Rat je najveće zlo” naslov je nove knjige uglednog američkog novinara i ratnog reportera Chrisa Hedgesa, u izvorniku objavljene potkraj prošle godine, koju je u hrvatskom prijevodu upravo izdao zagrebački Sandorf. Chris Hedges nije nepoznat hrvatskoj javnosti: devedesetih je izvještavao iz ratova u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Petnaest godina, kao ratni reporter New York Timesa, izvještavao je i iz ratova u Aziji, na Bliskom istoku i u Africi. Bio je dio tima New York Timesa koji je 2002. osvojio Pulitzerovu nagradu za izvještavanje o Al Kaidi nakon napada na Ameriku 9. rujna 2001., ali to mu nije pomoglo kada se godinu kasnije javno usprotivio američkoj invaziji na Irak, jer je NYT javno osudio njegov antiratni stav. Dvije godine kasnije napustio je NYT, slijedeći nepopustljivo put nezavisnog i kritičkog novinara. Istodobno je teolog i prezbiterijanski svećenik, samoga sebe opisuje kao socijalista i anarhista, a prije desetak godina postao je vegan i ekološki aktivist. Napisao je petnaest knjiga, u kojima, među ostalim, zagovara nepopustljivo protivljenje ratu premda ne i pacifizam. Uz najnoviju “Rat je najveće zlo”, na hrvatski je 2011. prevedena i njegova knjiga “Carstvo opsjena: Kraj pismenosti i trijumf spektakla”. Hedges je rado pristao za Nacional iznijeti svoju ultimativnu osudu rata – a on o tome zna više nego mnogi drugi.

NACIONAL: “Nasilje je najveći čovjekov problem”, rekao je u jednom intervjuu franjevački teolog iz Sarajeva Ivan Šarčević. Je li vam čudno da je tu rečenicu, toliko sličnu naslovu vaše knjige, izrekao čovjek koji je rat proživio u Sarajevu?

Svatko tko je proživio rat, razumije da nasilje ništa ne stvara. Ono samo uništava. Nasilje je suštinski izraz smrti. Ono uzdiže, kao što je učinilo i u ratovima u Jugoslaviji, ljude sklone nasilju, one koji mogu do oružja. Nasilje uništava ili izopačuje sve sustave koji održavaju život – obiteljski, ekonomski, kulturni, politički i vjerski. Kada jednom prijeđete u svijet nasilja, bivate zatrovani njime čak i ako ste se branili – to je tužna priča svih ratova. Rat oslobađa otrov nacionalizma, s njegovim dvostrukim zlom samodopadnosti i primitivizma. Stvara iluziju jedinstva i svrhe. Edward Said o vlastodršcima je napisao: “Svaki imperij tvrdi da nije poput ostalih, da je drukčiji, prosvjetiteljski, da je njegova misija uvesti red i demokraciju, a da silu koristi samo kao posljednje sredstvo. I, što je još tužnije, uvijek se nađe zbor poslušnih intelektualaca da uljepšava sliku, govoreći o dobrim i altruističkim carstvima, kao da ne trebamo vjerovati vlastitim očima gledajući razaranje, bijedu i smrt koje donosi najnovija „mission civilisatrice”.

NACIONAL: “Rat je najveće zlo” nije vaša prva proturatna knjiga. Dosad ste ih objavili nekoliko. Što vas je potaklo na objavu ove knjige i što biste u njoj ocijenili novim?

Rat u Ukrajini probudio mi je poznatu odbojnost prema onima koji u rat ne idu, ali uživaju u ludoj moći razaranja. Amerika je još jednom, iz daljine, prigrlila infantilnu binarnu podjelu na dobro i zlo i pretvorila rat u moralnu igru za popularnu maštu. Nakon američkog ponižavajućeg poraza u Afganistanu i debakla u Iraku, Libiji, Somaliji, Siriji i Jemenu, evo rata koji bi se javnosti mogao prodati kao obnova američke vrline. Ruski predsjednik Vladimir Putin, poput iračkog autokrata Saddama Husseina, odmah je postao novi Hitler. Ukrajina, koju većina Amerikanaca nije mogla pronaći ni na karti, odjednom je postala prva linija vječne borbe za demokraciju i slobodu. Orgijsko slavljenje nasilja uzelo je maha. Nemoguće je, prema međunarodnom pravu, braniti ruski rat u Ukrajini, kao što je nemoguće braniti američku invaziju na Irak. Preventivni rat je ratni zločin, zločinački agresorski rat. Pa opet, kontekstualizacija invazije na Ukrajinu ne dolazi u obzir. Zabranjeno je objašnjavati – kao što su to radili stručnjaci za Rusiju, uključujući slavnog hladnoratovskog diplomata Georgea F. Kennana – da je širenje NATO-a u središnju i istočnu Europu za Rusiju provokacija. Kennan je to nazvao “najsudbonosnijom pogreškom američke politike u cijeloj posthladnoratovskoj eri”, koja bi “rusku vanjsku politiku poslala u smjerovima koji nam se definitivno ne sviđaju”.

