već sutradan je iznova došao u Dubrovnik i u njemu ostao duže od mjesec dana. Otada počinje naše druženje. Na nagovor Danila Kiša otišao sam studirati književnost u Beograd, ali u to vrijeme puno više sam se zanimao za rock & roll nego za ispite iz staroslavenskog jezika ili narodne književnosti.

Naravno, s Kišom sam mogao razgovarati o svemu što me tada, kao još mladog momka, silno zanimalo, o Verlaineu, Rimbaudu, Lautreamontu, o mađarskoj poeziji, o Krleži, o slikarima beogradske Mediale itd. Zanimljivo, kad smo se upoznali, Kiš nije znao engleski jezik, i tek je na nagovor Milana Milišića, mene i nekoliko drugih prijatelja počeo “pod stare dane” učiti engleski… A bio sam i jedan od rijetkih prijatelja koji ga je nakon nevjerojatne književne hajke iz Beograda ispratio za Pariz.”