Objavljeno u Nacionalu br. 461, 2004-09-14

U razgovoru za Nacional trener hrvatske nogometne reprezentacije Zlatko Kranjčar govori o taktici kojom je pobijedio Mađarsku i Švedsku

Proteklih desetak dana sasvim sigurno spada u najugodnije u trenerskoj karijeri Zlatka Kranjčara. U kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj najprije je uvjerljivo pobijedio Mađare, a onda na prilično iznenađenje javnosti i Švedsku u Goteborgu. Tako je selekcija koja je u Portugalu igrala loše i ispala u prvom krugu proglašena najboljom u dosadašnjem dijelu kvalifikacija, a Kranjčar i igrači primaju komplimente uvaženih trenera kakav je Ivica Osim.

Izbornik može i privatno biti zadovoljan jer je eksperiment sa stavljanjem Nike Kranjčara u prvu momčad uspio. Iako mlađi Kranjčar nije u najboljoj formi, dva je susreta odigrao solidno i tako opravdao očevu odluku. Budući da je Hrvatska oba puta pobijedila, Zlatku Kranjčaru nitko ne može spočitavati nepotizam. Dok govori o sinu, izbornik odaje snažno uvjerenje da je riječ o igraču koji će uskoro postati okosnica selekcije. Takav optimizam u ovom trenutku ne dijele čak ni novinari poput Tomislava Židaka, koji ga godinama uspoređuje s Milanovim Brazilcem Kakom. U svakom slučaju, postane li Niko Kranjčar vrhunski nogometaš, morat će zahvaliti i vlastitom ocu, koji ga je gurao kada su svi bili sumnjičavi. Zlatka Kranjčara ne muče prevelike dvojbe i trenutačno je siguran da dobro vodi reprezentaciju, a dio je tog procesa i stavljanje sina među prvih jedanaest.

NACIONAL: Dojam je da ste pobjedu u Goteborgu doživjeli vrlo emotivno, kao da se radi o nečem većem od kvalifikacijske utakmice. – Pobjeda nad Švedskom u gostima za mene je potvrda kapaciteta ove generacije, čiji je cilj odlazak na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj. Naravno da sam je primio prilično emotivno jer je dokazala dobar start moje momčadi, ali to je tek početak i još nas čeka osam utakmica. Tek ako odemo u Njemačku, moći ćemo reći da smo se dokazali.

NACIONAL: Koliko hrvatska reprezentacija danas realno vrijedi u europskim okvirima? – Kvaliteta hrvatskog nogometa za mene nije upitna, što se vidi iz podatka da smo godinama pri vrhu Fifine i Uefine ljestvice nacionalnih selekcija. Problem je što smo mi nacija koja stalno sumnja, a moj životni i profesionalni pristup uključuje povjerenje u ljude s kojima radim i vlastite metode. Nisam skeptik nego čovjek koji zrači optimizmom i samopouzdanjem. Zato je jedan od mojih glavnih zadataka uvjeriti igrače da smo sposobni postići zacrtane ciljeve ako u to vjerujemo. Nismo nogometna sila, ali jesmo među 20-25 najboljih na svijetu i možemo redovito nastupati na europskim i svjetskim natjecanjima.

NACIONAL: Vaši prethodnici razlikovali su se po mentalitetu i na tome temeljili koncepciju igre: Miroslav Blažević forsirao je otvoren stil, dok su Mirko Jozić i Otto Barić zagovarali opreznu igru. Kakva je vaša koncepcija? – Nogometna filozofija koju sam zastupao i kao igrač i kao trener glasi “zabiti gol više od protivnika”. Da bismo to postigli, trebamo stvoriti igru u kojoj ćemo biti dominantna momčad na terenu, a ne staviti se u podređen položaj i prepustiti inicijativu protivnicima. Na utakmici reagiram poput gledatelja, a oni vole napadačku igru. I odabrao sam upravo ove igrače jer sam tražio ljude koji su u stanju provesti moju koncepciju, a ona glasi “napad je najbolja obrana”.

NACIONAL: Znam da treneri ne vole isticati pojedince, međutim mora postojati nekoliko nogometaša koji su ključni za igru reprezentacije. – Imamo odličnu obranu koju predvodi Igor Tudor, a pomažu mu Josip Šimunić i Robert Kovač. Važno je da su sva trojica u najboljim godinama i od njih očekujem maksimum. U vezi su Dario Srna, Marko Babić, Jurica Vranješ, iskusni Niko Kovač, dok Niko Kranjčar zavređuje poziciju koju u Francuskoj ima Zinedine Zidane. On predstavlja budućnost našeg nogometa i oko njega će se puno toga vrtjeti. U napadu imamo odlične mlade igrače poput Ivana Klasnića i Ivice Olića. Vjerujem i mladićima poput Gorana Ljubojevića i Danijela Pranjića, koji će za 4-6 godina izrasti u međunarodne klase.