NACIONAL: Premda, dakle, ne odobravate Putinov napad na Ukrajinu, suodgovornom smatrate i američku politiku.

Izvještavao sam 1989. o revolucijama u Istočnoj Njemačkoj, Čehoslovačkoj i Rumunjskoj koje su nagovijestile nadolazeći raspad Sovjetskog Saveza. Bio sam itekako svjestan jamstava danih Moskvi da se NATO, osnovan 1949. da spriječi sovjetsko širenje u istočnu i srednju Europu, neće proširiti izvan granica ujedinjene Njemačke. Zapravo, s krajem hladnog rata NATO je trebao zastarjeti. Ali umjesto toga, pokrenut je novi sveti križarski rat “anđela” i “demona”. Sve me to povuklo natrag u baruštinu ratnih sjećanja. Zatekao sam se kako pišem kolumne osuđujući ukrajinske krvožednosti. Više od 200 milijardi dolara u oružju i pomoći Ukrajini ne znače samo da ukrajinska vlada ne želi pregovarati, nego i da stotine tisuća nevinih bivaju osuđeni na patnju i smrt. Možda prvi put u životu složio sam se s Henryjem Kissingerom, koji barem razumije realpolitiku, što uključuje opasnost od guranja Rusije i Kine u savez protiv SAD-a dok istodobno provocirate veliku nuklearnu silu. Tako me je Greg Ruggiero, koji vodi City Lights Publishers, potaknuo da napišem knjigu o ovom novom sukobu. Isprva sam odbio, ne želeći samome sebi oživljavati duhove rata. Ali pogledavši svoje kolumne, članke i govore otkad sam 2002. objavio knjigu “Rat je sila koja nam daje smisao”, iznenadio sam se koliko sam se često vraćao na rat. U knjizi nisam mnogo pisao o sebi i svojim iskustvima. Tražio sam žrtve koje su odbačene kao ljudski ostaci rata, fizički i psihički osakaćene, poput Tomasa Younga, kvadriplegičara ranjenog u Iraku, kojeg sam nedavno posjetio u Kansas Cityju nakon što je izjavio da je spreman iskopčati cijev za hranjenje i umrijeti. Sve sam to uvrstio u knjigu kako bih osudio najnoviju opijenost industrijskom klaonicom. Ogolio sam poglavlja do suštine rata, s naslovima poput “Čin ubijanja”, “Leševi” ili “Kad se tijela vrate kući”.

NACIONAL: U knjizi osporavate klasičnu definiciju rata kao “nastavka politike drugim sredstvima”. Suprotno tome, tvrdite da je rat “demonska sila”, čisti užas koji umjesto da riješi problem, gomila mnoštvo novih, nerješivih problema, nanoseći nezamislivu patnju. Kako sami sebi objašnjavate činjenicu da se o stvarnosti rata toliko malo zna? Je li ta kolektivna obmana tek proizvod medijske propagande ili u samim ljudima postoji fascinacija ratom i nasiljem kao takvim? U knjizi spominjete Freuda i pojam “nagon smrti” te pišete da “ne možemo pobjeći od zla”.

Samo pobijeđeni i žrtve istinski poznaju rat. Oni mogu proniknuti u isprazni šovinizam apstrakcija o slavi, časti i domoljublju koje prikrivaju jauke ranjenika, besmisleno ubijanje, ratno profiterstvo i tugu koja razdire. Oni znaju laži i prešućivanja pobjednika, laži prikrivene veličanstvenim ratnim spomenicima i mitskim ratnim legendama punim priča o hrabrosti i prijateljstvu. Oni razumiju laži debelih i samodopadnih memoara amoralnih državnika koji vode ratove, ali ih ne poznaju. Pobijeđeni i žrtve poznaju bit rata – smrt. Oni shvaćaju da je rat nekrofilija, stanje gotovo čistog grijeha s njegovim ciljevima mržnje i uništenja. Znaju da rat otuđuje, neizbježno vodi u nihilizam i odvraća od svetosti i očuvanja života. Sve istine o ratu prejednostavno postaju žrtve privlačnosti i zavodljivosti nasilja, kao i privlačnosti moći koja podsjeća na božansku, a dolazi s dozvolom da se nekažnjeno ubija.

NACIONAL: Zašto nitko ne sluša žrtve? Ili ih sluša prekasno?

Riječi pobijeđenih i žrtava dolaze tek kasnije, ponekad i dugo nakon rata, kada odrasli razotkrivaju patnje koje su proživjeli kao djeca – kako im je bilo gledati odvođenje ili ubijanje majke ili oca ili kako je bilo izgubiti dom, zajednicu, sigurnost, postati ljudski otpad… Ali do tada, malo tko sluša. Istina o ratu izađe na vidjelo, ali obično prekasno. Pokretači rata uvjeravaju nas da sve to ne utječe na slavni nasilni pothvat naše nacije. I mi odvraćamo pogled, upijajući mit o ratu i njegov osnažujući učinak. Priča o ratu kojom nas hrane država, mediji i industrija zabave jest mit, zavodljiv mit koji pruža osjećaj snage i plemenitosti. Povećava rejting i prodaje novine – William Randolph Hearst tome je dugovao bogatstvo. Omogućuje nam da svijest, možda čak i savjest, žrtvujemo za „našu stvar“. Malo nas je imuno na to. Čak i kritički intelektualci, koji također žude za afirmacijom, znaju biti među najneotpornijima: to je navelo veliki um Sigmunda Freuda da, barem na početku, podrži ludost Prvog svjetskog rata. Zaraza rata, sirenskog zova nacije, toliko je jaka da se većina ne može oduprijeti.

‘Rat je najveće zlo’, petnaesta knjiga uglednog američkog novinara, objavljena je krajem prošle godine u SAD-u, a nedavno i u Hrvatskoj

NACIONAL: Čini se samorazumljivim da je napadački rat moralno neprihvatljiv. Pravi moralni problemi javljaju se kod obrambenog rata. U knjizi ste napisali da je “imalo smisla braniti Sarajevo”. Pretpostavljam da mislite i da je intervencija na Kosovu bila opravdana, kao i da se Ukrajinci imaju pravo braniti? Kako odrediti granicu obrambenog i napadačkog rata? Ima li to razlikovanje smisla? Drugim riječima, jeste li bezuvjetni pacifist?

Nisam pacifist. Bio sam u podrumima Sarajeva kad su bosanski Srbi stotinama granata dnevno zasipali grad. Ondje, svaka rasprava o pacifizmu izazvala bi salve smijeha. Kad se suočite s egzistencijalnom prijetnjom sile koja vas pokušava uništiti, obrambeno nasilje prirodan je i razumljiv odgovor. Da su se bosanski Srbi probili kroz rovove oko Sarajeva, najvjerojatnije bi trećinu grada pobili, a ostatak otjerali u raseljeničke i izbjegličke kampove. Vidjeli smo što su napravili u dolini Drine. Problem je u tome što kad jednom pribjegnete nasilju, čak ako se i branite, to vas ne spašava od otrova nasilja. Zarazi vas, čak pokvari. Ne vjerujem da postoje pravedni ratovi, ali vjerujem da je prirodno i razumljivo pružiti otpor sili koja vas pokušava ubiti. No ofenzivni ili preventivni rat, kakav je SAD vodio u Iraku, jest ratni zločin: pretpostavlja pravo na silu protiv nacije koja nije egzistencijalna prijetnja, uz rat kao način oblikovanja svijeta prema vašim interesima. I naravno, kao u Iraku i Afganistanu, u takvim ratovima često doživite protuudar.

NACIONAL: Kako danas razmišljate o ratu u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu? Mnogi u Jugoslaviji nadali su se da je agresivni nacionalizam ondašnjeg vremena posljednji atavizam europskog 19. stoljeća, koji će u 21. stoljeću nestati. To se pokazalo jako naivnim – rat je opet u Europi.