NACIONAL: Da u ovim utakmicama nije postignut dobar rezultat, vjerojatno bi najjači napadi na vas bili jer ste u ekipu postavili svog sina. Jeste li se plašili takvog raspleta? – Ne. Rizik postoji u svakodnevnom životu, a u nogometu je stalno prisutan. Ali ja vjerujem u ono što radim i poteze koje povlačim. Da smo izgubili, vjerojatno bi više kritika bilo upućeno meni nego Niki jer je odgovornost za ovu ekipu moja. Osim toga, Niko je zavrijedio postati reprezentativac prije mog dolaska na položaj izbornika što se vidjelo i tako što je bio u krugu kandidata. Njega su svi stručnjaci i mediji proglasili budućim vođom hrvatskog nogometa i bilo je pitanje dana kad će ući u reprezentaciju. Ta je ugodna prigoda pripala meni jer i na temelju vlastitog iskustva znam koliko mladom igraču znači povjerenje trenera. Uvrstio sam ga s punom odgovornosti i sada se vidi da je dobro odigrao, a uza sve to postigli smo dobre rezultate. Uostalom, nisam vjerovao samo Niki, koji je moj sin, nego i drugim mladim igračima koji su dosad imali malu minutažu: Srni, Babiću, Vranješu i Klasniću. Mislim da dosadašnji rezultati pokazuju da sam izabrao ispravnu koncepciju.

NACIONAL: Koje su glavne osobine Nike Kranjčara? – Ovo govorim kao izbornik, na kraju krajeva Nikinu igru analizirali su brojni stručnjaci. On ima izrazit nogometni intelekt i sposobnost odličnog proigravanja suigrača i distribuiranja lopti. Individualno je uvijek sposoban napraviti igrača više i biti opasan za suparnički gol. Kad ga procjenjujem kao roditelj, znam da ima i pozitivne karakterne odlike jer je u stanju biti vođa u Dinamu, a jednog dana sigurno i u reprezentaciji.

NACIONAL: Kad ste shvatili da vaš sin može postati dobar igrač? – On je nogomet kao životno zanimanje odabrao kao devetogodišnjak, kad je počeo trenirati u Rapidu iz Beča gdje smo živjeli u to vrijeme. Već se tada vidjelo da je talentiran. Kada smo se 1991. vratili u Hrvatsku, Niko je došao u Dinamo i svi su treneri govorili da je nadaren, Zvezdan Cvetković, Džemal Mustedanagić i drugi. Ti su ga stručnjaci usmjeravali i sa 16,5 godina ušao je u prvu momčad Dinama. Osobno se nikad nisam bavio time hoće li Niko biti nogometaš, ali sam primjećivao da ga treneri hvale. Kad sam počinjao igračku karijeru, roditelji se nisu miješali u to što radim, a isti recept primjenjujem sada u odnosu na vlastitog sina. Nositi prezime Kranjčar ima svojih prednosti jer puno ljudi cijeni ono što znači u nogometu, ali ponekad je i teret. Zato nikad ne uspoređujem Niku i sebe kao igrača jer on je svoj čovjek, s vlastitim idejama i kvalitetama. Osobno mislim da na Niku mogu biti ponosan.

NACIONAL: Kako bi se igrač kakav ste bili 80-ih godina snašao u današnjem nogometu? – Vjerujem da bi cijela moja generacija i danas bila u vrhu europskog nogometa. Imali smo sjajne predispozicije i nema razloga vjerovati da danas ne bismo bili podjednako uspješni. A sasvim bismo sigurno bili sretniji jer su današnji ugovori višestruko veći nego u moje vrijeme.