Rat je temelj ljudskog stanja. Filozof i povjesničar Will Durant izračunao je da je u cijeloj ljudskoj povijesti samo 29 godina proteklo bez rata. Rat nije aberacija, nego razotkriva stranu ljudske prirode maskiranu nepriznatom prisilom i ograničenjima koja spajaju ljude. Naše kultivirane konvencije i male građanske laži uljuljkuju nas u profinjeni i idealistički pogled na same sebe. Pa pogledajte posljednja desetljeća: dva milijuna mrtvih u ratu u Afganistanu; 1,5 milijuna mrtvih u borbama u Sudanu; oko 800.000 pobijenih u tromjesečnom pokolju Tutsa i umjerenih Huta od vojnika i milicija pod vodstvom vlade Huta u Ruandi; pola milijuna mrtvih u Angoli; četvrt milijuna u Bosni; dvjesto tisuća u Gvatemali; 150.000 mrtvih u Liberiji; četvrt milijuna u Burundiju; 75.000 mrtvih u Alžiru, nebrojeni deseci tisuća izgubljeni u graničnom sukobu Etiopije i Eritreje, borbama u Kolumbiji, izraelsko-palestinskom sukobu, Čečeniji, Šri Lanki, jugoistočnoj Turskoj, Sierra Leoneu, Sjevernoj Irskoj, na Kosovu, u Zaljevskom ratu, gdje je ubijeno možda i 35.000 iračkih civila… Građanski rat, brutalnost, ideološka netolerancija, zavjera i ubilačka represija dio su ljudskog stanja – štoviše, svakodnevica za sve osim za nekolicinu privilegiranih u industrijaliziranom svijetu. Grobari u „Hamletu“ prikladno nas podsjećaju: “Vješala su čvršća od crkve.“

NACIONAL: U knjizi tvrdite da su SAD i NATO prekršili obećanja Rusiji da se neće širiti na Istok. Uzima li taj argument u obzir raspoloženje u državama istočne Europe? Sjećamo se da je čak i humanist Vaclav Havel, koji je kao predsjednik Čehoslovačke ugostio Franka Zappu i Loua Reeda, čvrsto zagovarao ulazak u NATO. Ljudi u istočnoj Europi, naprosto, bojali su se Rusije i NATO su doživljavali kao zaštitu. Slično je danas u Hrvatskoj, a i u bošnjačko-hrvatskom dijelu Bosne, u odnosu na Srbiju. Slažete li se da NATO može biti i zaštita, ne samo poligon za širenje američke vojne moći?

S mnogo povijesnog opravdanja na Rusiju se gleda kao na prijeteću silu, naročito u zemljama istočne i srednje Europe. Te zemlje, izuzimajući Jugoslaviju zbog Titova otpora Moskvi, nisu bile mnogo više od kolonija Sovjetskog Saveza. Razumijem zašto žele ući u NATO. Tužna je ironija da je posljednji sovjetski vođa Mihail Gorbačov htio stvoriti sigurnosni i ekonomski savez sa Zapadom. U prvim godinama vladavine čak je i Vladimir Putin pomogao američkoj vojsci u njezinu ratu protiv terorizma, videći u tome vlastitu borbu protiv islamskih ekstremista izazvanih ruskim ratovima u Čečeniji. Pružao je logističku potporu i opskrbne rute američkim snagama u Afganistanu. Ali svodnicima rata u Washingtonu to ništa nije značilo. Oni bi Rusiju pretvorili u neprijatelja, surađivala Moskva s SAD-om ili ne. Prekršili su obećanje da se NATO neće širiti izvan granica ujedinjene Njemačke i snose veliku odgovornost za rat u Ukrajini. Ni svijet ni istočnu i srednju Europu nisu učinili sigurnijima, nego opasnijima.

NACIONAL: Iz vaše knjige naslućuje se da su američki mainstream mediji uvelike izgubili vjerodostojnost i profesionalizam u izvještavanju o ratu. I sami ste, u uglednom New York Timesu, bili žrtva svoga antiratnog uvjerenja i protivljenja ratu u Iraku. Kako je danas? Može li se prosječni Amerikanac vjerodostojno informirati?

S padom i smrću mnogih novina odbacujemo tisuće novinara i urednika odgojenih na kulturi istraženih i provjerljivih činjenica, koji su nadzirali gradska vijeća, policijske uprave, urede gradonačelnika, sudove i državna zakonodavna tijela kako bi spriječili nečuvene zloupotrebe i korupciju. Još zlokobnije, gubimo vještine pedantnog izvještavanja, uređivanja, istraživanja i provjere činjenica, koje su dnevne informacije činile pouzdanima. Pad tiska prekinuo je vezu s kulturom utemeljenom na stvarnosti, u kojoj su činjenice bile temelj mišljenja i rasprave, i zamijenio je kulturom uzajamne zamjenjivosti činjenica, uvjerenja, laži i fantazije. Vijesti su nadvladali tračevi, šuplja „celebrity“ kultura i pažljivo inscenirani pseudo-događaji. Uz histeriju i dramu koje dominiraju većim dijelom etera, građanski i politički diskurs kontaminiran je propagandom i zabavom maskiranima u vijesti: to dokazuje kolaps novinske industrije i gledanost „visokooktanske“ propagande poput Fox Newsa. Korporacije koje su otele državu oduševljene su propašću novinarstva. One kontroliraju sustave masovnih komunikacija koji ispuštaju beskonačne bujice tračeva, trivijalnosti i prljavština maskiranih u vijesti. Ali vijesti, koje koštaju i zahtijevaju talent da ih proizvede, ne umiru samo zato što se ljudi sele na internet i zato što se korporacije više ne oglašavaju u novinama, nego i zato što, u ovo doba dramatičnog srozavanja kulture, mase više vole da ih se zabavlja nego da ih se informira. Više ne poštujemo kulturu novinarstva kao ni klasično kazalište ili velike knjige, a ta devalvacija znači da javnost ne želi plaćati informaciju. Od novinara, kao i od umjetnika, očekuje se da rade besplatno – ta je ideja u pozadini portala poput Huffington Posta – a primjereno su plaćeni samo oni vješti u umjetnosti manipulacije. Novac teče u oglašavanje, a ne u umjetnost ili novinarstvo, jer manipulacija je cjenjenija od istine ili ljepote. Novinarstvo, kao i kultura, u Americi je pretvoreno u oglašavanje.

NACIONAL: Je li novinarstvo izgubilo moć da poboljšava društvo?

Sužavanje rasprave u medijima na minorne razlike među moćnom elitom, oslabljuje vijesti. Koncept “objektivnosti” funkcionira mnogo bolje kada postoje snažni društveni pokreti, poput pokreta za građanska prava, koji pružaju stvarnu alternativu i zahtijevaju glas. Bez tih pokreta tisak funkcionira kao dvorjanin u hodnicima moći: poslušno izvještava o stajalištima demokrata i republikanaca, što rezultira bljutavom uniformnošću mišljenja. Obje strane slažu se oko temeljnih ekonomskih, političkih i vojnih struktura koje su uvelike odgovorne za nazadovanje Amerike. Elite moći ne osporavaju permanentnu ratnu ekonomiju, nesputani kapitalizam i sekuritizaciju države, a oni koji to čine cenzurirani su iz komercijalnog tiska. To je većini tradicionalnih novinara oduzelo etičnost i gurnulo ih u komičnu dvorsku pantomimu koja je medijski sadržaj oštetila koliko i gubitak oglašavanja i uspon interneta. Laž novina i tradicionalnih vijesti laž je propusta, koja nije tako loša kao otvoreno laganje Fox Newsa – ali na kraju je ipak laž. Američka elita moći je bankrotirala, a tisak, vezan za elitu, bankrotirao je koliko i oni o kojima izvještava: masovni mediji slijepo podržavaju ideologiju ortačkog kapitalizma te hvale i promiču mit o američkoj demokraciji – premda je ostala bez građanskih sloboda, a glasanje je zamijenio novac. Oni se klanjaju moćnicima s Wall Streeta i iz Washingtona, ma koliko perfidni njihovi zločini bili; u ime patriotizma ropski štuju vojsku i policiju, a za tumačenje stvarnosti i objašnjavanje politike gotovo uvijek zovu stručnjake iz centara moći. Za vijesti se obično oslanjaju na priopćenja korporacija, a novinske rubrike pune tračevima o slavnima, pričama o životnom stilu, sportu i trivijalnostima. Današnja je uloga masovnih medija zabavljati ili masama prenositi službenu propagandu. Korporacije vlasnice tiska zapošljavaju novinare spremne služiti elitama i promoviraju ih u „celebrityje“. Ti novinarski dvorjani mogu zaraditi milijune i bivaju pozvani u unutarnje krugove utjecaja. To su hedonisti moći.