NACIONAL: Vjerojatno ste jedini trener koji je dobivao otkaze svaki put kad je postao prvak, dva puta s Croatijom i 2002. sa Zagrebom? – Prije svega, neka se zna da smo, iako se klub zvao Croatia, svi u njemu bili dinamovci. Dinamo je bio organiziran na europskoj razini, međutim nakon što sam prvi put osvojio prvenstvo i kup, morao sam otići jer je uprava predvođena Tomislavom Horvatinčićem mislila da nisam sposoban realizirati europske ambicije kluba. Doveli su za trenera Otta Barića i, kao što znate, nisu se uspjeli plasirati u Europu. U drugom mandatu 1998. također sam osvojio duplu krunu, a ušli smo i u Ligu prvaka nakon pobjede nad Celticom. Ispalo je da je ta Liga prvaka opet bila kobna i morao sam otići. U tom sam trenu pomislio: “Zašto si se plasirao, da si igrao samo domaću ligu još bi bio trener?” Zagreb je druga priča jer smo uzeli dosta kvalitetnih mladih igrača koji su bili ambiciozni i željni uspjeha. Financijski je klub bio dobro pokriven zahvaljujući Miri Marčinkoviću i Dragi Mariću i uspjeli smo pobijediti Dinamo i Hajduk. Napravili smo ono što su prije trebali učiniti Rijeka i Osijek i tu titulu smatram svojim najvećim uspjehom u karijeri. Lako je biti prvak s Dinamom, ali budi to sa Zagrebom ili nekim manjim klubom. Klub sam napustio jer me vrijeđalo što nakon osvajanja titule čelnici desetak dana nisu razgovarali o produženju ugovora. Možda sam reagirao prenaglo, ali jednostavno sam se zahvalio i otišao.

NACIONAL: Nisu li ovi slučajevi dokaz da ste kao trener povremeno nailazili na omalovažavanje? – Već sam rekao da smo narod koji uvijek sumnja. Osobno ne volim takvo razmišljanje i kad se odlučim za nekog igrača, uvijek ću stati iza njega i pružiti mu podršku. Imam viziju i sve ću napraviti da je ostvarim. Kad sam izabran za izbornika, rekao sam da ćemo otići na svjetsko prvenstvo, dok Srećko Katanec nije htio dati takvo obećanje. Vjerujem mladićima koje vodim i program koji sam zacrtao, a rezultat govori da sam na dobrom putu.

NACIONAL: Prema nekima, dobri su treneri bivši golmani i obrambeni igrači, dok napadači to nisu. Pretpostavljam da se ne slažete s tom teorijom? – Zapravo se slažem. Cijela je priča u tome da golmani jedini u ekipi vide što se događa na terenu. Oni ravnaju obranom, paze na vezni red, utječu na kretanje igrača i ne čudi me što su neki od njih ostvarili iznimne trenerske karijere. Kad si napadač, stalno si u igri i rješavaš stvari na malom prostoru, što znači da si uglavnom koncentriran na vlastitu ulogu na igralištu. Zato su moji pomoćnici nekadašnji golmani Tomislav Ivković, profesor Vatroslav Mihačić i Marijan Vlak. Nije to bez veze i slažem se s takvim teorijama.

NACIONAL: Koje trenere najviše poštujete? – Fabija Capella, Marcella Lipija i Josea Mourhina. Premda neki osporavaju hrvatsku trenersku školu, mislim da je jako kvalitetna, što se vidi po Tomislavu Iviću, Ćiri Blaževiću, Otti Bariću, Vlatku Markoviću ili Mirku Joziću. Imao sam zadovoljstvo gledati kako radi Branko Zebec, koji je bio velik trener, a na meni je da pokušam dostići njihove rezultate.

NACIONAL: Što mislite o Blaževiću, koji vas je kao trener najprije isticao kao najvažnijeg igrača, a zatim izbacivao iz prvog sastava? Donedavno je bio jedan od rijetkih koji je javno pohvalio vaš izbor za šefa reprezentacije. – Ćiro Blažević bio mi je trener tri godine i ostavio je dubok dojam na cijelu generaciju nas dinamovaca. On jako dobro zna posložiti stvari, odličan je trener, a u ono vrijeme i odličan motivator. Znao je podići, ali i spustiti pojedine igrače, a baš sam ja bio onaj na kome je to jako dobro primjenjivao. Najprije bi me dobro isprovocirao, a zatim natjerao da dam sve od sebe. Došao sam iz vojske i te godine postigao 13 golova, što sam dobrim dijelom postigao zahvaljujući permanentnoj tenziji pod kojom me držao. Sve što je nakon toga postigao s reprezentacijom potvrđuje da je odličan trener.