NACIONAL: Kad bi vas netko pitao za savjet, što biste odgovorili: kako ljudima prikazati rat onakvim kakav doista jest i njegove stvarne posljedice? Kako objektivno prikazati ono o čemu tako zorno i dojmljivo pišete: masovno razaranje nezamislivih razmjera, jezivo nasilje nad civilima, unakažene leševe, djecu siročad, invalidnost, PTSP, vojničke traume, samoubojstva, egzistencijalne krize…

Ratovi bi se uvelike smanjili kad bismo nacionalizirali proizvođače oružja, srezali vojne proračune i prestali propale države i zemlje u razvoju preplavljivati oružjem.

Amerika je, međutim, stratokracija, oblik vladavine kojom dominira vojska. Među dvjema vladajućim strankama aksiom je da mora postojati stalna priprema za rat. Ogromni proračuni ratnog stroja su svetinja. Ignoriraju se milijarde dolara gubitaka kroz otpad i zloupotrebe. Vojni fijasko tog stroja u jugoistočnoj i središnjoj Aziji te na Bliskom istoku, iščeznuo je u golemoj pećini povijesne amnezije. Ta amnezija, koja znači da nikad nema odgovornosti, dopušta ratnom stroju da ekonomski rastoči zemlju i da tjera carstvo u jedan samoporažavajući sukob za drugim. Militaristi pobjeđuju na svim izborima. Oni ne mogu izgubiti. Nemoguće je glasati protiv njih. Ratna država je „Götterdämmerung“, sumrak bogova, kako piše Dwight Macdonald, “bez bogova”.

NACIONAL: Statistike su, bez sumnje, šokantne.

Od kraja Drugog svjetskog rata američka vlada potrošila je više od polovice svojih poreznih prihoda na prošle, sadašnje i buduće vojne operacije. To je najveća pojedinačna aktivnost vlade. Vojni sustavi prodaju se prije nego što bivaju proizvedeni, uz jamstva da će velika prekoračenja troškova biti pokrivena. Inozemna pomoć ovisi o kupnji američkog oružja. Egipat, koji prima oko 1,3 milijarde dolara inozemnog vojnog financiranja, mora ih potrošiti na kupnju i održavanje američkih oružanih sustava. Izrael je od 1949. primio 158 milijardi dolara bilateralne pomoći od SAD-a, gotovo sve od 1971. u obliku vojne pomoći, a većina je otišla na kupnju oružja od američkih proizvođača. Američka javnost financira istraživanje, razvoj i izgradnju oružanih sustava, a zatim te iste oružane sustave kupuje u ime stranih vlada. To je kružni sustav korporativne dobrobiti: između listopada 2021. i rujna 2022. SAD je na vojsku potrošio 877 milijardi dolara, što je više od sljedećih deset država zajedno, uključujući Kinu, Rusiju, Njemačku, Francusku i Ujedinjeno Kraljevstvo. Ti ogromni vojni izdaci, s rastućim troškovima profitnog zdravstvenog sustava, podigli su američki državni dug na više od 31 trilijun (tisuću milijardi, op.a.) dolara, što je gotovo pet trilijuna (tisuća milijardi, op. a.) dolara više od cjelokupnog bruto domaćeg proizvoda SAD-a. Ta neravnoteža nije održiva, naročito nakon što dolar više nije svjetska rezervna valuta. U siječnju 2023. SAD je potrošio rekordnih 213 milijardi dolara na kamate za svoj državni dug. A javnost, bombardirana ratnom propagandom, pozdravlja to samospaljivanje, uživa u “ljepoti” naše vojne snage vrijednoj prezira, govori u zaglupljujućim klišejima masovne kulture i masovnih medija te upija iluziju svemoći utapajući se u hvalisanju.

NACIONAL: Imate li povjerenja u međunarodne sudove, poput Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju? Mnogi zločinci pred tim sudom su osuđeni, žrtvama je dao glas i temeljito je rekonstruirao činjenice.

Sudovi su korisni jer žrtvama daju glas i osjećaj pravde, a pristašama ratnih zločinaca otežavaju stvaranje fiktivnog narativa. Neki moji izvještaji korišteni su na suđenjima ratnim zločincima bosanskih Srba. Zbog toga sam i napisao te članke. Istodobno, ratni zločinci poput Georgea W. Busha nikada nisu pozvani na odgovornost, jer SAD odbija priznati nadležnost međunarodnog suda. To umanjuje vjerodostojnost sudova. Samo su mrtvi vidjeli kraj rata. Mrzim rat. Mrzim nasilje. Ali živimo u palome svijetu u kojemu će nasilje ili prijetnja nasiljem uvijek biti s nama.