NACIONAL: Je li Franjo Tuđman utjecao na izgled Croatije dok ste je trenirali? – Možda se to činilo gledano izvana, ali vjerujte da unutar same ekipe nije bilo nikakva utjecaja tadašnjeg predsjednika. Tuđman se nije miješao u vođenje Dinama, iako je volio naš klub. Ali on je volio cjelokupni hrvatski nogomet, kao i cijeli hrvatski narod, i znamo što je učinio za našu državu. Nikad nisam imao dojam da mi nešto pokušava nametnuti preko Zlatka Canjuge i potpuno sam slobodno vodio momčad.

NACIONAL: U Jugoslaviji je Dinamo bio jedan od hrvatskih simbola, da bi zbog Tuđmanove podrške u 90-ima nerijetko bio optuživan kao hrvatska verzija Crvene zvezde. Kako ste doživljavali te kritike? – Dinamo je hrvatski i zagrebački klub, a svugdje u svijetu momčadi koje dolaze iz glavnih gradova imaju nešto veću ekonomsku snagu. Jako me vrijeđaju bilo kakve usporedbe sa Zvezdom jer su neukusne. I Dinamo i Hajduk nosili su nacionalni naboj u vrijeme borbe protiv Beograda i ondašnjeg režima. Dobro poznajem povijest Hrvatske i znam da Hrvati baš nisu bili zaljubljeni u Jugoslaviju. Kako se nije smjelo štrajkati protiv te države, upravo se sportom i pobjedama pokazivao naboj protiv Jugoslavije.

NACIONAL: Prije dvije godine izjavili ste da je vaš politički favorit Ivić Pašalić. Mislite li i danas jednako? – Pašalića sam podržao jer smo imali nekoliko dobrih kontakata, ali to ne znači da sam protiv Ive Sanadera. Nemam se namjeru miješati u unutarstranačke sukobe, jedino što od politike želim jest da osigura dobar život svih građana. Ostao sam hadezeovac i drago mi je što smo opet na vlasti, a Sanader je vrlo dobro prestrukturirao stranku. Za mene Sanader nije hadezeovac nego Hrvat koji vrlo dobro vodi ovu zemlju. Isto tako treba priznati da i u Račanovo vrijeme sve nije bilo loše, no meni je drago što je na vlasti HDZ. Na kraju krajeva, bitno je samo jedno, a to je da Hrvatska ide naprijed.

KARIJERA

Zlatko Kranjčar nastupao je za prvu momčad Dinama između 1973. i 1983., odigravši pritom 556 utakmica i postigavši 276 golova. S Dinamom je osvojio prvenstvo i dva kupa, a s Rapidom, za koji je igrao od 1983. do 1990. tri je puta bio prvak Austrije, dva puta pobjednik kupa, a igrao je i u finalu Kupa pobjednika kupova. Proglašavan je najboljim igračem austrijske lige, za reprezentaciju Jugoslavije igrao je 11 puta i postigao 3 gola, dok je za Hrvatsku odigrao dvije utakmice.

Trenirao je, bez značajnih rezultata, dosta manjih momčadi: u Austriji Wienefeld, Klagenfurt i Vost Linz, u Hrvatskoj – Segestu, Osijek, Rijeku, Slaven Belupo, Marsoniju i Samobor; u Sloveniji – Muru, a u Egiptu – Port Said. Međutim, bio je uspješan s Croatiom (dva prvenstva i dva kupa) i Zagrebom (prvenstvo 2002.).

Slažete li se s kritičarima koji tvrde da sadašnje potpuno otvoreno tržište nagriza nogomet i pogoduje desetku najbogatijih klubova na svijetu, ali istovremeno uništava razvitak drugih ekipa pa čak i nekih liga? – Jednim dijelom da, ali u današnje vrijeme nemoguće je zatvoriti granice. Najviše su pogođene reprezentacije jer mladi igrači ne dobivaju priliku igrati, što je direktni udar na nacionalne selekcije. Tipičan je primjer Njemačka gdje u klubovima igra 5-6 stranaca i oni ne dopuštaju razvoj mladih nogometaša. U zadnje je vrijeme iskočio jedino Lahm, a pojavio se i Schwartseiger u Bayernu, međutim sada i on manje-više sjedi na klupi. Klubovima je to super jer kupe 10 odličnih stranaca koji osiguraju vrhunske rezultate i odličnu zaradu, a onda nikoga nije briga za mlade igrače. Za našu je reprezentaciju jako dobro da igrači mogu odlaziti u vrhunske europske klubove, samo bi trebalo ekonomski ojačati domaće ekipe kako bi igrači ostajali barem do 23. godine. Ovako idu već s 18 ili 19 godina i normalno da mnogi nestanu sa scene.